Piše: Josip Grozdanić
Svoju posljednju filmsku ulogu Vera Zima ostvarila je u psihološkoj obiteljskoj drami Mater, dugometražnom igranom prvijencu scenarista i redatelja Jure Pavlovića, koji je na 67. Pulskom filmskom festivalu ovjenčan nagradom Breza za najboljeg debitanta, dok se film zakitio Zlatnim arenama za glavnu žensku ulogu i kameru. Vera Zima u filmu tumači malu ulogu Mare, sumještanke i kućne prijateljice protagonističine umiruće majke, i u kadru je svega nekoliko minuta, kao poznato lice koje se izdvaja među licima velikog broja naturščika koje je autor angažirao zbog priželjkivanog (i ostvarenog!) realizma. S jedne strane, Zimino poznato lice u minimalnoj mjeri umanjuje spomenuti realistični ugođaj, jer gledatelju jasno signalizira da je posrijedi fikcija, no to umanjivanje je uistinu zanemarivo, budući da je gledatelj fikcionalnosti onog što gleda svjestan od samog početka, od trenutaka u kojima se pred kamerom pojave Daria Lorenci Flatz i Neva Rošić kao interpretatorice glavnih uloga. S druge strane, gledatelju je drago što u tako tjeskobnoj priči eskalirajuće tragike i neizbježno narastajuće melodramatičnosti – jer dobivamo veristički uvid u posljednjih možda mjesec dana života umiruće žene, vidi poznato, toplo i drago lice upravo Vere Zime.
Glumice koja je osobito tijekom posljednjih 20-ak godina karijere postala prepoznatljiva upravo po takvom tipu uloga, po likovima srdačnih, emotivnih, blagih, sućutnih i, kako se činilo, za apsolutnu empatiju sposobnih i na nju spremnih žena. Po likovima stvarnih filmskih ili serijskih majki, podjednako kao i onih zamjenskih ili surogatnih, arhetipski brižnih i na pomoć uvijek spremnih susjeda, naglašeno altruističnih žena koje imaju apsolutno razumijevanje za svačije pogreške, zablude i mane. Kolegica koje su uvijek tu s pravim savjetom, riječju utjehe, kolačem na tanjuriću kao izgovorom da vas posjete jer dobro znaju da vam posjet i razgovor baš u tom trenutku trebaju, ili tek kao rame za plakanje, ali kao ono ključno i najvažnije rame, ono koje će pružiti konačnu i najdragocjeniju utjehu.
S treće strane, Vera Zima u Materi je i efektan podsjetnik na njezinu možda i uistinu najbolju filmsku rolu, onu iz drame Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića, u kojoj je tumačila Kate, majku protagonistice Mirjane odnosno Mire, koju je utjelovila upravo Daria Lorenci Flatz. U priči o svođenju životnih računa između otuđenih kćeri i majke u naglašeno nelagodnim i tragičnim okolnostima, dok majka umire a nad njihov se odnos nadvija sjena višedesetljetnih poremećenih obiteljskih odnosa – za što je glavni krivac majčina priroda, Pavlović je moguće ne slučajno za ulogu jedne od majčinih prijateljica odabrao upravo Veru Zimu, koja je za rolu Kate u Kung fuu zasluženo ovjenčana Zlatnom arenom.
U Sviličićevu filmu Kate je majka dijametralno suprotna Anki Neve Rošić iz Matere; u sjajnoj Ziminoj interpretaciji ona je sve ono što Anka nije, i u dominantnom patrijarhatu Dalmatinske zagore predstavlja zalog ravnoteže, razuma, pomirljivosti i, možda i najvažnije, racionalnog prihvaćanja okolnosti i činjenica onakvima kakve one jesu. A upravo su takvi likovi, likovi racionalnih, pomirljivih, suosjećajnih i sposobnošću za beskrajno razumijevanje oplemenjenih žena, savršeno ležali Veri Zimi. Glumici blagog lika i iznimno toplog pogleda, kako svjedoče njezine kolegice i kolege glumci – majci svih članica i članova kazališnih ansambala predstava u kojima je glumila, histrionke koja se uvijek i svugdje, bez zadrške i kalkulacije, do kraja požrtvovno davala drugima i predavala im se, svjesna da jedino takvim ljudskim pristupom, i profesionalnim i osobnim, može nastati uistinu vrijedno umjetničko djelo.
Na teatarskim daskama, podjednako kao i u sedmoj umjetnosti, u televizijskim dramama i dramskim serijama navlas identično kao i u humorističnim serijama. Rasna i energična, a istovremeno plaha i samozatajna glumica, koja je poput svih umjetnika vjernički predanih svom pozivu znala posumnjati u vlastite sposobnosti i dosege, Vjeročka Zimova je prema vlastitim riječima bila odlična već kao Grušenka u Braći Karamazovima na prijamnom ispitu za akademiju. Kazalište je bilo njezina prva ljubav i najveća strast, u tolikoj mjeri da je i filmske angažmane otkazivala zbog predstava u koje je vjerovala i dramskih likova koje je željela utjeloviti na daskama koje su u njezinu slučaju doslovno značile sam život. Neke kazališne predstave, primjerice lutkarsko-glumačkog Hamleta u režiji Zlatka Boureka prema Petnaestominutnom Hamletu Toma Stopparda i Balade Petrice Kerempuha odigrala je i više od 300 puta. Bila je i temperamentna i učinkovito pomaknuta Mirandolina u Krčmarici Petera Turrinija prema predlošku Carla Goldonija, predstavi koja joj je donijela niz nagrada, s Čarugom Teatra u gostima proputovala je čitavu Hrvatsku i nekadašnju državu, a glumu je voljela prvenstveno stoga što je smatrala prekrasnom mogućnost da se žive tuđi životi. Osim što se u kreiranjima likova zalazi pod kože drugih osoba, glumac je tijekom rada na ulozi prisiljen i na preispitivanje vlastitog života, onog što je Zima nazivala zrcaljenjem likova koje je tumačila u samoj sebi. Prepoznavanje takvih zrcalnih odraza i odjeka te otkrivanje istih nazivala je čarolijom, i upravo zbog toga u glumi pronalazila vrijednost koje druge profesije možda nemaju.
Prvu filmsku ulogu ostvarila je u moralistički snažno intoniranoj socijalnoj drami Kuća Bogdana Žižića, a probojnu rolu ostvarila je u Mećavi Antuna Vrdoljaka, koji ju je smatrao iskrenom, na potpuno davanje spremnom i neponovljivom umjetnicom, a za kojeg se drži da ju je otkrio kao filmsku glumicu te koji nije preferirao snimanje filmova bez nje. Bez obzira na veličine i minutaže uloga koje je tumačila, Zima je bila pouzdani karakterni oslonac i racionalno uzemljenje u svakom projektu.
Od Hadžićeva Novinara, koji stari poput vrhunskog vina te je i nakon više od četiri desetljeća podjednako svjež, moderan i intrigantan kao i u vrijeme nastanka, a s angažirano-moralističkim žalcima u doba naglašene (auto)destrukcije novinarske profesije možda i intrigantniji, preko oslikavanju konzervativno-patrijarhalnog seoskog mentaliteta usmjerene drame Hoću živjeti Miroslava Mikuljana, kao i prikazu trauma mlade žene posvećene drame Nemir Ahmeta Imamovića Adija, do Schmidtovih Vukovar se vraća kući i Božić u Beču, te Bogorodice Nevena Hitreca. U svom prijelomnom ostvarenju Blagajnica hoće ići na more Dalibor Matanić kao da joj je dijelom udahnuo novi filmski život, u određenoj mjeri ju i smjestivši u ladicu s ranije opisanim ulogama dobrih, strpljivih i blagih žena iz okruženja, no ladicu u kojoj se Zima savršeno ugodno osjećala i u kojoj se glumački maksimalno pronašla. I kao Danica u Žmegačevu Prezimiti u Riju, i kao vlasnica streljane u Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson, i kao protagonistova majka Kata u Vrdoljakovoj Dugoj mračnoj noći, i kao baka u Moram spavat´ anđele Dejana Aćimovića, i kao teta Zora u opet Schmidtovim Metastazama. Napokon, i kao kućna pomoćnica Brankica Bedeković u humorističnoj seriji Luda kuća, i kao Ruža Kosmički u Odmori se, zaslužio si, jednoj od najpopularnijih domaćih humorističnih serija uopće, koja je Zimi uz nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika 2006. godine priskrbila i trajnu popularnost i slavu.
Zbog svega navedenog, zbog maestralnog tumačenja uloga običnih i svakodnevnih, ali i manje ili više izraženo snažnih žena i stupova obitelji i obiteljskih zajednica, Vjeročka Zimova je 2016. godine osvojila Nagradu Fabijan Šovagović Hrvatskog društva filmskih redatelja te u proljeće 2020. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Šteta što nije uspjela realizirati neke od svojih neostvarenih ambicija – ne samo da kvalitetno nauči talijanski jezik nego i da se, nakon povlačenja iz svijeta glume, preseli u Norvešku ili Finsku te ondje živi neko vrijeme. No teško je zamisliti da bi ju išta moglo odmaknuti od glume, koju je toliko voljela i kojoj se uvijek predavala do kraja i bez zadrške.
©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. prosinca 2020.