Piše: Vesna M. Muhoberac

Objavljeno: 31. siječnja 2024.

U vremenu rekapitulacije događaja (iz) prošle godine, (ne)uspjeha i (ne) kriza, pogled na kazalištarce i kazališne ljude sa scene i iza scene koji su nas napustili u 2023. godini zaista je teško impresivan i (ponovno) nevjerojatno tužan. Nenad Cvetko (Zürich, 27. prosinca 1969. – Zagreb, 10. listopada 2023.), beskrajno talentirana, ali krhka duša, Melanija Dugandžić (Klakar, 22. veljače 1939. – Zagreb, 18. srpnja 2023.), karakterna dramska glumica sjajne dikcije i prirodne emotivnosti, Branko Blaće (Zagreb, 1949. – 2023.), legendarni Gubec-beg hrvatskog kazališta, Koraljka Hrs (Zemun, 21. listopada 1941. – Zagreb, 25. lipnja 2023.), predana glumica s unutarnjom i vanjskom ljepotom i blagošću, Krunoslav Šarić (Derventa, 21. lipnja 1944. – Zagreb, 12. lipnja 2023.), glumačka strast, mladenačka energija i posvećenost koja inspirira, Sanda Miladinov Langerholz (Zagreb, 18. srpnja 1932. – Zagreb, 22. svibnja 2023.), eruditska umjetnica koja je bila posvećena kazalištu i pripadala mu bez zadrške, Smiljka Bencet-Jagarić (Novi Sad, 11. lipnja 1934. – Zagreb, 31. ožujka 2023.), živopisnom kreacijom Regice upisala se u hrvatsku televizijsku povijest, Jasmin Telalović (Zvornik, Bosna i Hercegovina, 1977. –  Zagreb, 10. veljače 2023.), zreo i smiren glumac koji se snažno i punokrvno nosio s tragičnim likovima i sudbinama, Maja Hribar-Ožegović (Zagreb, 18. svibnja 1937. – Zagreb, 9. siječnja 2023.), živjela je intelektualno dinamično i posvećeno, Ivka Dabetić (Varaždin, 21. studenoga 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2023.), glumica posebnoga stava, zračeće energije, s umjetničkom aureolom.

U listopadu nas je napustio i hrvatski teatrolog, dramaturg, dramatičar, teoretičar književnosti i pjesnik, kazališni teoretičar, književni kritičar, ravnatelj Teatra &TD (1966–1977). U 84. godini preminuo je ugledni hrvatski intelektualac Vjeran Zuppa. Rođen je u Splitu 26. siječnja 1940. godine (njegov je otac Tomislav Zuppa, hrvatski pjesnik i tekstopisac), studij jugoslavistike završio je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1993. i doktorirao disertacijom Pojam dramaturgije u 20. stoljeću. Radio je od 1964. do1966. kao upravitelj Galerije Studentskog centra i kulturne rubrike Studentskog lista, a od 1977. do 1979. urednik je biblioteke Studentskog centra. Direktor je dramskog programa Splitskog ljeta te dramaturg u splitskom Hrvatskom narodno kazalištu od 1980. do 1984., a u HNK-u Split bio je 2013. godine savjetnik.

Zuppa je, između ostaloga, uređivao mnoge časopise i njihove biblioteke, objavio brojne književne kritike, eseje i različite oblike teorijskih i znanstvenih radova prevođene na niz svjetskih jezika. Bio je urednik više časopisa i tjednika: Razlog (1961–1967), Telegram (1969–1971), Teka (1972–1975), Teatar i teorija (od 1995.). Od 1962. do 1965. uređivao je Malu biblioteku časopisa Razlog.

Bio je značajni urednik knjiga, voditelj književnih serija, biblioteka u koju pripada prije svega Biblioteka Teka u izdanju Studentskog centra, kao i kasnija istoimena serija koju je vodio u Grafičkom zavodu Hrvatske (glavni urednik od 1979. do 1984.), a bio je i spiritus movens izdavačke kuće AntiBarbarus, koju pokreće 1993. skupa s Albertom Goldsteinom i Nikšom Župom.

Objavio je veći broj knjiga s područja književne teorije, kao i tri zbirke pjesama, odnosno pjesničkih knjiga i poema Prijatelj Silvestar (1976.), De rationes communi (1997.), Kristijan Silvestar (2018.) i jednu dramu (Floria Tosca ili smrt engleske kraljice, 1979.). Zuppa je zastupljen u značajnim antologijama eseja, hrvatskog suvremenog pjesništva i dramske teorije. Njegovi eseji, pjesme, drama, prevođeni su na brojne svjetske jezike. Dobitnik je više književnih nagrada. 2000. godine International Biographical Centre, Cambridge uvrštava ga u knjigu 2000 Outstanding Scholars of the 20th Century s obrazloženjem „in honour of a an outstanding contribution in the field of dramatology“. Preveo je niz značajnih francuskih, njemačkih i talijanskih filozofa, teoretičara, pjesnika i dramatičara: Ionesca, Becketta, Milosza, Lanouxa, Foucaulta, Derridu, Bachelarda, Wahla, Valéryja, Apollinairea, Mallarméa, Bretona, Saint–John Persa.

U kazališnoj ga je, ali i široj javnosti najviše obilježilo ravnateljstvo Teatrom &TD, u kojemu se stalno zaposlio 1984., a u vremenu kada je bio upravitelj i dramaturg zagrebačkog Teatra &TD, taj je teatar osvojio pedesetak međunarodnih, nacionalnih i gradskih nagrada. Mnogi se sjećaju izvrsnih predstava u &TD-u u doba Zuppina ravnateljstva, kad se to kazalište profiliralo kao kultno u Zagrebu, cijeloj Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Obilježila ga je i profesura na Akademiji dramskih umjetnosti. Od 1981. na Akademiji je nastavnik predmeta Sociologija kulture. Na ADU-u je bio direktor, jedan od utemeljitelja studija Dramaturgije (u zimskom semestru 1984/’85. bio je izabran za docenta na Odsjeku dramaturgije) i predstojnik Odsjeka za dramaturgiju (od 1996. redoviti profesor), pročelnik Katedre teorije, prodekan i dekan (od 2000. do 2004.). Umirovljen je 2010. godine, a Sveučilište u Zagrebu 2011. izabire ga u počasno zvanje professor emeritus, s posebnim zaslugama.

I Zagrebačko kazalište mladih Vjeranu Zuppi „duguje vječnu zahvalnost, njegova je uloga u presudnim trenucima uspostave Zagrebačkog kazališta mladih u novim kazališnim prostorima u Teslinoj ulici, u današnjim dvoranama Istra i Miško Polanec“. Naime, Zuppa je kao umjetnički voditelj ZKM-a, u od 1988. do 1990. godine „bio presudna osoba koja je svojim vizionarskim promišljanjem kulturnih politika insistirala da ZKM ostane repertoarno kazalište sa svojim ansamblom“. Svojim je umjetničkim odabirima zaslužan za mnoge izvrsne predstave ZKM-a: Radni naslov: Nacija (redatelj Paolo Magelli, 1989.) Zastave (redatelj Georgij Paro, 1990.), Odisej i sin ili svijet i dom (redatelj Vito Taufer, 1990.), a 2004. bio je i dramaturg na predstavi Veliki bijeli zec redatelja Božidara Violića.

U Uvodu u dramatologiju (1995.), ovaj je slobodnomisleći intelektualac uveo pojam dramatologije kao znanstvenoga polja, odvojivši je od teatrologije tradicionalno shvaćene kao znanost o kazalištu. Za dramaturško je polje istraživanja nezaobilazna Zuppina knjiga Mala hermeneutika dramskog lika, s nadnaslovom Subjekt kao gost, napisana utradiciji žanra filozofskih ogleda. Iz područja teorije teatra objavio je i knjige: Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta ili Štap i šešir! (1985.), baveći se posebno Brankom Gavellom i Teatar kao σχολή (2004.), u kojoj iznosi zapažanja o teatru u svjetlu postmodernističkih strujanja. Objavio je oglede o kulturnim politikama Bilježnica (2000.) i o pojmu intelektualca Intelektualac: čovjek u pitanju (2022.).

Ovaj usamljeni intelektualac i duhovni ljevičar, koji se nikad nije upustio u praktičnu politiku i dosljedno je ostao privatna osoba o kojoj je svatko mogao imati mišljenje kakvo je htio, koji je mislio da je sposobnost mišljenja posljednji oblik političke slobode, bio je jedan od pedesetak intelektualaca i javnih osoba koji su 2016. objavili Prijedlog za obnovu socijaldemokratske politike. U Račanovo doba bio je član kulturnog savjeta i Predsjedništva SDP-a, ali razočaran, jer je prema njegovu mišljenju SDP bio „premalo lijevo“, 1994. prelazi Miki Tripalu i Akciji socijaldemokrata Hrvatske. Član je Društva književnika Hrvatske od 1963., PEN–a od 1969., Hrvatskog društva pisaca od 2003.

Sustavno se bavio i kritičkim promišljanjem suvremene hrvatske poezije, od svoje prve objavljene knjige Isprika za pjesmu: uvod u neke otvorene probleme hrvatske poezije (1966.), knjige eseja nastalih između 1962. i 1965., u kojima je pisao o krizi kritike, kao i o poetici krugovaške generacije (Slavka Mihalića, Milivoja Slavičeka, Antuna Šoljana i Ivana Slamniga). Antologiju mlađe hrvatske poezije Pjesnici objavljuje1962. S Antom Stamaćem od 1969. do 1972. sastavlja, komentira i prevodi knjigu Nova evropska kritika (I–III), a 1974. objavljuje Slučajnu panoramu hrvatskih pjesnika, vrstu poetskog zbornika svoje generacije.

Vjeran Zuppa, čovjek visokih dometa, lucidan, ozbiljan, kritičan, često ciničan i svoj, s prepoznatljivom i vječnom lulom, ostavio je svojim odlaskom nenadoknadivu prazninu među hrvatskim intelektualnim krugovima i kazalištarcima na sceni, ispred i iza nje. Homo doctus, poeta doctus, homo universalis.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. siječnja 2024.