Piše: Marija Barbieri
Naslovna fotografija: Sandi Bostjančić i Jana Puleva, Pavel Rasberger, Zaruke na Jadranu, Narodno kazalište „Ivan Zajc“ Rijeka, 1957.
Dva su lika kojima operne pjevačice teško odolijevaju. To su Tosca i Adriana Lecouvreur. Toscu pjevaju u raznim razdobljima karijere (Puleva ju je pjevala na samome početku), Adriani prilaze poslije, koristeći se cijelim svojim interpretativnim potencijalom u iznošenju dramatske sudbine velike francuske tragetkinje Adrienne Lecouvreur (1692-1730). Bila je to uloga po mjeri za Janu Pulevu, što je ona znala iskoristiti. Novi list piše da je „imala tešku ulogu, prije svega u muzičkom pogledu, jer je trebalo čitavo pjevanje protkati finim nijansama u intonaciji i prelazima i dinamičkim sjenčenjem, što je postigla na topao i skladan način, sve više i više tokom predstave, od nešto nervoznog nastupnog arioza iz prvog čina do, već i po samoj kompoziciji, vrhunca u finalu opere“.Kritičar zatim podrobno piše što sve zahtijeva uloga u glumačkom pogledu i nastavlja: „Puleva je svemu tome dala umjerenu, lirski profinjenu crtu, što je i kao pjevačka i kao glumačka realizacija uvjerljivo odgovaralo onoj osnovnoj emotivnoj atmosferi finala“.
U listopadu 1957. Jana Puleva je u repertoar uvrstila Tatjanu u Evgeniju Onjeginu, ali to nije bio najsretniji izbor. Nekoliko je puta pjevala Tatjanu, a zatim je preuzela Larinu. U Prodanoj nevjesti pjevala je Ludmilu, a u prosincu je s troje svojih kolega, članova riječke Opere, priredila u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu koncert serenada i romanci uz glasovirsku pratnju Alessandra Peterina (1902-1967) i, prema mišljenju uglednog kritičara Andrije Tomašeka (1919-2019), dokazala da bi „i takav koncert, unatoč naslovu što upućuje na pomisao o muzici lakšeg žanra, mogao biti na zamjernoj umjetničkoj visini kako izborom djela što ih je izvodila, tako i izvrsnom interpretacijom, kojom se ova odlična operna umjetnica na koncertnom podiju dovinula do kvalitete svojih najboljih kreacija na sceni“.
Potkraj prosinca 1957. godine Jana Puleva nastupila je u opereti Zaruke na Jadranu slovenskoga skladatelja Pavela Rasbergera (1882-1967). Sve je češće pjevala Carmen, a u travnju je bila protagonistica tragedije Antigona Carla Orffa (1770-1843) na tekst Friedricha Hölderlina (1770-1843) prema Sofoklu. Bila je to odlična izvedba s mnogo pljeska na otvorenoj sceni, a prema Novom listu, „Puleva ima sve potrebno da s punom snagom izražajnosti i uvjerljivosti ostvari ovako tešku i složenu ulogu. Ona je jednako izražajna glumica, koliko i pjevačica, veliki umjetnik i govorene i pjevane riječi, umjetnik izraza i dubokog doživljaja, a tragika i patetika „Antigone“to nužno zahtijevaju“.
Jana Puleva nastavljala je nastupati uvrštavajući u repertoar i druge uloge a ne samo operne. Tako je u listopadu 1958. pjevala Lisette u lirskoj sceni u jednom činu Igra ljubavi i slučaja američkog pisca Charlesa Clerca (1926.) prema istoimenoj komediji francuskog dramatičara i romanopisca Pierrea de Marivauxa (1688-1763), u prosincu Miss Evelyne Beauty-flower u opereti Mala Floramye Ive Tijardovića (1895-1976), a godinu dana poslije u prosincu 1959. Peggy u opereti Senzacija u Londonu engleskog skladatelja Herberta Hawana. U međuvremenu je u siječnju 1959. pjevala manju ulogu La Ciesce na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija. Posljednja uloga koju je ostvarila u Rijeci bila je Šiora Kata na praizvedbi komične opere Stari mladić hrvatskoga skladatelja Tihomila Vidošića (1902-1973) koja se zasniva na istarskom narodnom melosu i za koju je sam skladatelj napisao libreto. Godine 1961. prestaje operna karijera Jane Puleve. Poslije se bavila opernom pedagogijom. Jana Puleva umrla je u Zagrebu 9. travnja 2003. godine.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. rujna 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Arhiv autorice, Arhiv Hrvatskog glumišta