Razgovarala: Branka Primorac
Kako je nastala monodrama Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još, za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta za mlade umjetnike do 28 godina?
Monodrama Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još nastala je kao ispit izgovora na četvrtoj godini Akademije dramske umjetnosti. Uvriježeni je običaj da na četvrtoj godini Akademije za ispit iz Scenskog govora radimo monološki oblik u trajanju deset do petnaest minuta. Predstava je nastala isključivo iz privatne potrebe da progovorim o ljubavi, odnosu, svim zamišljajima i umišljajima, projekcijama i manifestacijama koje ta ista ljubav donosi. Paralelno s tim, u meni se javljala želja za iskorakom i potreba za izazovom – što forma monodrame svakako nosi sa sobom. Uzevši u obzir da je to monodrama nastala isključivo iz poezije i po motivima raznih pjesnika, takva vrsta izazova pružala mi je još veće zadovoljstvo.
Budući je to bio ispit izgovora na četvrtoj godini Akademije dramske umjetnosti, pretpostavljam da je ocjena bila vrhunska.
U pravu ste, međutim, ono što je zaista bilo vrhunski u svemu tome je velika količina slobode koju sam dobio u radu.
Jeste li zadovoljni kako ADU priprema studente za profesiju u kojoj vlada velika konkurencija?
S obzirom na to da smo u toj prostoriji cijeli dan skoro svakodnevno i tako nekoliko godina, neminovno je osvijestiti svoj glumački alat. Na pojedincu je koliko će uzeti onog što mu se nudi. Vjerujem kako od svakoga možeš nešto naučiti i izvući ono što bi tebi moglo biti korisno, ali to zahtijeva veliku količinu samoopažanja i spremnosti na promišljanje i rad na sebi. Ono na čemu bi Akademija trebala više inzistirati je razvijanje kvalitete koju imamo kao pojedinci.
Hoćete li ostati samostalni umjetnik ili biste sebi poželjeli stalni angažman u dobroj kazališnoj kući?
Akademiju sam završio prije nekoliko mjeseci, pa to pitanje čujem svakodnevno. Prije svega, želim rad na dobrim projektima, kvalitetne, predane i iskrene suradnike s kojima će se ideje i kreacije nadopunjavati.
Niste jedini autor nagrađene monodrame; uz Vas je iskusna Ivana Vuković i redateljica Kristina Grubiša. Kako ste surađivali? Tko ili što vas je povezalo?
S Ivanom me povezala njena drama Otok u sklopu MNČ u Gavelli na početku druge godine. Ivani je ta izvedba mnogo značila jer je to bilo prvi put da joj se tekst izvodi javno, a mene je oduševio njezin sentiment koji se osjetio u svakoj dijaloškoj sceni, monologu, rečenici. Kristina Grubiša je perspektivna redateljica koja unatoč mladosti iza sebe ima prepoznatljiv umjetnički potpis. S Kristinom sam radio nekoliko projekata prije monodrame. Zavolio sam njezinu predanost i entuzijazam. Ivana i Kristina su kvalitetne i jednostavne osobe i u privatnoj sferi, što mi je uvelike pomoglo u vlastitom ogoljavanju.
Počeli ste rano profesionalno nastupati – spominje se 2015., dakle s devetnaest godina. Otada se nanizalo lijepih uloga u kazalištu i na televiziji; je li to usporilo diplomiranje?
ADU sam upisao nakon završetka srednje škole. Na kraju BA studija osjetio sam da mi je potrebna godina dana kako bih se oporavio od kaotičnosti i količine posla u prethodne tri godine. Zbog toga sam uzeo stanku od godine dana, posvetio se sebi i nekim drugim formama koje na ADU nismo imali prilike raditi (primjerice, mjuzikl). Nakon godine dana odsutnosti, upisao sam MA studij. Ne bih rekao da se vrijeme diplomiranja puno odužilo.
Recite nam nešto o malo poznatom Teatru Empiria iz Zagreba koji je producirao Vašu monodramu.
Teatar Empiria okuplja mlade umjetnice i umjetnike, bavi se istraživačkim radom, eksperimentom, edukacijom i procesima koji su temeljeni na osobnom iskustvu i dokumentarnom pristupu. Dramaturginja Dina Vukelić i redateljica Iva Srnec Hamer njegove su utemeljiteljice i vode Empiriju od svibnja prošle godine.
Kako ste se osjećali kad Vas je Krešimir Dolenčić pozvao u Kerempuhov ansambl predstave Darian, hrvatski kralj samopomoći?
Prije Dariana imao sam priliku učiti godinu dana od prof. Dolenčića na diplomskom ispitu iz glume. S jedne strane oduševila me količina zanata, vještine, iskustvo, a s druge strane brzina, pronicljivost i kreativna ludost. To su stvari koje su me na prvu osvojile. Osim toga, kad smo se upoznali, imao sam dojam da se poznajemo cijeli život. Na kraju ispita, nakon što smo si čestitali odrađeni proces, Krešimir je došao i rekao: „Eugene, ovo nije kraj, ovo je tek početak”.
Igrate Emanuela, jednu od većih uloga, uz Borka Perića. Kakav je to lik, koliko je uloga teška?
Utjelovio sam lik Emanuela, asistenta u jednoj producentskoj kući koji zbog društvene nepravde i nepotizma ne može do kraja izraziti svoj potencijal. On čezne za ljudskošću, zagrljajem, kontaktom. Zapravo, tražeći potvrdu u izvanjskom svijetu, želi valorizirati i svoje postojanje. Kao i inače dok radim na ulozi, inspiraciju crpim iz stvarnosti, stvarnih situacija, živih karaktera. Nažalost, živimo u svijetu instant-konzumerizma, gdje se polako počinju gubiti trajne vrijednosti.
Pretpostavljam da ste u mladosti sanjali o pjevačkoj karijeri. Nastupili ste na nekoliko glazbenih manifestacija. Bilo je uspješno. Kako je prevagnula gluma?
Tako je, prva ljubav bila je glazba. Na prvoj glazbenoj manifestaciji na kojoj sam sudjelovao bio sam pobjednik. To mi je pružilo priliku da radim s Jovicom Škarom, koji u Dalmaciji slovi za najvećeg pedagoga, umjetnika koji je cijeli život proveo odgajajući generacije i generacije djece kojima će kasnije ta ista igra biti primaran način zarade. Cijelo djetinjstvo imao sam sreće biti pod paskom kvalitetnih učitelja, učeći se predanosti, radu i disciplini.
Čini se da ste preko noći postali popularni. Ženski časopisi hvale Vaš talent, ali i markantan izgled. Što je Vama važno: popularnost, izgled ili dobra uloga?
Važni su mi prije svega mir i zdravlje.
U kojem smjeru biste se voljeli razvijati? Kakve uloge igrati?
Velika želja mi je raditi što više žanrovski različitih komada te svakom projektu do zadnjeg dana pristupiti s jednakim zadovoljstvom i žarom. Obožavam raditi različite karaktere; u tome je ljepota glumačkog poziva.
Imate li čvrstih planova za budućnost?
Ono što sam do sada naučio je da čvrsto držanje za nešto stvara tenziju i grč. Zatvara nova potencijalno dobra iskustva. Ali da, imam neke planove.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. veljače 2022.