Piše: Snježana Banović

Godine 1929., posljednje prije ukinuća zagrebačke glumačke škole iz koje je potekla zlatna generacija hrvatskog glumišta koja će ga oblikovati sve tamo do kraja 50-ih godina prošloga stoljeća, svoj je glumački nauk završila i Paula Herzberger. Rođena u Sisku kamo se 1904. iz Rumunjske kao službenik Austrijskih državnih željeznica doselio Izidor Herzberger (6. travnja 1878. – Zagreb, 1941.) i gdje je najvjerojatnije upoznao svoju buduću suprugu Julišku, rođ. Worthman (Ilok, 1887 – ?) s kojom je osim Paule, imao i mlađu kćer Helenu (1911–1985). Iste te 1929., prelijepa i darovita Paula (čiji je život do danas zavijen velom niza tajni i ovo je prvi pokušaj uobličenja te zagonetne biografije izvan šturih rečenica), prvi je put kročila na scenu tuškanačkog kazališta kao dječak Raka u zagrebačkoj premijeri Gospođe ministarke koja je uslijedila tek koji mjesec nakon beogradske praizvedbe te Nušićeve šale u četiri čina.

Prve četiri sezone provedene na daskama zagrebačkog kazališta prošle su u času: igrala je  veće i manje uloge, dokazujući se i u onima koje se inače ne daju mladim glumicama, pa je primjerice u Tolstojevu Uskrsnuću u režiji Tita Strozzija (1927.) igrala ulogu Starca, usto grbavog. Tu je započeo njezin idilični odnos s kritikom koji će trajati cijelo desetljeće: niz pohvala dobila je na praizvedbi Zagorkine Suparnice Marije Terezije (zahtjevna uloga Marije Antoinete „koja joj je ležala prirođeno“, red. Hinko Nučić, 1932.) a iste godine i salve divljenja za Julu u komediji prema romanu Stevana Sremca Pop Ćira i pop Spira u režiji najvećeg tadašnjeg redatelja komedija i opereta te naširoko omiljena glumca Ace Biničkog. Jedan je kritičar početni tijek njezine karijere sročio jezgrovito:

„Bilo bi preuranjeno tvrditi da je Paula Herzberger već izgrađena umjetnica, ali su nesumnjivi simptomi i jasne konture već tu.“ (Kulisa, 1930.)

Isprva honorarna članica drame HNK, a od 1932. u mandatu ravnatelja Drame Josipa Bacha i prilično rigidnog upravnika Milutina Čekića (godine 1931. nametnutog od strane beogradskih vlasti sukladno nestabilnim nadležnostima nad teatarskim pitanjem u Prvoj Jugoslaviji) stalno angažirana, ali kao pripravnica, što u prijevodu znači – minimalnu plaću. Ipak, mlada zvijezda koja je uglavnom bila tražena za lake komade jer je uz gorljivi temperament pokazivala i izraziti dar za komiku, ide i dalje, iz uloge u ulogu. Ponajviše je dramskih – za nju su rezervirane uloge naivki kojih je u to doba napretek, pretežito u predstavama Malog kazališta u Frankopanskoj, gdje se i izvodi taj tzv. laki repertoar, naslovi kojih govore dovoljno: Posao s Amerikom, Kvočka, Dva prstena, Župnik kod bogatih, Na tankom ledu, Jesenji manevri… Svoju je mladenačku karijeru u HNK duhovito sama opisala nešto kasnije, kad se našla na jednoj od niza životnih i glumačkih prekretnica: „Igram karakterne role, dječurliju, a u posljednje vrijeme – starice. Je, to vam je zbog tako zvanog „šparsistema“. Naše dame koje su u penziji, ne dobivaju poseban honorar za predstave, pa moram ja kao najmlađi član teatra da spašavam situaciju. Ali mene svaka rola veseli, radilo se tu o šepavoj starici u Gjurici ili o starom grbavcu u Uskrsnuću. Volim teatar i sve što ima veze s umjetnosti, publikom, daskama pa čak i onaj putujući cirkus za dinar.“ (Večer, 1936.)

Godinu 1936. nakanila je provesti u Beču, na usavršavanju kod najvećeg njemačkog glumca toga vremena Alberta Bassermanna (1867–1952)^[1]. Naime, on je krajem 1935. skoknuo na odmor u Opatiju pa u Zagreb, u goste kod svoje prijateljice i kolegice iz berlinskih dana Tille Durieux i na nekoj predstavi primijetio Paulu te je pozvao k sebi na daljnju izobrazbu govorne tehnike. Paula je poziv prihvatila, a ubrzo se za nju našla i stipendija Židovskog društva – Wizou, kojom je priređena dobrotvorna večer u njenu korist „koja je lijepo i materijalno i moralno uspjela“:

„Na zabavi je bila premijerska teaterska publika i mnoge ličnosti iz grada, banske uprave te od židovske bogoštovne općine koje su ličnosti omogućile stipendij gđici Herzberger. Predsjednica društva, gdja S. Gewelb pozdravila je gdjicu Herzberger u ime članica lijepim iskrenim riječima, a gdjica Herzberger joj je u stihovima duhovito zahvalila. U odličnom programu, uz Herzbergerovu su sudjelovale iz blagonaklonosti gdje Vilhar i Kaiser, Fromaničina učenica mala Čikodajeva, Braco Reis i Lea Deutsch, a od gospode Cilić, Dubajić, Grinhut i duhoviti konferansje dr. Zlatković.“ (Jutarnji list, 1936.)

No, Paulina se namjera nije ostvarila. Ratna se mašina zahuktala, a Basserman se uskoro sa suprugom Židovkom sklonio u SAD. Paula i dalje igra u Zagrebu bez odmora: primjerice, u sezoni 1937/38. jedina (u ansamblu od 13 glumica – muški ansambl istovremeno broji 17 glumaca) nastupa više od sto puta; iza nje je po broju nastupa tek najistaknutija prvakinja Božena Kraljeva. Te lake i zabavne predstave ne zadržavaju se dugo na repertoaru nego se stalno izmjenjuju nove i nove premijere, a režira ih uglavnom Paulin omiljeni redatelj Aca Binički, među kojima se ističe Buba u veseloj igri Beograd nekad i sad. No, ne odriču je se ni u dramskom žanru: Gavella joj 1940. daje ulogu Magde u socijalnoj drami  Slavka Žimbreka-Drozge Subota, pisanoj po uzoru na Maksima Gorkog, koja se odigrava na zagrebačkom Kanalu, u tvorničkoj hali i u periferijskoj krčmi. Bila je to jedna od velikih Gavellinih režija u kojoj se uz Paulu, Josipa Maričića, Milu Dimitrijević i Viktora Beka osobito snašla Bela Krleža, odigravši maestralno ulogu krčmarice Štefe.

[1]Albert BASSERMANN (7. rujna 1867. – 15. svibnja 1952.), proslavljeni kazališni glumac i jedan od prvih koji se odlučuje i za filmsku karijeru (1913., glavna uloga u filmu Drugi Maxa Macka), šesti je po redu dobitnik glasovitog Ifflandova prstena, najprestižnije nagrade za (muške) glumce njemačkog govornog područja – dosad ih je proglašeno tek deset. Svaki je od dobitnika bio nositelj prstena do kraja života, a prethodno bi sam izabrao nasljednika. (Od 2019., kad je naslijedio Bruna Ganza (1941–2019) nositelj prstena je svjetski nagrađivani glumac Jens Harzer, član kazališta Thalia iz Hamburga, r. 1972.). Bassermannova supruga Elsa, porijeklom Židovka, također je bila proslavljena kazališna i filmska glumica. Upoznali su se u Berlinu, gdje su oboje bili angažirani u Deutsches Theateru, otkud su (kao i Tilla Durieux) pobjegli 1933., nakon dolaska Hitlera na vlast – najprije u Švicarsku, potom u SAD. Iako nikada nije naučio engleski jezik, nominiran je i za Oskara 1940. godine i to za sporednu ulogu nizozemskog državnika Van Meera u filmu A. Hitchcocka Strani dopisnik. Umro je u blizini ciriške zračne luke od infarkta, a nakon slijetanja aviona kojim se iz SAD-a vraćao u Europu. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. listopada 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice