Piše: Vlatko Perković

Uz smrt 96 godina starog Ante Jelaske, do mirovine mahom redateljski angažiranog u HNK u Splitu, nameću se dva svojstva njegova kazališnog djelovanja. Ponajprije Jelaskin antifašizam, iz kojeg se reflektirao angažman za komunističkim svojstvima društvenog poretka. Iz te osnove Jelaskino umjetničko sudjelovanje u neodlučnim i protuslovnim gibanjima vremena postaje i ostaje određenje suprotno onim paralelnim suprotstavljanjima  svakoj dogmatskoj ograničenosti, a koja su djelatnog pojedinca poticala na stvaralačko-umjetnički pristup svojstvima stvarnosti. Stoga nam valja Jelaskinu praksu pojmiti kao protivnu tendencijama stvaralačkog individualizma, odnosno kao zatvorenost u vlastita pravila. Dakako, to je bilo ideološko uporište njegove osobnosti, takvo koje je kritički (ili kritizerski) ograničavalo drugog.

Ali gledajući na općem planu, politička dinamika takvog svojstva nije mogla dovoditi u pitanje prakticirani smisao hrvatskih umjetničkih težnji, tim više što je hrvatsko umjetničko prebiranje po stvarnosti već zarana izmicalo državnim naputcima, a svakako i stoga jer umjetnikov pristup činjenicama života u pravilu izbija iz njegova intimnog i dinamičkog poimanja stvarnosti a ne iz statičnih političkih modela. 

Jelaska se našao između tih suprotnih svojstava – kao čovjek politički sklon jednom određenju, a kao dramski pisac i kazališni redatelj drugom. U toj situaciji kao da je bio svjestan da bi inzistiranje na političkom modelu kazališne tvorbe dovelo u pitanje njegove umjetničke ambicije, dok bi ga ustrajanje na potpunoj slobodi stvaralaštva izbacilo iz, u tom vremenu, proklamirane utvrđene „zadaće pisca“. Kako se dakle odrediti, kako posvjedočiti a da sebe ne izbaci ili iz političke podobnosti ili iz umjetničke kompetentnosti?

Naravno, Jelaska nije bio jedni koji se susreo s tom dilemom. Ona od pamtivijeka čeka u zasjedi svekolike umjetnike u njihovim vremenima. Jelaska tad odlučuje jednostavno je sa sebe stresti, kao da je nema. I počinje pisati, a dakako i režirati, društveno neangažirane uratke. Pritom u sebi ostaje ono što jest. I takav zrači na svoju okolinu. Gorljivi je čuvar aktualnog društvenog sustava. No, predstave ne stvara prema tekstovima deklarirano lijevih autora, a dakako još manje prema tekstovima njima suprotnog angažmana. On se, moglo bi se kazati, vrlo mudro utječe tradicionalnom življenju malog čovjeka. Zalazi (u sadržajnom smislu) u njihove nastambe. Uz pripomoć faktografskih bilježaka, pripovjednih crtica i dramoleta umjetnički postvaruje prostor i svojstva življenja malih ljudi. Otkriva nam, kao na dlanu, njihove odnose, svađe, težnje i radosti. Time kao da je težio osvješćenju primatelja: To je svijet, to je temelj života, preko kojeg se čitatelj tek mogao domisliti što u sebi krije Jelaskino štivo, bogati prelaze valjkom svoj sebičnosti.

Ostvarujući neangažirane sličice života malog čovjeka, uspijevao je postići da one same sobom izazivaju percepciju društvenih razlika, bez tendencioznosti unaprijed otkrivene namjere. Tako je redatelj Jelaska kamuflirao svoj društveni angažman.

Zanimljivo je spomenuti i to da su Jelaskine predstave najčešće temeljene na dijalektalnim tekstovima, pa su djelovale kao sami isječci života. Tadašnja kritika, nastojeći utvrditi pretežno intelektualni pristup kazališnoj činjenici a time i praviti upitnim umjetnički govor stvari samih sobom, više je omalovažavala nego uvažavala Jelaskine rezultate. Pa pošto je došla u poziciju da sama kreira repertoar i estetiku kazališnih uradaka, shvatila je da posebno ozračje dijalektalnog splitskog govora zaslužuje i povremeno zahtijeva sebi odgovarajući predstavni izričaj. Tada je dijalektalnim tekstovima pokušala pribaviti interes publike. Ali bez izvornih govornika i zastupnika autentičnog splitskog kazališnog izraza, jer oni su uz odmicanje od lokalnih govornih osobina već bili scenski izolirani, to se nastojanje pokazalo kao promašaj. A bilo je i smiješno. Jer nije bilo lako da isti ljudi učine dobrim ono što su uporno dokazivali da je loše.

Stoga Jelaskin umjetnički jezik, ma koliko bio vrijedan sam po sebi, nije u situaciji estetski upitnog zalaganja za isključiva pravila pisanja (književnim ili dijalektalnim govorom), dobio onu kritičku valorizaciju svoje vrijednosti koju kao umjetnički izričaj očigledno zaslužuje.

© Vlatko Perković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. prosinca 2021.