Razgovarala: Branka Primorac

Po profesiji ste kipar, a četvrt stoljeća djelujete kao scenograf. Je li scenografija bila pod A ili pod B Vaših želja za izbor profesije?

Od malih nogu je postojala želja da budem dio kazališta, no nisam mogao definirati što bi to točno bilo. Dirigiranje mi je dobro išlo u glazbenoj školi. Bavljenje ritmom. Ako to transponiramo u estetiku plesačice Pine Bausch, mogao sam se zamisliti i kao plesač. Pokušao sam se pripremiti za upis na Akademiju dramskih umjetnosti, pa ako ne uspijem, da jednostavno budem pijanist. No, trema je uvijek bila problem. Kiparstvo mi je uvijek ležalo. Izraziti se u trodimenzionalnoj formi lakše mi je doli uzeti kist ili iglu za bakrorez. Kiparstvo je oblikovanje prostora, pa su male distinkcije između njega i scenografije. Shvatio sam to na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i tako me konkretna želja za stvaranjem ambijenta dovela do kazališta.

Od tinejdžerskih dana obrazovanjem ste se usmjeravali prema umjetnosti – glazbenoj i likovnoj. To je samo dio umjetničkih praksi koje scenografu pomažu u kompleksnom poslu. Što je ipak najvažnije?

Prvenstveno je bitno razumjeti i izučiti povijesne tekovine kako bismo mogli oblikovati novu frazu. Likovnost, glazba, književnost, sve su to mediji koji su jednako važni. Što više razumijete medije, veći su obzori stvaranja. Ipak, glazba me naučila osjetiti i vidjeti prostor koji je jasan samo u jednom prikrajku svijesti. Kao kad čitate knjigu opisanu apstraktnim jezikom koji je razumljiv čitavom svemiru, jeziku glazbe.

Od ove školske godine Rijeka ima studij koji priprema mlade za scenografe za široko područje. Vi vodite jedan od kolegija. U Vašem programu ne spominje se kazalište. Je li slučajno izostalo?

Spominje se taj kolegij prvenstveno držim zajedno s produkcijskom scenografijom s kojom sam i počeo scenografski život. Programa ima nekoliko, pa ovisi na koji ste naišli.

Koliko imate studenata i odakle dolaze?

Trenutno je troje upisanih na prvoj diplomskoj godini. Studentice dolaze iz Osijeka, Zagreba i Rijeke. Budući da nismo stigli reklamirati novi modul studija na Akademiji primijenjenih umjetnosti, zbog papirologije i odobravanja samog studija, s odazivom smo i više nego zadovoljni.

Dugo se čekalo na nešto slično. Prepreka je, pretpostavljam, bila potrebna interdisciplinarnost, nedostatak profesorskog kadra, usklađivanje različitih umjetnosti u cjelinu. Kako ste zadovoljni programom?

Zapravo su  problemi nepostojanja studija do sada u Hrvatskoj puno dublji od (ne)postojanja kadra. Scenografija i kostimografija imaju problem pozicioniranja unutar profesije i akademija. Takav je donedavno bio slučaj i na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. I ona i druge akademije smatrale su da je dovoljno ostaviti program primijenjenih umjetnosti u izbornom kolegiju. Kazališna djelatnost, produkcijska djelatnost, filmska djelatnost, samo su neke grane koje su itekako deficitarne. Ima nas premalo na tržištu, što pokazuje činjenica velikog broja studenata koji su izašli kao scenografi i postali dio kazališne zajednice. Zaslužili su povjerenje i opravdali svaki projekt koji su radili. Naš program nudi široki spektar znanja, a dopunjen znanjem preddiplomskog studija, sve će više dobivati na težini i kvaliteti.

Vi ste morali u Ljubljanu po nauk. Je li slovenski studij bio dobra osnova za praktičan rad? Tko Vam je bio prvi mentor? Od koga ste učili tajne zanata?

Ljubljana je preokrenula moj način učenja i – obogatila znanje. Govorio sam da se osjećam kao malo dijete  poslije nastave (od sreće). Moja tri mentora bili su profesori Matjaž Počivavšek iz kiparstva, Jure Smole iz tehnologije i Tomaž Brejc iz teorije. Obogaćivanje znanja, vještina, drugačiji pogled na metier i otvaranje svijesti bez ega bili su dragocjeno iskustvo bez kojeg danas ne bih bio ista osoba. Svakom preporučujem takav nauk, pogotovo onima koji žele uvidjeti da je umjetnost tvorba od puno manjih cjelina, čija je istina puno drugačija od onoga što piše u osnovnoj literaturi. Jedan mali hint (nagovještaj) leži u Teoriji odgovora, smislu i svrsi umjetnosti.

S mjuziklom ste počeli 2009. (Aggiungi un posto a tavola / Dodaj još jedno mjesto za stolom, Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka), a za balet ste 2020. (Ponos i predrasude, HNK Zagreb) dobili Nagradu hrvatskog glumišta). Volite li raditi glazbene predstave?

Glazbena djela za mene imaju poseban čar iz više razloga. Zato što su formati mjuzikla, baleta, opere drugačiji i zahtjevniji od dramskih djela. No, veselje leži u činjenici da me glazba formirala kao umjetnika. To je moja dodana vrijednost, a onda i zadovoljstvo u radu.

To Vam nije prva scenografska Nagrada hrvatskog glumišta. Dobili ste je 2013. za dramu 8 Donne e un  mistero / 8 žena i jedna zagonetka R. Thomasa u izvedbi Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Što se u Vašem životu i radu promijenilo od jedne do druge nagrade?

Promijenilo se puno toga – od djeteta koje se divi kazališnom i produkcijskom svijetu, ne vjerujući da svjedoči ostvarenju snova, do afirmacije. Potom profesure, nekoliko pasa, novog klavira, činjenice da stvaram eskapizam koji je ponekad bolan, ali siguran i topao. Odabrao sam put osobe ponosnog empate, kao nekoga tko je uzeo štafetu za opstanak umjetnosti.

Zanimljivo je Vaše razmišljanje o radu na Regoču, 2019. Čini se da Vam je bajkovitost bio velik izazov, no pritom kažete: „U vizualnom ključu bitna je egzistencija svih elemenata i materijala više nego sama estetika”. Za umjetnika je to hrabro rečeno.

Sklon sam raditi bajkovite projekte i po tome poznat. No, kod Regoča su zahtjevi bili nešto drugačiji. Pomakla se granica između statičnih ili mobilnih kulisa teških preko sto kilograma i onoga što laganim materijalima imitira nadrealno, mimezis. U tom je kontekstu izjava. Diktiranje radom na scenografskim rješenjima i istraživanju materijala. Rezultat je bio, rekao bih, poetičan, utoliko što sam od takva lagana materijala čak izgradio lako pomični Eiffelov toranj. To je ključ scenografije bez čvrstih granica, simbioza elemenata i materijala i odgovor na estetske zahtjeve.

Osim što ste bili inspirirani tekstom Ivane Brlić Mažuranić, jesu li Vam pomogle i sjajne svevremenske ilustracije Cvijete Job?

Ilustracije Cvijete Job izrazito su inspirativne za vizualni doživljaj bajki i priča koje je ilustrirala. Sklon sam čitanju kroz sliku. Na njenim ilustracijama smo odrasli, utkane su u sjećanja. Time su sigurno podsvjesno utjecale na rješenja čudesne priče Ivane Brlić Mažuranić. 

Koje ste materijale koristili za, na primjer, nagrađeni balet Ponos i predrasude?

Scenografijom baleta Ponos i Predrasude htio sam dati rendgensku sliku morala engleskog društva, ali i svakog drugog. Spomenimo tek Tolstojevu Anu Karenjinu, ženu žrtvu morala ruskog društva s kraja 19. stoljeća. Za dojam je bilo bitno odabrati materijale koji su paučinasti, transparentni kada je potrebno te koji imaju najintenzivniju interakciju sa svjetlosti. Tu je izbor njemačkih kazališnih materijala bio krucijalan, kao i sav dekor ispunjen suhim grančicama i skulpturama, stvarajući teksturu i formu koja se širi, živi i jede prostor. Na taj način otvorila se utroba koja se ponaša po uzrečici da zidovi imaju uši. Scenografsko rješenje tako nadopunjava ideju teksta o ljudskoj potrebi petljanja u tuđe živote. Je li se od vremena Jane Austen puno toga promijenilo?

Za jesen ove godine najavljena je riječka premijera Amarcorda po čuvenom filmu Federica Fellinija. Što je scenografski ključ za to slojevito umjetničko djelo? Jesu li sve kockice posložene?

Vrlo rado bih odgovorio na ovo pitanje, no angažman HNK Ivana pl. Zajca nije potvrdio ni prvu informaciju. Ostavimo razgovor na tu temu za neko drugo vrijeme. No, rješenje mi je na pameti. Hoće li biti tako, znat ćemo ako projekt uđe u proces stvaranja.

Što je Vama dobra scenografija?

Dobra scenografija je ona koja simultano dodaje svoju dionicu ostalim dionicama velikog i kompleksnog stroja zvanog predstava. Ona treba imati život, ulogu, svrhu i bit. Pritom, što je vizualnija ili monumentalnija, i svi drugi aspekti predstave trebaju imati jednaki intenzitet. Zamislite sve na visokom nivou. Fantastično! Ako je procjenjujem samo kroz vizualni doživljaj, skloniji sam scenografijama velikog volumena, kiparskog djelovanja, nadrealne poetike.

S razlogom je intervju usmjeren prema scenografiji, no trpi li kiparski rad zbog nje? Spremate li nešto novo, poput Bibloteque, knjiga-objekata?

Zaista sam pozitivno iznenađen ovim pitanjem s obzirom na angažman zbog kojeg nemam vremena za nešto drugo. Ipak, za vrijeme lockdowna postavio sam si pitanje – što sam oduvijek želio napraviti, a nisam imao vremena? I onda sam napravio prvu pop-up knjigu, trodimenzionalnu, pomičnu. Nije bio nimalo lak zadatak, no uvidio sam da mi intuicija govori da je tu sakrivena velika ljubav. Bit će to nastavak ciklusa Bibloteque, u drugom formatu, objekata koji žive samo dok ih promatramo.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. ožujka 2022.