Razgovarala: Katarina Kolega

Za ulogu Jude u rock-operi Jesus Christ Superstar prošle ste godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u kategoriji operete/mjuzikla. Zanimljivo je da Vam je to ujedno i prva uloga u Gradskom kazalištu Komediji – zaigrali ste je prije dvadeset godina u režiji Vlade Štefančića. Njegova se predstava izvodila na Jarunu i tada ste bili nominirani za najbolju mušku ulogu. Koliko se, iz vizure građenja uloge, ondašnji Juda razlikuje od ovog današnjeg?

Moja vizura je vizura laika, tako da ne bih mogao dati neki kritički osvrt. Mogu jedino govoriti o onome što ta uloga u meni pobuđuje. Rekao bih da je između te dvije predstave jedina razlika u tome što prije dvadeset godina nisam imao gotovo nikakvog kazališnog iskustva. Sada sam ga ipak pomalo prikupio i ono mi je promijenilo način pristupa ulozi. U tih sam dvadeset godina promatrao i prihvaćao znanje i sugestije svojih kolega, no ja ne učim na intelektualnoj razini. Rekao bih da je to određeno pamćenje stanica, osjećaj za pokret i ton u tijelu. Bacam se u posao čistom emocijom. Danas sam stariji i imam više kila, ali mi je lakše. Glas ne upotrebljavam frivolno, kao tupo oružje, nego više kao precizniji instrument. Trošim manje energije, a uspijevam prenijeti više emocije. Imam osjećaj da sam manje fizički rastrgan. Koncept manje je više mladima je teže shvatljiv i primjenjiv.

Jeste li prije rada na prvoj predstavi pogledali filmsku verziju mjuzikla?

Ne. To me ne zanima. No, uspio sam nabaviti zvučnu, westendovsku snimku koja je fantastična. Čovjek koji je tumačio Judu zvao se Zubin Varla – glumac bez pjevačkog iskustva s rastezljivim glasom. Na snimci je dao svaki atom sebe. I više od sebe. Možda ga je bilo strah da se neće moći nositi s ostatkom ekipe koja je bila pjevački nadmoćnija, pa je, takoreći, poginuo na pozornici. Nakon tri mjeseca nastupanja na West Endu (1996. godine op. a.), odustao je. Bilo mu je fizički neizdrživo. Bilo je to poput slavujeva pjeva. Dao je sve što je imao,  jednu emotivnu bombu koju sam ja, slušajući snimku, upijao. Pustio sam da to prođe kroz mene. Nisam puno razmišljao o njegovoj interpretaciji, slušao sam svaku njegovu rečenicu kao originalnog govornika i pjevača.

Jeste li zahvaljujući toj snimci gradili ulogu?

Ne razmišljam o tome, ne na svjesnoj razini. Nisam išao na Akademiju i nemam alate, pa sve što radim, radim vrlo intuitivno. Ako i imam ponešto alata, ne želim ih biti svjestan jer bi me samo ograničili. U ovom slučaju, pomogao mi je Varlin pristup i moje uho.

Zanimljivo je da je ovo treći put da radite istu predstavu. Jesus Christ Superstar počeli ste pripremati i prije Štefančićeve režije, no do te predstave nikad nije došlo. Zašto?

Razlozi su bili financijski, to je bila nezavisna produkcija.

No, proces rada na toj predstavi otvorio vam je kasnije Komedijina vrata. Kako ste doznali da se radi Jesus Christ Superstar?

Preporučio me profesor Bojan Pogrmilović koji me poznavao iz klapskih druženja. On je bio voditelj ženske klape Cesarica, ja sam pjevao u klapi Puntari i sretali smo se na druženjima poslije klapskih festivala i koncerata, kada bismo znali pjevati do sitnih jutarnjih sati. Znao je da obožavam rock i hard rock iz sedamdesetih godina pa je pomislio da bih se sjajno uklopio u tu priču. Preporučio me Janosu Römeru koji me nazvao i ponudio mi rad na projektu. Nekoliko dana nakon toga otišao sam u Austriju jer sam s Dokom iz Big Bluea snimao neki novi materijal. Bili smo mjesec dana gore i potpuno sam zaboravio na Jesus Christ Superstar. Kad sam se vratio, nazvao sam Janosa koji mi je rekao da me bezuspješno pokušavao dobiti na telefon te da je audicija sutra. U tri sata popodne dao mi je zvučni materijal koji sam poslušao desetak puta. Došao sam na audiciju i prošao. Počeli smo s glazbenim probama, no ubrzo je puklo na financijama. Projekt je nakon nekog vremena preuzela i dovršila Komedija. S obzirom na moju rock i heavy metal rašpu, mislili su da neću dugo trajati, da ću se potrošiti – ali, evo me, još uvijek trajem.

Jeste li prije toga čuli za mjuzikl Jesus Christ Superstar?

Jedini mjuzikl za koji sam do tada čuo bio je Kosa. I njega se jedva sjećam jer sam ga slušao kao petogodišnjak dok mi ga je mama puštala s ploče. I to je to. Nisam poznavao glazbu Jesus Christ Superstara niti sam znao da postoji uloga Jude.

Uloga koja će Vam na neki način promijeniti život.  U predstavi Vlade Štefančića Jesus Christ Superstar 2000. godine prvi put ste nastupali kao dio Komedijine ekipe, a nakon šest godina prihvatili ste i stalni angažman. Kako to? Dosadilo Vam je biti slobodnjakom?

Istina je da sam dosta dugo zazirao od stalnog posla i godinama sam se borio da ga ne dobijem. Koncept stalnog zaposlenja bio mi je zastrašujući. Privlačila me ideja da igram isključivo po vlastitim pravilima. No, kad sam prihvatio posao u Komediji, shvatio sam da nema ničeg lošeg u tome kad radiš posao koji voliš i to s tako sjajnom ekipom kao što su nevjerojatni Renata Sabljak, Vanda Winter, Danijela Pintarić, Đani Stipaničev… pjevači od kojih se ne zna koji je bolji, pa do fantastične glumačke ekipe iz Komedije, među kojom su mnogi odlični pjevači. Sjajno je raditi u Komediji jer sve djeluje kao da se radi bez velikog napora. Meni bi napor kvario tu idiličnu sliku.

Zahvaljujući Komediji upoznali ste i mjuzikl.

Da. I možda par filmova kroz djetinjstvo.

S obzirom na to da Vas zanima širok raspon glazbe – od klasike do hard rocka i heavy metala, jeste li – baveći se godinama njime, zavoljeli i mjuzikl?

Moram priznati da mi je opereta zanimljivija forma jer je mjuzikl korak do pop glazbe, a opereta je korak do opere. Rock-opera – to je nešto drugo. Tu nalazim u samoj glazbi nešto što je meni blisko, kroz što se mogu izraziti.  Zato je Jesus Christ Superstar bez razmišljanja rock-opera koja mi je najviše sjela.

Mjuzikl mi djeluje kao nešto što je odvojeno od emocije, plošno, gotovo animirano. Djeluje mi kao, na američki način, sterilna forma i nikad se u njoj nisam našao.

Koji je bio jedan od težih?

Mamma mia,  definitivno.

A koji Vas je najviše privukao?

Skidajte se do kraja. Iako ima pjevanih dijelova, to je prvenstveno dramska predstava/komedija. To je bio čisti užitak igrati jer me privukla i priča i likovi i tematika, simpatičnost, sve. Tu sam iz sebe iščeprkao i nešto glumačkog talenta koji je uglavnom baziran na instinktu, traženju povezanosti s materijalom i ulogama na jednoj polusvjesnoj razini. Baš prekrasna predstava. U njoj nisam imao neki poseban pjevački zadatak, ali lik mi je baš lijepo sjeo. Ponekad mi se čini da su pojedine uloge napisane baš za mene i u njima silno uživam. 

U kojim ste operetnim ulogama uživali?

Svakako u ulozi princa Orlofskog u Šišmišu! Bezbrižni bonvivan u šampanjskoj sumaglici – kao stvoreno za mene.

Postoji li za Vas razlika u nastupu u opereti i u mjuziklu?

Opereta zahtijeva pristup pjevanju bliži klasičnoj pjevačkoj naobrazbi, a ja sam ovisnik o izazovima.

Biste li voljeli neki od mjuzikla koji ste radili pogledati u originalnoj verziji, na West Endu ili Broadwayu?

Kad bih došao u priliku, sigurno bih pogledao. Bi li samo zbog toga otputovao u London ili New York – vjerojatno ne. Moja povezanost s pozornicom je vrlo osobna stvar. Osjećam se čudno na koncertima jer ne osjećam da mi je u publici prirodno mjesto. Ne znam zbog čega je to tako, ne znam to verbalizirati. Postoje divni talenti i ljudi koje treba poslušati – i ja ih slušam, ali iz udobnosti vlastitog kauča. S druge strane, s operom je stvar potpuno drukčija. Tu mogu bez problema biti u publici. No, priznajem, nisam ih baš često gledao.

A kad pripremate neki poznati mjuzikl, nikad niste došli u napast prije proba pogledati film?

Nastojim ga ne gledati. Ako postoji auditivni predložak, iz toga izvlačim sve što mi treba. Ostalo su redateljske intervencije u koje se ne volim miješati. Nastojim izbjegavati gledanje filmova kako nesvjesno ne bih stvorio neko ograničenje ili kopirao predložak. Mogao bih i napraviti dodatni otpor prema nečijoj viziji, što mi nikako nije u cilju. Gledanje filmova je zamka.

Što Vam je važno dok gradite ulogu?

Predložak koji je glazbeno dobro i emotivno nabijeno napisan. Meni je glazba jako osobna stvar, zatim i sve što se na nju nadovezuje. Teško oko toga mogu napraviti neku smislenu metodiku jer je doživljavam kao vrlo intimnu stvar. Glas mora ispričati sve. Pjevač bi morao moći nepokretan sjediti na kulisama ili na stolcu i otpjevati tako da se tijekom dvosatne predstave osjeti svako emotivno previranje u liku. I to je moj zadatak. Tako pristupam pjevanju generalno, ne samo u kazalištu. Nije mi bitno hoću li napraviti korak lijevo ili desno. Ako netko, kad otvorim usta, primjećuje kako izgledam i kakva mi je frizura, to znači da ne radim posao kako treba ili je potpuno nezainteresiran za glazbu – a tu ne mogu ništa.

Ako su mi predstave dovoljno intrigantne, mogu ih pratiti zatvorenih očiju i imati sliku u glavi što se na pozornici događa. Sjećam se da su na premijeri Jesusa 2000. godine u prvom redu sjedile časne sestre. Kad sam prvi put u uvodnom songu viknuo, one su se počele križati i hvatati za stolce. Tada sam znao da sam uspio dati što treba, da je to – to, da sam igrom slučaja našao nešto čime bih se trebao baviti ostatak života.

Da, kazalište je u Vaš život ušlo sasvim slučajno. Niste ga Vi odabrali nego je ono odabralo Vas, zahvaljujući Vašem bavljenju glazbom. Zanimljivo je da ste u prvi kazališni projekt – mjuzikl Sarajevski krug, također ušli igrom slučaja. Kakva je to bila predstava i kako ste došli do nje?

Tematika je tragedija Sarajeva kao grada u ratnom periodu. Autori su ga nazvali session-mjuziklom jer nije imao klasičan protok vremena niti radnju koja se mogla opipati, nego je bio fragmentarno posložen po scenama. Sjećam se da su pjevačke dionice bile vrlo zahtjevne, a ja sam imao samo tri tjedna da ih usvojim. Kako sam u sve to ušao, povezano je s jednom besanom noći. U jednom zagrebačkom klubu autor me čuo kako se nadglasavam s razglasom. Kasnije, kad sam na poziv došao u projekt, rekao mi je da Goran Karan odstupa s glavne uloge te mi je ponudio da uskočim na njegovo mjesto. To je bilo dvadeset dana prije premijerne izvedbe u tek oslobođenom Sarajevu. Petnaest dana pripremao sam glavnu ulogu, skinuo sam petnaest kila jer nisam imao vremena jesti i bio sam u nekom potpuno nesvjesnom stanju. Kad smo odigrali predstavu, publika je plakala i vrištala. To je bio prvi put da sam doživio takvu povratnu informaciju. Uspjeli smo nastupom pobuditi iskrene emocije. Poprilično nadrealno iskustvo. I tu sam već lagano bio zakačen za kazalište.

U jednom ste razgovoru rekli da na pozornici morate imati kreativni nemir, a dobivate ga tako što improvizirate. Moram priznati da mi nije baš jasno koliko mjesta glazbeno kazalište ostavlja improvizaciji s obzirom na to da je uglavnom dosta ljudi na pozornici, da se u isto vrijeme pjeva, pleše, glumi, što mora biti vrlo precizno i točno.

Istina. Ali većina toga postavljena je u mojoj glavi. Nikad mi nijedan partner na sceni nije prigovorio. To su moje male prepreke koje sam sebi postavio kako bih mogao ostati u tenziji, da se previše ne opustim. Kad sam 96 posto pripremljen, to me prisiljava da više pažnje posvećujem pozornici.

Što to točno znači? Na koji način improvizirate?

Dio materijala uvijek ostavim otvorenim i to je rizik u koji se svjesno upuštam. Samom sebi u nekim situacijama napravim problem kako bih ga mogao na pozornici rješavati. To je psihološki alat koji mi je čudan i nerazumljiv i ne znam otkud mi ta potreba, no tu je. To su vrlo sitne stvari koje nitko ne primjećuje –improviziram u tekstu i u dijelu glazbe. Ne kažem točan tekst, ali smisao ostane nepromijenjen. Đani mi je znao reći da mi se pojavljuju grašci znoja na čelu kad se ne bih mogao sjetiti koje riječi. To su uistinu sitne stvari koje pomažu da mi mentalni proces ostane oštar, ali ne utječu na zbivanja na pozornici i na moje partnere.

Volite li inače improvizacije u glazbi?

Obožavam. Jazz i još neke izazovne glazbene forme mi se jako sviđaju. Ne znati što će se dogoditi iduće i nemati s time nikakav problem – to mogu samo najbolji, vrhunski glazbenici. Oduvijek, otkako znam za glazbu, mozak mi je tražio izazove.

Recite nam neke od Vaših izazova.

Prvi mi je izazov bio da mogu otpjevati nešto što može otpjevati samo šačica ljudi i to u bilo kojem okviru – državnom, europskom, svjetskom. Tu su mi najizazovnije sedamdesete godine, u kojima su se pojavili čudovišni glasovi kojima sam težio. Pjevali su nešto što je bilo nepjevljivo i bili su mi silno zanimljivi. Drugi izazov mi je bio da shvatim kompliciranu glazbu. Zato sam u životu silno volio progresivni rock, progresivni metal i jazz.

Kako se u taj glazbeni ukus uklapa klapsko pjevanje – suosnivač ste klape Puntari s 15 godina. Nespojivo mi je da ste slušali, uz progresivni metal, klapsku glazbu.

Klape nikada nisam slušao, no bilo je neminovno u Omišu osnovati klapu. Kad odrastate u podneblju gdje klape pjevaju na svakom uglu, nesvjesno to upijate. Nikad ih nisam studiozno preslušavao, no one su uvijek bile tu. Tako bi se nas petorica, šestorica skupila u nekoj konobi, čuli bismo neku klapu i onda bismo počeli spontano pjevati. Čuli bi nas neki stranci pa bi nam poslali bocu vina. Onda je i vlasnik kafića shvatio da nas ima kao poticaj za mušterije, pa bi nas i on počastio. I tako je to krenulo. Kao muziciranje u društvu prijatelja. Pažljivo smo se pokušavali poklopiti u boji suzvučja, što nije nimalo lako kad je šestero ili osmero ljudi u pitanju. Bili smo mladi, entuzijastični i talentirani za glazbu, recept za čisti užitak. A veliku ulogu u svemu tome imala je i bezbrižnost mladenačkih godina.

Talent za glazbu u Vašoj obitelji prenosi se s koljena na koljeno.

To što sam dobio, dobio sam genetskom linijom. Baka mi je bila potencijal za opernu divu. Mogla je stati uz bok bilo kojoj opernoj pjevačici u posljednjih pedeset godina. Mama je s četrnaest godina krenula pobjeđivati na festivalima za mlade pjevače po Dalmaciji, dobivala prve nagrade, no prestala se time baviti. Otac ima krasan bariton i strahovito uho, no ni njemu glazba nije primarna stvar. Djed je bio samouki instrumentalist, naučio je sam pet, šest jezika i sedam instrumenata. Druga baka i njezine sestre pjevale su u crkvenom zboru. Afiniteta za glazbu gdje god se okreneš.

Hrvatsku glazbu niste baš slušali.

Moram priznati da sam tek sa sedamnaest godina stavio kasetu Atomskog skloništa. Netko mi je spomenuo bend i stvarno je to bila sjajna glazba. No, što se tiče hrvatske glazbe, tu je sve počelo i završilo. Možda je to i krivnja moje majke s Plattersima, Percy Sledgeom, Fats Dominom i Beatlesima i oca s kanconama i šansonama.

Zato su mnogi slušali Vas. Popularnost ste stekli, rekla bih, zahvaljujući bendu Hotline. Kako  je počela Vaša suradnja s ostatkom benda?

Kad sam došao u Zagreb sa svojih dvadeset godina, svirao sam razne gaže po kafićima. Već sam svirao s Robertom Vnukom – po meni ponajboljim gitaristom u državi, kad me pozvao u bend. Saksofonist Igor Geržina ugovorio je gažu na neviđeno u Hard Rock Caffeu i pozvao me da nastupam s njima. Imali smo prije koncerta samo dvije probe. Ta slučajna gaža pretvorila se u tjedni gig. Zatim su nas počeli zvati po eventima, pa je Geržina htio snimiti i neki autorski materijal koji je u kontekstu pop-glazbe bio odličan. Samo što nije bio za mene. Moram priznati da mi ta glazba nikada nije sjela. U trenutku kad sam pristao ući u bend, osjećao sam odgovornost prema ljudima s kojima sam radio. Uglavnom smo svirali strani materijal koji meni nije bio stran jer nikad nisam isključivo slušao heavy metal i hard rock. Imali smo neke strahovite svirke. U bendu su bili sjajni instrumentalisti – Geržina za saksofonom, Vnuk za gitarom, Zvonimir Bučević Buć – koji je jedan od trojice najboljih naših basista, nezamjenjivi Damir Šomen na bubnjevima… stvarno sjajna ekipa. Hotline me zapravo razmazio jer sam u njemu naviknuo svirati s najboljima. Bila je to odlično koncipirana priča i glazbeno jako zadovoljavajuća, no nije bila u mojemu manirizmu.

Zanimljivo je da ni mjuzikl nije u Vašem manirizmu. Sve Vas je nekako slučajno pronašlo.

Ja sam generalno, kako znam reći, slučajni kazalištarac. I prekrasno mi je. No, da sam s dvadeset godina mislio da ću se profesionalno baviti glazbom, a pogotovo glazbom u kazalištu – to nisam mogao ni zamisliti, nije mi bilo ni na kraj pameti. Iskreno, nisam ni znao da uz operu postoji neka druga glazbeno-scenska forma. Glazba je bila u glavi, ali ne u svjesnom misaonom procesu. U djetinjstvu nisam bio fasciniran kazalištem. Škola je bila usputna, druženja šarolika. Uz glazbu važan segment mog života bilo je i ronjenje. To je meditativna aktivnost u kojoj sam beskrajno uživao. Znao sam provoditi osam, devet mjeseci godišnje, po pet, šest sati u moru.  A novac od ribolova… Sjećam se da sam jednom naručio najbolji walkman koji je tada postojao na tržištu, direktno iz Japana. Nije imao ograničenje decibelaže na 85, nego na 115. Još danas osjećam posljedice.

Dvadeset ste godina u Gradskom kazalištu Komedija, nastupali ste u mnogim mjuziklima i operetama. Nakon duge stanke, zbog korone, konačno ste počeli nastupati –  na repertoaru je upravo koncert Čarobni Broadway. Čini mi se da ste se svi jedva dočekali vratiti u formu.

Da. U ovom periodu, koji se kao žvaka rasteže u homogenoj pravocrtnoj liniji, čovjek ima priliku preispitati i vlastiti i opći sustav vrijednosti. Ova je situacija neke stvari stavila u drugu ili petu perspektivu. Ali želja za pozornicom je konstanta.

Postoji li glazba iz nekog mjuzikla koji ne poznajemo, a izvodite ga na ovom koncertu, koja Vam je posebno draga?

Glazba iz mjuzikla Dr. Jekyll i Mr. Hyde mi se jako sviđa jer je strahovito rockerska i energetski vrlo zahtjevna.

Za taj koncert radionicu je održao i američki pjevač i producent Bradley Dean. Tada je imao priliku usporediti naš mjuzikl s američkim. A i Vi ste dobili istu priliku.

Bradleya je pozvala Američka ambasada kako bi s nama napravio koncert. Bilo mu je nevjerojatno što sve uspijevamo napraviti s financijskom podrškom koju imamo. Zaprepastio se kakve rezultate postižemo u tim uvjetima. Čudilo ga je što paralelno možemo izvoditi dva do tri projekta, da jedan dan imamo jednu a već drugi dan drugu predstavu. Na Broadwayu se ista predstava igra šest mjeseci ili godinama u kontinuitetu. Vidio je koliko znači postojanje stalnog ansambla, da smo svi na jednom mjestu, da imamo svoju kuću kojoj smo posvećeni, da se dugo poznajemo. To nam oduzima nešto što oni imaju, ali nam daje nešto što oni nemaju. Kad slušam njihove pjevače, oni su izrađeniji, cijeli život posvećuju tome i teže biti solisti, ali ponekad mi se čini da su pretvoreni u alat kojim se koriste. Kod nas se može čuti puno više tonova i fraza iz duše, a ne iz suludo perfekcionističkog stajališta. Kao i u ljudskom životu, male nesavršenosti su ono što nas čini zanimljivima i jedinstvenima. Amerikanci se previše oslanjaju na savršenu izvedbu i u tom mi je smislu njihova tradicija glazbenog kazališta sterilna. Na West Endu je ipak drukčije. West End ima dušu, Broadway je izbrušeniji. Ima li to veze s time što Europa ima višestoljetnu kazališnu tradiciju a Amerika nema, ne znam. Možda. Ne razbijam glavu oko toga niti pokušavam objasniti, samo mi to tako djeluje. I bliži mi je West End.

Što biste voljeli raditi u idućoj sezoni? U kojem biste djelu voljeli zapjevati?

Ne znam. Rock-opera nije napisano puno, ali bih ih dočekao kao starog prijatelja. Redatelj ide za srcem i vizijom i bira ljude za koje mu se čini da spadaju u onu nišu koju je zamislio. U tom smislu, nema nekog projekta koji bih silno želio raditi. Prepustim redatelju da me smjesti u svoju vizuru i pokušavam je uskladiti s vlastitom.

Koliko Vam znači Nagrada Hrvatskog glumišta?

Lijepo je kad tvoj talent i pristup prepozna netko tko o kazalištu nešto zna. Na moju sreću, ispada da se i bez formalne glazbene naobrazbe može iznjedriti nešto vrijedno pohvale.

Želim Vam još puno takvih pohvala, izazovnih uloga i izvrsnih predstava.

Hvala Vam. Želim si isto!

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. svibnja 2021.