Piše: Lucija Ljubić

Naslovna fotografija: Eliza Gerner kao Elena, E. Roblès, Montserrat, 1951.

Vrativši se u zagrebački HNK, u siječnju 1951. godine Eliza Gerner tumačila je Vivie u Shawovu Zanatu gospođu Warren, kad je Bela Krleža nastupila kao gospođa Warren, a Tito Strozzi kao Praed. Bilo je to vrijeme kad su i u dramskim predstavama postojale alternacije, a Mira Župan bila je alternacija Elizi Gerner. Tada je kritičar Ivo Hergešić uočio: „Moglo bi se već danas reći da će se Gernerova razviti u veliku salonsku glumicu (psihologija, temperament, elegancija itd.), a Županova u klasičnu heroinu koja će svoje uspjehe obrati u klasičnom repertoaru“ („Vjesnik“, 6. siječnja 1951.). Čini se da nije bio u krivu, iako je Eliza Gerner u sljedećim desetljećima tumačila različite uloge prolazeći uvriježene glumačke mijene od mladih djevojaka do zrelijih, karakternih uloga, a potom uloge supruga, majki i usidjelica, sve do starijih žena, udovica i baka.

Najprije je, sa samo jednom rečenicom, nastupila u Strozzijevoj zagrebačkoj režiji Montserrata E. Roblèsa kao Elena. Izvrsnog je partnera u toj predstavi imala u glumcu Dragi Krči. Nastupala je i u Shakespeareovim djelima: kao Viola u komediji Na Tri kralja ili kako hoćete i Jessica u Mletačkom trgovcu. Potonju ulogu glumica je kreirala s mnogo zanosa i žara pa su je godinama kolege i tehničko osoblje u kazalištu nazivali Jessicom. Rjeđe je nastupala u povijesnim i kostimiranim dramama, ali i u tom odjeljku ostvarila je uloge kao što su Helena (J. Giraudoux, Trojanskog rata neće biti), Karolina Belinić u Karolini Riječkoj D. Gervaisa, Klara u Goetheovu Egmontu i Elmira u Molièreovu Tartuffeu.

U njezinu se glumačkom radu ističu uloge u Shawovim djelima: Vivie u Zanatu gospođe Warren kad je naslovnu ulogu tumačila Bela Krleža, Kleopatra u Cezaru i Kleopatri te Julia Craven u Ljubavniku. O njima je rekla: „Bio je to klub neženstvenih žena, a ja sam bila ženstvena žena i u komadu i u životu. Igrala sam ženstvene uloge i htjela sam ući u taj neženstveni klub, jer je to bio veliki glumački izazov, i borila sam se i kritika je pisala o meni…“ (Portret umjetnika u drami II, Zagreb, 1996.). U Cezaru i Kleopatri, u Gavellinoj režiji,Eliza Gerner nastupila je u glavnoj ulozi, a partner joj je bio Tito Strozzi. Strozzi je dobio pohvale za svoju kreaciju, a Eliza Gerner ocijenjena je kao „vrlo lijepa Kleopatra, vrlo dobra kao djevojčica u početku drame, a isto tako i u probuđenoj ljepoti jedne fine kao u tigrice elegantne i okrutne ženstvenosti“ (Zvonimir Berković, „Narodni list“, 30. lipnja 1954.).

Kad je redatelj Bojan Stupica došao 1955. u Zagreb, prva je njegova režija bila Večera u osam G. S. Kaufmana i E. Ferber. U komadu je mnogo zanimljivih ženskih dramskih likova, a kako je HNK-ov dramski ansambl raspolagao izvrsnim i nedovoljno iskorištenim ženskim dijelom, predstava je među glumicama pobudila zanimanje. Tada su nastupile zajedno Ervina Dragman, Bela Krleža, Greta Kraus, Dubravka Gall, Mira Župan, Sanda Fideršeg, Vanja Timer i – Eliza Gerner kao Kitty Packard. Predstava je postigla značajan uspjeh, a među ženskom publikom posebnu su pozornost privukli raskošni kostimi. Eliza Gerner bila je oduševljena i svojim kostimom Jeljenke koji je Jagoda Buić osmislila za Gundulićevu Dubravku na Dubrovačkim ljetnim igrama 1956. Kako je glumica zapisala u svojim memoarima, kostim je znatno pridonio ostvarenju uloge, a zacijelo ju je i znatno oslobodio treme koja ju je, kao i većinu glumica i glumaca, ustrajno pratila. Sudeći prema glumičinim memoarima, trema je na premijeri mogla biti paralizirajuća, a u reprizama čak i poticajna i dobrodošla. Prave je probleme Eliza Gerner uočavala u kreiranju lika koji valja igrati, koncentraciju u danom trenutku, susret s pravom ulogom: „Publika ne smije osjećati da se glumac muči i da ga izdaje zadnja snaga, nego da je superioran i pun rezerve“ (Osvrnuh se sjetno, Zagreb, 1988.). Jedna od uloga u kojima je glumica zabljesnula bila je Hortense u Anouilhovu Pokusu ili kažnjenoj ljubavi, prvoj predstavi u režiji Georgija Para 1959. Zadržavši se dugo na repertoaru plijenila je pozornost i kritičara i gledatelja.

Dramski ansambl Strozzi putujuće je kazalište koje je 1956. osnovao Tito Strozzi i koje je djelovalo do 1965. Na repertoaru su bile predstave u kojima su nastupali i Eliza Gerner i Tito Strozzi. Iako je početkom pedesetih nastupila kao Vera u Strozzijevoj Utvari u HNK-u,Eliza Gerner u DAS-u je bila Strozzijeva Il u Igri u dvoje i Marija u Ljudima u raketi. Predstave su s velikim uspjehom izvođene ne samo u zemlji nego i u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. U DAS-u je izvođena i komedija Dragi moj lažljivče J. Kiltyja u kojoj je glumica tumačila Stellu Campbell, a u još jednoj predstavi glumački par izvodio je i dijaloge iz Krležine glembajevske trilogije. Iako se Strozzi s Krležom nije uvijek slagao pa je došlo i do razilaženja dvojice nekadašnjih prijatelja, Eliza Gerner održavala je prijateljske odnose s bračnim parom Krleža. U Krležinim djelima nije nastupala često, a među njezinim je istaknutim ulogama Melita u Ledi početkom pedesetih u Gavellinoj režiji i ponovno početkom sedamdesetih u režiji Petra Šarčevića, a u toj je ulozi nastupila i u filmu. U Šarčevićevoj režiji interpretirala je Melitu krajem sedamdesetih u Narodnom pozorištu u Beogradu, netom nakon što je odigrala Kristijanovu ženu u zagrebačkoj HNK-ovoj Golgoti.

Obiteljska druženja s Krležinima, najprije u braku s Titom Strozzijem, a potom i u braku s Milanom Arkom, Eliza Gerner opisala je u svojim memoarskim knjigama, posebice u dvjema: knjigu Oproštaj s Gvozdom – razgovori s Krležom (Zagreb, 1993.) napisala je samostalno, a u suautorstvu s Milanom Arkom prikupila je uspomene pod naslovom Svjedoci Krležina odlaska (Zagreb, 2002.). O bračnom paru Krleža pisala je sa strahopoštovanjem, ali i ponekom ironičnom primjedbom. Nezadovoljna interpretacijom uloge Julije Craven u Shawovu Ljubavniku, povratnu je informaciju dobila od Krležinih: „’Bili smo na tvojoj predstavi’, kazala mi je Bela kod prvog našeg susreta. ‘Bila sam sva dekoncentrirana.’ ‘Nisam primijetila. A znaš što je rekao Krleža? Nema sumnje, Gerika je glumica.’ Razmišljajući o tome nisam mogla prosuditi da li je to bio kompliment, kritika ili utjeha“ (Oproštaj s Gvozdom).

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta