Piše: Lucija Ljubić
Objavljeno: 26. listopada 2023.
Hrvatski je repertoar sedamdesetih godina još uvijek bio skroman pa je i Marija Ružička nastupila u samo nekoliko uloga, među kojima je najveći broj onih u predstavama koje se nisu dugo zadržale na repertoaru. Uz već spomenute Graničare i Crnu kraljicu, bila je i Jula u Fruedenreichovu Udmaniću, ali i Ljudmila u Imenjacima Janka Jurkovića, Zora u Sejslavu Ljutom Franje Žigrovića Pretočkog ml., Ljudmila u Bračnoj ponudi Josipa Eugena Tomića, Ljubica u Glumcu ili mlinarovoj djeci Josipa Plemenčića, Željka u Nemčićevu komadu Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac, pa i Zorka u „glumi“ Vatrogasci i Amanda u Divljanki kojima je autorica glumica Ivka Kralj. Bila je i Veronika Desinićka u istoimenom djelu Žigrovića Pretočkog, nastupala je u djelima Nikole Milana Simeonovića (Amanda i Bez brkova). Među njezinim su važnijim ulogama u hrvatskom repertoaru Bojana u Poturici Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Jelica u Tomićevoj uspješnici Barun Franjo Trenk (s gotovo četrdeset izvedbi) i Demetrova Cvieta u Teuti. Naime, kad je Marija Ružička 1873. godine tumačila Cvijetu, Maca Peris tumačila je Teutu, a dvadesetak godina poslije naslovna je Demetrova uloga pripala Mariji Ružički-Strozzi.
Preuzimanje uloga u predstavama nije bilo neobično pa se razlike u nastupu pojedinih glumica u istoj ulozi mogu pratiti u razmaku od samo nekoliko godina ili, kako će se vidjeti nekoliko mjeseci, kao što je slučaj s Adrienne Lecouvreur koju su sredinom 19. stoljeća napisali Scribe i Legouvé za jednu od najvećih glumica francuskoga kazališta, Rachel. Dramski tekst prati zaljubljenost glumice u plemića, a obiluje monolozima iz najatraktivnijih dramskih djela toga vremena. U hrvatskom kazalištu Maca Peris nastupila je u toj ulozi početkom a Marija Ružička-Strozzi krajem 1876. godine pa se Šenoa kritički osvrnuo na obje izvedbe. Dok je Maci Peris prigovorio da nije dovoljno nijansirala svoje osjećaje na sceni te da je djelovala odviše mirno, hladno i monotono, u ocjeni nastupa mlađe glumice nije štedio na pohvalama: „Od početka do kraja razvila je toliko istine, toliko čuvstva, a ujedno toliko oštrine duha, da nas je uprav ushitila“, nastavljajući: „Jedino deklamacije iz ‘Fedre’ ne bijaše dosta proniknuta tragičnim patosom. Slava dakle gđi. Ružički, a upravu molimo, neka tu dragocjenu glumicu ne muči neznatnim ulogama“ („Vijenac“, 18. III. 1876.). Kuriozum je da je Marija Ružička sedamdesetih godina umjesto operne pjevačice Matilde Lesić nastupila i kao Siebel u operi Charlesa Gounoda nastaloj prema prvom dijelu Goetheova Fausta.
Šenoa se u svojim kritikama zalagao za odgovarajući tretman mladih glumica. Naime, 1876. je u Lowoodskoj sirotici drugi put nastupila početnica Georgina Sobjeska, a kritičar je procijenio da je mlada djevojka nadarena i da joj svakako valja pružiti odgovarajuće uvjete kako bi razvila svoj prirođeni talent i umnožila ga svladavanjem glumačke tehnike. Stoga poziva kazališnu upravu: „Pamtite, gospodo, da ne sjedi svaki čovjek kraj pune zdjele, pamtite, u nas talent štovati valja, pamtite, da se je Hrvatska stala od 1835. god. razvijati ne pomoću dijetnih klasa, ni pomoću blaga i bogatstva, neg’ pomoću talenta svojih ljudi, pa zato štujte talent, ne vrijeđajte ga, jer talent ima pravo zahtijevati od domovine, da ga pusti na ono mjesto, komu je dorastao.“ U istom duhu nastavio je osvrnuvši se na pretjeran broj uloga u kojima nastupa Marija Ružička-Strozzi: „Budimo iskreni. Na vrsnu glumicu gđu. Ružičku stovarivaju se u novije vrijeme sve prve tragične, pače i druge uloge, tako da joj od napora fizična sila očevidno malakše. Mudro bi bilo, dapače potrebno je i da se gđi. Ružički posao olakša“ („Vijenac“, 26. II. 1876.), zacijelo i uključivanjem Georgine Sobjeske koja bi mogla preuzeti prekobrojne uloge starije kolegice.
Dobro procijenivši iznimne napore kojima su glumci i glumice izloženi, u jednom je od svojih osvrta na proteklu kazališnu sezonu – od 1. listopada 1876. do 2. lipnja 1877. – Šenoa pobrojio i pojedinačne nastupe hrvatskih glumica i glumaca. U osam mjeseci u kazalištu je izvedeno stotinu i sedamdeset predstava, od kojih devedeset i tri dramske, šezdeset i osam opernih i devet koncerata. Među dramskim predstavama bilo je trideset tragedija i drama, dvadeset i šest igrokaza, četrdeset i jedna vesela igra, dvanaest lakrdija i čarobnih gluma, a samo sedamnaest domaćih i stranih novih komada. Iako je tu statistiku moguće provjeriti i u Repertoarima hrvatskih kazališta, knjige 1 i 2,(ur. Branko Hećimović, 1990.), zanimljivi su podaci o broju nastupa pojedinih članova ansambla. Ivana Bajza nastupila je te sezone u pedeset i dvije uloge, Maca Peris u trideset i tri (zbog bolovanja), Ivka Kralj u dvadeset i tri (zbog dopusta), Georgina Sobjeska u četrdeset i pet uloga, Julka Jovanović u šezdeset i dvije uloge, Adam Mandrović u šezdeset i šest, Josip Freudereich (nekoliko godina prije smrti) u sedamdeset i dvije uloge, Tošo Jovanović u čak devedeset i pet uloga, Slavan Ban u devedeset i tri, Nikola Milan u sedamdeset i sedam, a Franjo Ružić u osamdeset i tri uloge. Marija Ružička-Strozzi, koja je tada bila mlađa od trideset godina, nastupila je u toj sezoni u čak šezdeset i tri uloge, što podrazumijeva da je u prosjeku svakog četvrtog dana tumačila drugu ulogu.
Desetak puta nastupila je kao Judith u Urielu Acosti Karla Gutzkowa, a samo jedanput kao Matilda u Struenseeu Heinricha Laubea. Osim već spomenutih predstava, među brojnije njezine nastupe – a koji su se protezali desetak i više godina s deset-dvadeset izvedbi – ulazi i Schillerova Agnez Sorel u Djevici orleanskoj i Marija Letellierova u Augierovoj Kući Fourchambault. Kako god bilo, prva je faza glumičina umjetničkog rada u zagrebačkom kazalištu bila iznimno zahtjevna u svakom smislu. Pritom je mlada glumica stvorila galeriju dramskih likova i stekla iskustvo koje će uz odgovarajuću nadogradnju i repertoarne promjene dovesti u sljedećim desetljećima do vrhunaca glumačke umjetnosti.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. listopada 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta