Piše: Snježana Banović
U razdoblju između 50-tih pa do kraja 60-ih godina prošloga stojeća, Mira Župan odigrat će repertoar iz snova svake glumice: bila je Goneril u Shakespeareovu Kralju Learu i Lady Margaret u Richardu III, pa Racineova Fedra (koju po vlastitoj tvrdnji nikada nije do kraja apsolvirala), zatim Olga u Tri sestre A. P. Čehova i Ana u Na dnu M. Gorkoga, Lucrezija u Mandragoli Machiavellija, Ines u Iza zatvorenih vrata i Lena u Zatočenicima iz Altone J. P. Sartrea, Solange u Genetovim Sluškinjama, Martha u Tko se boji Virginije Woolf? E. Albeeja. U hrvatskom dramskom repertoaru istaknula se kao Giga Barićeva u Bez trećega M. Begovića (1953.), kao dostojna nasljednica dotad nezaboravne Vike Podgorske. Iako je Viku gledala u toj ulozi još kao dijete, onomad u Otočcu, svaka moguća imitacija bila joj je u potpunosti odbojna – bila je svoja, kao što je bila svoja u ulozi Magdalene u praizvedbi Marinkovićeve Glorije na samom kraju 1956. godine. Nezaobilazna je bila iste godine kao Gundulićeva Dubravka u istoimenoj pastirskoj igri u spektakularnoj režiji Strozzija s veličanstvenom Gotovčevom glazbom i 300 sudionika (koji je time obnovio svoju slavnu režiju iz 1933. za svjetski PEN kongres u Dubrovniku) čime su ujedno, „prid Dvorom“ otvorene Dubrovačke ljetne igre.
Poslije je na Dubrovačkim ljetnim igrama bila izuzetna Himena u Cidu P. Corneillea i oratoriju Jeanne d’Arc na lomači A. Honeggera (oboje u glasovitim režijama Vladimira Habuneka), a gostovala je na gotovo svim jugoslavenskim pozornicama, naročito s Krležinim predstavama: Banja Luka, Beograd, Rijeka, Osijek, Varaždin, Priština… Sudjelovala je i u prvim predstavama Teatra &TD kao Volumnia u Plebejci uvježbavaju ustanak G. Grassa i Margarita u Ionescovom Kralj umire. Nakon umirovljenja nastupa u Komornom teatru klasike Janka Marinkovića (Heda Gabler među ostalim ulogama), ali i u nizu radio i TV drama.
Što se Krleže tiče, do danas je ostala jedna od najistaknutijih protagonistica njegova repertoara, naročito u 60-im godinama. Nakon alternacije Klare s Belom Krležom u spomenutoj Ledi, alternira i s Ervinom Dragman, i to Lauru u prvoj hrvatskoj izvedbi tročinske verzije drame U agoniji (1959.) u režiji T. Tanhofera. „Laura mi je bliska temperamentom… nekako je ušla u mene“, govorit će poslije. Kao sestra Angelika nastupa 1960. u Gospodi Glembajevima u režiji Mirka Perkovića, a 1962. opet kao Klara u Ledi, ovaj put u režiji Bojana Stupice. Najizdvojenija je njezina druga kreacija Laure (1969.) u dvojnom projektu drame U agoniji s Tonkom Lonzom kao Križovcem (drugu s Nevom Rošić režirao je Vladimir Gerić). U njezinoj verziji koju je režirao Georgij Paro, radila je sjećajući se dviju slavnih predšasnica, po mnogima najvećih Laura: one Vike Podgorske i one Save Severove. Autor je po običaju bio neumoljivi gledatelj te je nakon odgledanog prvog čina napustio kazalište, ali je Miru u garderobi čekao dar: veliki zlatni dukat s pismom: „Draga naša Mira, velika Ti hvala za sve Tvoje nezaboravne, divne kreacije. U starom prijateljstvu, zagrljaju, stisak ruke – Bela i Miroslav Krleža“. Zbog reputacije krležijanske glumice, kojoj je izuzetno bila naklonjena piščeva supruga, bila je u proljeće 1981. – uz Marijana Matkovića, Nikolu Batušića, Mirka Božića, Ervinu Dragman, Fadila Hadžića, Miru Stupicu, Stipu Šuvara, Kostu Spaića, Radu Šerbedžiju – u Odboru za Belinu sahranu.
Igrala je tijekom karijere redom sve složene, proturječne, jake likove, na scenu je donijela cijeli dijapazon inozemne i domaće dramske književnosti. Svestranost je riječ koju su kritičari i teatrolozi najčešće rabili u čestim zapisima o njoj, uz rijetke osobine glumačkog izraza poput: „mirna kontemplativnost“, „racionalna suzdržanost“ (N. Batušić). Branko Gavella (koji je do kraja ostao njezin omiljeni redatelj i pedagog jer je sa svakim znao „raditi prema njegovim sklonostima“ poput „najboljeg dirigenta“) tvrdio je u počecima da će biti šekspirijanska glumica, a ona je znala da neće i ne može biti ni subreta ni naivka te da joj je dramski žanr suđen i urođen. Neki su pak kritičari voljeli isticati da su joj omiljene hladne intelektualke – bila je to etiketa koju je nosila cijeli život, i to u ansamblu Drame HNK kojem je ostala vjerna do kraja.
Zlatno razdoblje iznimnih uspjeha Mire Župan obilježile su i brojne potvrde u obliku više državnih odlikovanja i priznanja: Medalja zasluga za narod (1950.), Orden rada sa zlatnim vijencem (1961.), Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1969.)
Nakon rastave od Jože Gregorine, useljava se na gornjogradsku adresu u Demetrovoj 3 u susjedstvo slikarice Cate Dujšin, udovice velikana Dubravka Dujšina, svoga učitelja iz Glumačke škole, u prostrani stan u kojem će primati brojne novinare, kolege i prijatelje i u kojem će ostati do smrti u ljeto 1993.
Tridesetu obljetnicu glumačkog rada odlučila je 1979. godine, a u duhu svojih duboko principijelnih političkih uvjerenja, obilježiti za mnoge neobičnim izborom: Brechtovom Majkom Hrabrost – sama ju je odabrala i za nju dobila Nazorovu nagradu (1980.), kao i Prvomajsku nagradu koja je u stvari preteča Nagrade hrvatskog glumišta, jer ju je dodjeljivalo Društvo dramskih umjetnika Hrvatske, kao i Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1980.) koje je dodjeljivalo Predsjedništvo SFRJ. Brechtov komad o bezumlju rata iz posljednje faze njegova stvaralaštva (1938.) u nadahnutu prijevodu Antuna Šoljana tada je prvi put postavljen u HNK-u, a prethodno je odigran samo u Beogradu. Zanimljivo, tako značajan dramatičar u to je doba u nas prilično nepoznat tj. prerijetko igran. U Zagrebu su mu dotad postavljeni tek Kavkaski krug kredom, Život Galilejev i Emigrantski razgovori.
Poslije će o tom izboru reći: „Odabrala sam Majku Hrabrost jer je težak lik, uloga koju mi nitko ne bi dao jer sam slovila kao tip salonske glumice, iako nisam nikada priznavala te glumačke kvalifikacije.[1] Bila mi je to prilika da se okušam u nečem novom, to više jer već duže vrijeme nisam ništa radila. Ne znam zašto. I ne samo ja, već i druge glumice. A ako glumac ne dobije tri veće uloge u godini – jednostavno umire…“ (Večernji list, 1988).
Valja napomenuti da su u doba proslave na čelu v.d. uprave HNK dvojica Mirnih kolega glumaca: v.d. intendanta je Mirko Švec, a v.d. ravnatelja Drame Ivica Katić, koji su udovoljili njezinoj želji i to nakon nekoliko sezona u kojima uopće nije radila, misleći već da njezino vrijeme prolazi: „Dolazila sam po plaću, a to je grozan osjećaj.“ Na kraju, kritika nije bila naklonjena Radićevoj režiji, ali ocjene glume slavljenice bile su redom afirmativne.
Nakon toga, Mira je opet sve rjeđe na sceni, zamjerila se nekim upravama, a na pitanje Dalibora Foretića u jednom intervjuu ljuti li se na HNK, odgovorila je, ne bez gorčine: „Na HNK se ne mogu ljutiti (…) ljutim se na neke ljude koji su napravili to što su napravili. Zašto ne igram pitajte one koji dijele uloge (…) osuđena sam na domaćinstvo, kuhinju, a tu nema nikoga za koga se može igrati.“ (Vjesnik, studeni 1979.)
Mirovina je za nju bila šok jer je na sceni „provela gotovo čitav život, bila je moj drugi dom“. Pisala je poeziju, uglavnom intimnu, koju nikada nije objavila („ne znam put do redakcija i izdavača“), posvetila se obitelji – kćeri Goranki, zetu Ladislavu i unuku Marku te rijetko navraćala u kazalište: „Samoću kao teret ne osjećam. Možda ću je osjetiti sutra.“ (Oko, 1985.)
U jednom od posljednjih velikih razgovora za novine rekla je, zaokruživši svoj veliki glumački put: „Unatoč periodima kad sam bila nesretna jer nisam radila, proživjela sam život radeći posao koji volim. Mislim da je to velika sreća.“ (Večernji list, 1988.)
Malo je naših kazališnih umjetnika iz druge polovine 20. stoljeća koji su se mogli pohvaliti toliko bogatim glumačkim rasponom i toliko velikom lepezom odigranih uloga koje se voli nazivati – glavnima. Markantnog lika i odmjerene mimike, iznimno sonorne glasovne ekspresivnosti, ponosna držanja i urođene muzikalnosti, Mira Župan je bježala od nametanja fahova i etiketa odigravši široku lepezu uloga. Od nježnih i krhkih djevojaka koje u sebi iznalaze snagu junakinja, potom onih ljupkih i umilnih koketa i ljubavnica, nekad i s dna života, preko salonskih dama i žena iz puka te potresnih i tragičnih, redom intelektualno nadmoćnih heroina – klasičnih i suvremenih. Blistava karijera ove ličke gorštakinje koja nikada „nije dobila ništa servirano na tanjuru“, tog „rijetko viđenog, urođenog talenta“ tj. po svemu rođene glumice uspinjala se linijom nasljeđivanja najvećih heroina našega glumišta – onom Marije Ružičke Strozzi, Vike Podgorske, Božene Kraljeve i Nade Babić. Shodno biti glumačke i općenito teatarske profesije, danas je Mira Župan gotovo potpuno zaboravljena, a sudjelovanje u partizanskoj epopeji u kojoj ju je kao kakvog mladog dječaka nadahnuto portretirao naš istaknuti slikar i partizan Zlatko Prica, danas dodatno doprinosi tom nepravednom zaboravu. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[1] Mouter Courage je u sezoni 1979/’80. u prijevodu Antuna Šoljana režirao Tomislav Radić, scenograf je bio Drago Turina, kostimografkinja Maja Galasso, skladatelji Paul Dessau i Igor Kuljerić. Uz M. Župan, na sceni je bio gotovo cijeli ansambl: B. Cvitković, T. Stojković, Z. Zoričić, M. Krivokapić, B. Smiljanić, D. Mejovšek, J. Dijaković, M. Furlan, Z. Strmac, A. Alliger, T. Rališ, B. Alić, B. Orešković, E. Bartolazzi, N. Bajsić, P. Bogdanović, B. Bonacci i dr.
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. prosinca 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice