Razgovarala: Branka Primorac

Lani za trideseti rođendan dobili ste drugu nagradu HDDU-a, Nagradu za najbolju sporednu mušku ulogu u drami, a pet godina ranije prvu za najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskoj predstavi ili predstavi za djecu i mlade. Lijep utržak za tridesetogodišnjaka. Slažete se?

Kako se ne bih složio. U moru kreativnih mladih glumaca biti prepoznat na nacionalnoj razini, pritom radeći u Splitu, za mene je divan poticaj za budući razvoj. Osobno me ponekad sram kititi se time, no srećom, mojoj majci nije, pa ona ponosno izlaže nagrade u svom stanu. I to me veseli. Bitnija je ponosna majka nego instagram-pratitelji.

Tko ne poznaje Vaš glumački razvoj mogao bi biti iznenađen, no iz Vaše biografije vidljivo je da ste rano počeli s naobrazbom za histriona. S jedanaest ste u Dramskom studiju Gradskog kazališta mladih u Splitu, s četrnaest u Irskoj pohađate interkulturalne dramske radionice za djecu i mlade. Je li to bila zabava i prigoda da dijete vidi svijeta ili ozbiljan rad?

Dvije premise su važne kada pričamo o mojim počecima u dramskom studiju. Prva, da sam kao dijete vrijeme dangubio na igralištu (što se ukućanima nije pretjerano sviđalo), a druga, da sam jednom prigodom učiteljici predložio da ja režiram školsku priredbu. Konkluzija je jasna – upis u Dramski studio. Kasniji slijed stvari – radionice u Irskoj i sudjelovanje u profesionalnim produkcijama, plod su moje nevjerojatne želje, volje i entuzijazma na polju scenskog stvaralaštva, ali i činjenice da je Gradsko kazalište mladih u Splitu uvijek imalo sluha za moje ambicije i umjetničke vratolomije, što im se, nadam se, danas vraća u raznim oblicima.

Je li već tada pala odluka o zanatu u budućnosti?

Ne mogu reći da sam u nekom trenutku odlučio da ću se time baviti. Prije bih rekao da se nikada nisam odlučio prestati time baviti. I to me dovelo do točke gdje sam danas.

Te 2005. već ste igrali u predstavi Carevo novo ruho u režiji Ivana Lea Leme. Čega se sjećate iz tog vremena – uzbuđenja, treme, ponosa?

Sjećam se uzbuđenja i treme, a jasnu sliku procesa rada ne pamtim, što je razumljivo budući da sam bio izvan sebe. Sjećam se, ipak, jednog gostovanja te predstave u Zagrebu. Kako je pokojna dizajnerica Ivana Popović bila kostimografkinja predstave, na Cro-a-Porteru je umjesto revije, ponudila predstavu. Možete samo zamisliti kako su ljudi reagirali kad je deset eklektičnih glumaca uzurpiralo anemični događaj. Veselilo me tada otkriće da teatar nije isključivo razmjena pozitivnih emocija.

Splićanin ste, glumu ste magistrirali na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ali ne stajete. Upisali ste magisterij kazališne režije i radiofonije na ADU u Zagrebu. Zašto ne glumu?

Dok sam studirao glumu, neki bi mi znali dometnuti da posjedujem redateljski mozak. Sada mi pak znaju reći da razmišljam kao glumac. I to treba prihvatiti. Očito sam negdje na pola puta. A na režiju me potjerala misao da redatelj treba razmišljati šire, a osjećati dublje. Sada tek vidim da se te doktrine i glumac treba držati. Stoga volim reći da mi režija služi da budem bolji glumac, a gluma da budem bolji redatelj.

Na pitanje gdje trenutačno živite, rekli ste mi – „u autu, između Splita i Zagreba”. Kad stignete spremati uloge za GKM, Vaše matično kazalište s čijom ste predstavom Psi, pare, pištolji (redatelj Ivan Plazibat) osvojili žiri?

Ne stignem spremiti uloge. Većinski su nespremne i polovične, stoga ne znam odakle nagrade?! Šalim se, jasno. Nije lako stalno se usklađivati između Zagreba i Splita, ali u slučaju Pasa, para, pištolja postojala je jedna olakotna okolnost. Moj prvi režijski ispit na ADU je upravo bila adaptacija Prosidbe i Medvjeda A. P. Čehova, slična adaptaciji Ivana Plazibata. Dan prije početka rada smo se Ivan i ja čuli da se dogovorimo u kojoj mjeri on planira kopirati moj koncept, a to je bila prilika da se pohvalim da cijeli tekst znam napamet. E pa, kad sam došao na prvu probu, shvatio sam da to jest taj tekst, ali drugi prijevod. Greška!

Komad Psi, pare, pištolji temelji se na djelu A. P. Čehova (Medvjed i Prosidba). Kome je namijenjen i kako je primljen? Je li još na repertoaru?

Kada već govorimo o nagradama, valja napomenuti da je Plazibatova adaptacija prošle godine bila nominirana za najbolju dramaturšku obradu teksta i upravo u njoj leži ključ predstave koja je svaki put bila puna pred polupraznim gledalištem – ako me razumijete. Predstava ima tu sudbinu da je svoju premijeru imala dok su epidemiološke mjere nalagale trideset posto popunjenosti gledališta. Sad kad smo se svi u ansamblu othrvali koroni, veselimo se u ostatku sezone igrati predstavu pred punom dvoranom i za srednje škole i za slobodnu prodaju.

Kako se Gradsko kazalište mladih(GKM) snašlo u pandemijskim uvjetima?

GKM je jedino europsko kazalište koje je osnovano na drugom kontinentu – u Africi. 1944. godine u izbjegličkom kampu El Shatt, nekolicina entuzijasta čijih se imena nažalost danas ne sjećamo, osnovali su Titove mornare (1994. preimenovano u GKM) s ciljem da u košmaru svjetskog rata djeci vrate osmijeh na lice. Pandemiju gledam kao gekaemovski povratak korijenima u kojima su se predstave znale igrati i za deset ljudi, ali su se igrale. Kazalište će preživjeti dokle god imamo jednoga koji izvodi i jednoga koji gleda.

Prirodno je da glumac dobro pjeva, poželjno je da nešto svira, što je slučaj s Vama. Svirate gitaru i klavir, ali se bavite i skladanjem scenske i pop glazbe. Imate li uspjeha u tom području?

Pa i nemam nekog ozbiljnijeg uspjeha na tom području, bar ne onakvog kakav se očekuje. Vidite, netko biciklira, netko igra tenis –ja sviram. Koristiti glazbu kao ispušni ventil za mene je uspjeh. Istina, komponirao sam je za nekoliko predstava, a neke pop skladbe sam snimao, no nikad nisam apostrofirao taj aspekt rada jer nisam osjećao potrebu da se afirmiram na glazbenom području. Cijenim svoju anonimnost na tom bojištu koliko god mogu, jer ako me proglase i kompozitorom, od vlastite pretencioznosti neću moći normalno živjeti (smijeh).

Čini se da Vašim dvjema ljubavima – kazalištu i glazbi, treba dodati i pisanje dramskih tekstova. Komad Circulus Vitiosus je već izveden na sceni KMD u Dubrovniku. Kojeg je žanra, ukratko o čemu se radi u Vašem mladenačkom prvijencu?

Circulus Vitiosus je kratka dramedija koja prati pokušaj osamostaljenja mladića prepunog pitanja. Primjerice, što se događa kada se u odnosu s najbližim osobama prestanemo truditi? Što se dogodi kad elementarna komunikacija postane semantička buka koju utišavamo još bučnijom rutinom? Što se događa kad ono sigurno, komforno pokušamo zamijeniti novim, nepoznatim? I što je najslađe, protagonist smatra da se odgovori nalaze izvan naših pogrešno savršenih krugova u kojima se svi mi nalazimo.

Glumili ste na raznim manjim i većim hrvatskim pozornicama, s različitim ansamblima. Gdje ste se najbolje osjećali?

E pa ne smijem to reći. Ipak će ovo netko čitati. Ali, mogu reći da se nikad nije radilo o pozornici, uvjetima, tekstu koji radimo ili gradu – uvijek se radilo o ljudima i energiji koju svaki dan donosimo u kazalište i koju ćemo u izvedbi dijeliti s gledalištem. Sa sigurnošću mogu reći da sam glumio s manjim i većim profesionalcima, a najbolje sam se osjećao s onim najvećima.

Kad ste poslije diplome potpisali sa splitskim GKM-om ugovor na dvije godine, taj je čin u novinama ispraćen kao transfer nogometaša godine. Vrlo euforično!

Kako sam u tom razdoblju aktivno sudjelovao i u produkcijama HNK Split i GKM-a, marketingu GKM-a je bilo simpatično našaliti se i fiktivno stvoriti rivalitete među kazalištima preotimajući glumca. I nakon potpisivanja ugovora surađivao sam s HNK Split bez ikakvih problema. Ali, zanimljivo je da smo u to vrijeme organizirali nogometne turnire u kojima su sudjelovali glumci iz oba splitska kazališta i studenti glume s Akademije. Ja sam ponosno nastupao u svom gekaemovskom dresu s brojem 7. Dok se ne bih umorio, cca sedam minuta. Zato broj 7. Sad mi treba dres s brojem 3.

Je li Vam godilo?

Naravno. Svi mi volimo kad su svjetla reflektora uperena u nas. Koliko god nam je to gorivo da nastavljamo dalje, toliko je to podsjetnik da često bezglavo tražimo potvrdu na krivim mjestima. I o tome se priča u Circulusu.

Tada ste neskromno izjavili da se „najbolje osjećate u glavnim ulogama”, a  Nagradu hrvatskog glumišta dobili ste za sporednu ulogu. Kakav je danas Vaš odnos prema većim odnosno manjim ulogama? 

Mislim da većinu mojih izjava iz tog vremena (i jedan video na YouTubeu) ne bi trebalo uopće uzimati u obzir. Možda sam tada bio željan dokazivanja. Malo! Mrvicu. I često bih viknuo „hop”, a tek onda skočio. Split nosi sa sobom jedan znatan dio prepotencije, a i mladost čini svoje. Nisam sada ni star, ni iskusan, ali dovoljno stabilan da mogu tvrditi da ne postoje veće ili manje uloge. S tim da me, kako vrijeme odmiče, više vesele uloge manjeg sadržajnog obujma (da ih ne bismo nazvali malima).

I poslije početne dvije godine, ostali ste vjerni svom prvom kazalištu. Osjećate li da biste na Prokurativama mogli ostati zauvijek?

Teško je to reći. Tko zna što život može donijeti, ali sada trenutno ne mogu zamisliti sebe ni na jednom drugom mjestu. A opet, doktorirao sam skakanje samome sebi u usta pa je možda najbolje da kažem da nisam pobornik fatalističkih izjava. Završio bih ovaj odgovor citatom Arsena Dedića: „Sve je prolazno, samo je ondulacija trajna”.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. ožujka 2022.