Razgovarala: Katarina Kolega

Na dodjeli Nagrada Hrvatskog glumišta u kategoriji mjuzikla predstava Jesus Christ Superstar imala je čak šest nominacija, a dobila je tri nagrade – za najbolju predstavu u cjelini, Ervin Baučić nagrađen je za ulogu Jude, a Ivo Knezović za najbolju scenografiju. Čestitam Vam na tako velikom uspjehu. Mogla bih reći da ste pomeli konkurenciju.

Moram priznati da smo već tijekom proba znali da idemo dobrim putem i da ćemo napraviti odličnu predstavu. Dobivene nagrade to nam potvrđuju. Usuđujem se reći da smo s Jesusom prilično visoko podignuli letvicu i da će je biti teško dosegnuti. Istina, koštalo je jako puno, ali s druge strane, to je bila najgledanija predstava.

S obzirom na to da je riječ o brodvejskom hitu koji ima čvrste zadanosti, koliko ste imali slobode u redateljskom pristupu?

Na svu sreću, Jesus je stari brodvejski naslov. Napravljen je prije pedesetak godina. Amerikanci su vrlo striktni što se tiče recentnih naslova. Tada određuju sve – prije potpisivanja autorskih prava i prije početka proba traže skice kostima, scenografije, podjelu uloga i u tome su dosta rigorozni. Moram priznati da me to ne čudi jer je showbusiness njihov najveći izvozni proizvod, veći i od oružja; na njemu najviše zarađuju. Zato i strepe nad time kako će se ono što proizvode prezentirati negdje drugdje. Oni bi najradije da se sve doslovno kopira. No, u Zagrebu to nikada nije bilo moguće. Mi smo daleko od tih tehničkih i financijskih mogućnosti. Zato smo se uvijek dovijali i smišljali načine kako možemo nešto postaviti u našim manjim i skromnijim gabaritima, a zapravo bi uvijek dobili ono što bismo htjeli. Kod predstave Jesus Christ Superstar nismo imali taj slučaj. Predstava je dovoljno stara pa smo trebali samo platiti autorska prava i poštivati note, ali u kostimografiji i scenografiji imali smo potpunu slobodu. Ivo Knezović i ja raspravljali smo šest mjeseci o njegovim skicama. Meni je bilo važno da je možemo što bolje iskoristiti i pokrenuti, da primjerice u par sekundi tridesetak ljudi može izaći sa scene ili ući na nju i moram reći da ju je stvarno genijalno osmislio. Što se glazbe tiče, mislim da je Jesus Christ Superstar najbolje otpjevana rock-opera u zadnje vrijeme u Komediji. Ima mnogo vanjskih suradnika, jer ne mogu svi ljudi iz našeg ansambla to otpjevati. Dinko Appelt bio je vrlo striktan na audiciji – tko nije mogao otpjevati, nije mogao ni biti u predstavi. On je bio naš, kako ga od milja zovem, music police, a zahvaljujući tome u predstavi nema, u glazbenom smislu, ni jednog slabog mjesta.

Što se tiče mog redateljskog pristupa, protiv sam svih mogućih – izama. Ne volim predstave za koje treba uputstvo za gledanje. Ako mi od početka ili barem vrlo brzo nije jasno što gledam, onda to ne volim ni gledati. Važno mi je kao redatelju raditi na odnosima između solista, na pokretanju zbora, da svatko od njih ima neku svoju priču i da ne hodaju po sceni bezrazložno ili se ukopaju na jednom mjestu kao kipovi. Na sceni se ništa ne da sakriti. Ako je i onaj zadnji u zboru učinio nešto krivo, ja ću to vidjeti.

Prvi put je Jesus Christ Superstar izveden 2000. godine u Komedijinoj produkciji na Jarunu, pod redateljskom palicom Vlade Štefančića. Kako to da ste isti naslov htjeli ponovno napraviti?

Nije to bila moja ideja. Tadašnji je ravnatelj, maestro Krešimir Batinić, dogovarao zajedničke projekte sa Zagrebačkom filharmonijom. Htjeli su spojiti njihov orkestar s dijelom našeg zbora i solistima. Dogovarao se koncert u Lisinskom i Krešo me pozvao da postavim elementarne odnose među solistima na sceni Lisinskog. Koncert se svima svidio, pa smo odlučili raditi kompletnu predstavu na pozornici Komedije. Tada smo se odlučili i za duplu podjelu, jer je bilo uloženo previše novca da bi se riskiralo otkazivanje predstave zbog bolesti ili drugih razloga. Zanimalo me kako tako veliku priču kao što je Jesus Christ Superstar, mogu postaviti na relativno malu pozornicu kazališta Komedija. To mi je stvarno bio velik izazov. Štefančićeva predstava bila je bliža koncertu, a ja sam htio napraviti kazališnu iluziju. To je danas moguće jer su tehničke mogućnosti bolje nego što su bile prije dvadeset godina. Postoje, između ostalog, nove vrste bežičnih mikrofona. Sve to predstavu poskupljuje, ali je čini čudesnom.

Kad ste se prvi put upustili u režiranje glazbene forme?

Moj kolega i prijatelj Igor Mešin htio je prije dvadesetak godina raditi mjuzikl Mali dućan strave i pozvao me da zajedno radimo. Dugo smo nagovarali tadašnjeg ravnatelja Niku Pavlovića na taj korak i kad smo ga konačno uspjeli nagovoriti, bacili smo se u to. Mešin je bio zaluđen tim mjuziklom, a meni se jako svidio čim sam ga čuo. Mešinu moram zahvaliti što me bacio u redateljske vode glazbenih predstava – on me u to gurnuo, a dalje je sve išlo spontano.

Zajedno ste napravili i Gubec-bega na Jarunu.

Da, to je bilo odlično. I to je bila prva predstava Vande Winter. Imala je tada devetnaest godina.

Jeste li još koju rock-operu ili mjuzikl režirali, između Gubec-bega i Jesus Christ Superstara?

Ne. Nisam puno režirao u glazbenom kazalištu.

Ali ste zato dosta režirali u dramskom kazalištu – uglavnom komedije. Kad Vas je režija počela zanimati?

Prvi moji redateljski izleti počeli su kad sam počeo predavati glumu i scenski govor studentima na osječkoj i zagrebačkoj Akademiji. Tada sam shvatio da se rad na školi ne razlikuje pretjerano od rada u kazalištu. Naime, studente sam pokušavao naučiti nekim tajnama zanata, potaknuti ih na razmišljanje tko su, što su, gdje su, što žele. A to se ne razlikuje mnogo od redateljskog rada.

Predavali ste glumu i scenski govor. Što Vam je u tom pedagoškom radu bilo najvažnije?

Pokušavao sam tim mladim ljudima objasniti da se ne boje, da ih nije strah onoga što rade, da na pravi način, postavljajući prava pitanja probaju otkriti nešto o sebi, zatim o onome pored sebe, a onda i o onome što svi zajedno radimo, što smo pročitali. Zajedno otkrivamo nešto što je davno otkriveno, ali svaki čovjek mora sam doći do toga, udarajući glavom o zid, dok ne primijeti vrata. Naravno, i ukazati im na neke zakonitosti našeg posla koje im mogu pomoći na tom putu.

Jeste li i Vi u tom radu sa studentima dobili nešto za sebe, nešto novo naučili?

Naravno. Čovjek kad pokuša nekome nešto objasniti i to krene verbalizirati, tek tada mu postaje jasnije što radi. Sve dok nije izgovoreno, ostaje u magli. Ovako se mnoge stvari razbistre. Ono što se ne izgovori, to ne postoji. Toga nema. Ne možemo ući u glavu drugog čovjeka da vidimo što unutra piše. Ono što mi kažeš, to mogu shvatiti. Ista stvar je i kod režiranja. Nekad misliš da si sve jasno rekao, a ljudi te blijedo gledaju. Zapravo im nisi rekao, što znači da toga nema.

Režirali ste nekoliko komedija. Posljednja je Mačak u vreći Georgesa Feydeaua u Histrionima. U Komediji ste postavili Malu kavanu prema Goldoniju, suvremenu američku komediju Terapija, terapija Christophera Duranga, Cigle svete Elizabete Vida Baloga, Hašekova Dobrog vojaka Švejka, itd. Po ovom popisu vidimo da ste postavljali i klasike i suvremenike. Kakve tekstove volite i što Vas privlači režiranju komedija?

Privlači me ono najteže – da bude smiješno, a da ne bude blesavo. Zanima me režirati odnose među licima koja su u komadu zadana tako da čovjek kaže: „Pa normalno, ne može ni biti drugačije. Kad je čovjek takav, onda se te stvari moraju dogoditi.“ Svatko od njih ima razlog zašto se ponaša kako se ponaša, a u dobro napisanoj komediji to rezultira neki krivim zapletima, pretpostavkama, nerazumijevanjima i na kraju sve završava u apsurdu. Taj se apsurd pojavljuje iz logike situacije, jer drugačije ne može biti. U dobro napisanoj komediji uvijek ima puno ozbiljnoga i žalosnoga. Bez toga, ostaje samo nekakva sprdačina koja nema dubljeg smisla. A kako kaže jedan autor: „Ako želiš reći nešto ozbiljno, napiši komediju.“

Dobru komediju nije lako napisati, a često se umanjuje njezina vrijednost. Prednost će uvijek imati tragedija i drama.

Zašto je manje valorizirana, ne znam. Lijepo je baviti se ozbiljnim temama, no dajte uz to nasmijte ljude ako možete, ukažite na svjetlo koje nas mami više nego tama. Mislim da je to teže. Ljudi koji umanjuju komediju, možda sami ne znaju napisati nešto takvo pa govore da je to lagana forma. Nije to uopće lagana stvar. Raditi komediju ozbiljno, najteži je kazališni posao. Za nju je potreban dobar tekst, dobri glumci  i dobar redatelj. On će napraviti predstavu kojoj će se publika smijati, ali i zapitati: „Gdje sam tu ja?“ Smijat će se sebi. U Gogoljevu Revizoru moj lik pita publiku: „Kome se vi smijete? Pa sebi se smijete, sebi!“  Ako netko to još nije shvatio, neka se zapita ponovno. Nikome drugome se ne smijemo, nego samome sebi.

Zato nije lako ni glumiti u komediji. Postoji opasnost da glumca zavedu jeftini štosevi i gegovi, karikatura ili, kako Gogolj kaže, da upadne u zamku banalnosti i trivijalnosti.

Nije lako, slažem se. U komediji je sve na oštrici noža, na bridu. Ostati konzekventan svojoj ulozi, a pritom ne podilaziti publici koja ti se smije, nije jednostavno. Moj pokojni profesor s prve godine Akademije, glumac Drago Krča, stalno nam je govorio: „Ako glumiš u nekoj komediji i kad ti se publika krene smijati, ti se moraš uvrijediti. Moraš biti još ozbiljniji.“

Nakon završene Akademije, osam ste godina glumili u HNK Osijek, zatim ste angažman dobili u zagrebačkom HNK-u, a već više od dvadeset godina dio ste Komedijina ansambla. Je li Vas upravo to kazalište privuklo komediji kao žanru?

Ona je sigurno raspirila moju sklonost prema toj vrsti kazališta, no volio sam igrati komediju i prije.

Kakva Vas sjećanja vežu za HNK Osijek i HNK Zagreb?

Kad sam glumio u Osijeku, imao sam silnu želju za radom i dokazivanjem, da pokažem da sam dobar. Do rata tamo je bilo baš lijepo. Ansambl se sastojao uglavnom od nas koji smo bili prva i druga  generacija diplomiranih glumaca – bili smo svježa krv, a stariji glumci odmah su nas prihvatili. 

Kad sam se preselio u Zagreb, bio sam malo razočaran jer je postojala razlika u stavu i poimanju onoga što se radi. U Zagrebu su se glumci prije svega bavili sobom i svojim ulogama, rjeđe im je bilo stalo do predstave u cjelini i zajedništva, a mnogima nije bilo stalo ni do kazališta u kojem rade. Tad sam bio još klinac i imao sam silnu želju za radom i dokazivanjem. No, u zagrebačkom HNK-u moraš čekati na red, kako bi rekla narodna: „Čekaj magare da trava naraste“. Nisam imao živaca čekati, a tadašnji ravnatelj Komedije Niko Pavlović više me puta nagovarao da dođem u njegovo kazalište. Na kraju sam pristao. I silno mi je drago, jer se mi u Komediji često znamo šaliti da smo kao neki razred na izletu. Većina nas smo klapa koja zajedno klapa i na sceni i pored scene, družimo se i dobra smo ekipa.

Uz Vas uglavnom vežemo komediografski repertoar. No, glumili ste i u dramama kao što je Posjet stare dame na Dubrovačkim ljetnim igrama, na otvorenju Hrvatskog kazališta u Pečuhu zaigrali ste u Povratku Filipa Latinovicza, u osječkom HNK-u igrali ste U logoru, a kao mladi glumac tumačili ste Hamleta, zatim i Don Zanu u Marinkovićevoj Gloriji, za kojega ste nagrađeni na Marulićevim danima. U jednom ste intervjuu rekli da Vam je don Zane jedna od najdražih uloga. Zašto?

Zato što je genijalno napisan. Igrao sam don Zanu koji je četrdeset godina stariji od mene, ali ušao sam u njegov način razmišljanja na takav način da moja mladost više nije bila važna. Ljudi nisu mogli vjerovati da tako mlad čovjek izgovara te rečenice. U Osijeku tih godina nije bilo starih glumaca – bili smo prva generacija i ušao sam u to bez razmišljanja. Baš se te uloge rado sjećam jer mi ju je bio gušt glumiti. Što se tiče Hamleta, prije nego što sam dobio tu ulogu bio sam dosta kritičan prema kolegama koji su ga tumačili. No, kad sam se sam počeo boriti s tolikom količinom teksta u pet činova, skidao sam kapu svima koji su to učinili. To je jedan svemir u koji moraš prodrijeti. Da bi se samo izgovorio taj tekst, potrebna je silna energija i zato su mi od tada svi Hamleti koje sam gledao genijalni. Što se tiče mojih dramskih uloga, ostvarivao sam ih izvan svog matičnog kazališta i moram priznati da volim raditi i te uloge jer svaki čovjek u sebi ima mračniji dio. Glumac koji je svjestan svog posla zna da se neće istim glumačkim sredstvima, istim alatima koristiti u dramskom kazalištu. Naravno da nije isto kad radiš Feydeaua i Dostojevskog – za jednog i drugog treba ti različita kutija s alatom. Način na koji glumiš u komediji ne prolazi u dramskom kazalištu.

Kako pristupate ulozi?

Uzmem tekst, uzmem kavu i počnem čitati. Moj pokojni profesor Jupa (Joško Juvančić, op.a.) znao nam je govoriti: „Ajde ti taj tekst nauči napamet – to je prvo. Lako ćemo mi poslije vidjeti što ćemo i kako s njim. To ćemo se već dogovoriti.“ Dakle, čitaj i nauči tekst napamet, a onda ćemo glumu posložiti – to je moj pristup ulozi. Naravno da tijekom pripreme imaš u svijesti kakav lik tumačiš, njegov odnos prema drugim licima. Ono što govorim, gdje imam pauzu, gdje gledam, kakvu gestu imam – to je meso uloge, njezin sadržaj. Sve su to preduvjeti da se uloga može ostvariti. Važna je dobra priprema, no ne valja robovati tome da sve mora biti onako kako si zamislio i nikako drugačije. Protiv toga sam. Do dobre uloge postoji više puteva. U osnovi glume je prepoznavanje. Ako gledam nešto i ne znam o čemu se radi, to je problem. U osnovi našeg zadatka je prepoznavanje sebe u danoj situaciji.

Koju biste ulogu rado tumačili, a još Vam je nisu ponudili?

Ima jedna uloga koju nikad neću odigrati, a koju bih strašno volio igrati – to je Leon Glembay. Za njega sam već prestar, a sigurno mi nitko neće ponuditi ulogu samo zato što je jako volim. No, volio bih igrati i starog Glembaya. Uz to, volio bih igrati i Prospera u Shakespeareovoj Oluji. Bilo bi mi drago kad bi mi se pružila ta prilika.

Dobro napisan tekst Vam je, koliko čujem, važan i u redateljskom i u glumačkom poslu.

Čovjek sam koji voli teatar teksta. Tekst koji radimo mi je svetinja. Vjerujem i volim taj tekst. Nisam pobornik onih koji tekst razaraju. Mislim si: „Zašto vi ne napišete svoj pa ga razarajte kako vam drago?“ Poštujem autore.

Poštujete i dobre redatelje. Jedan od njih je i češki Oscarovac Jiří Menzel koji je četiri puta režirao u Komediji. Glumili ste u njegovim predstavama, a na nekima od njih ste mu bili i asistent. Koja Vas sjećanja za njega vežu?

Bio je genijalan. Velik, a jednostavan čovjek. Sve pompe oko njega, Oscari i slično – to mu je strašno išlo na živce. Bavio se jednostavnim stvarima i ništa nije mistificirao. Ni posao kojim se bavio. Sjećam se da nas je znao vraćati na početke, na ono što smo nakon nekoliko godina rada već zaboravili a to su osnove: „Glumi ono što jest, ne glumi preko toga.“ Probe su mu bile kratke, ali zgusnute, nabijene i produktivne. Smatrao je da ako u tri sata ne možeš napraviti to što si zamislio, onda je bolje da ni ne započinješ probu jer se nisi spremio.

Bio vam je i redateljski uzor.

Kako da ne. Bio sam mu asistent jer je shvatio da imam afiniteta prema režiji. Tako smo se i prepoznali. On je sigurno jedan od onih koji su silno utjecali na mene. A to je i čovjek koji mi je dao najveći kompliment.

Koji?

Radio sam Dobrog vojaka Švejka, a on je kratko bio u Zagrebu i došao mi je na probu. Kad je čuo da radim Švejka, rekao mi je da ga on nikad ne bi radio jer je silno kompliciran, s mnogo likova, čak i filozofskih i socijalnih rasprava. Objasnio sam mu da sam dosta toga izbacio, skratio i pojednostavnio. Pogledao je knjigu scenografije i otišao. Za par mjeseci došao je na predstavu i nakon što ju je pogledao, rekao mi je: „E, ovako bih i ja Švejka radio!“. To mi je bilo jako drago čuti.

Osim što glumite i režirate, trenutačno i vodite kazalište kao vršitelj dužnosti. 2016. prijavili ste se na natječaj za ravnatelja, a tada niste prošli. Novi natječaj je nedavno bio raspisan, no niste se na njega prijavili. Zašto?

Nekoliko je razloga. U trenutku kad je Krešimir Batinić zbog osobnih razloga odstupio s funkcije, netko je morao preuzeti kormilo. To je bilo prije potresa i korone. U međuvremenu se svašta dogodilo. Moram reći da me ova apsolutna nemogućnost planiranja bilo čega prilično izmoždila. Isplaniraš jedno, za tri sata dogodi se drugo, a poslijepodne će već biti nešto treće. Uz to, pitao sam se, treba li mi pet godina prije mirovine da se time bavim. Jer, prije svega, volim glumiti i režirati.

Kako ste se snašli u ulozi vršitelja dužnosti?

Nije to ništa strašno. Nisam fasciniran time što sam ravnatelj. Ne volim nositi odijela, ići po sastancima i to mi je, priznajem, najgore padalo. Što se tiče samog rada u kući, nikad nisam imao nikakvih problema. Ali u odnosima prema strukturama, tu se osjećaš kao Don Quijote – i to ne jedan, nego kao krdo Don Quijotea koji lupaju glavom o vjetrenjače, a ništa od toga neće biti, sve dok netko od njih ne kaže: „Može.“ To mi se nikad nije sviđalo. Zbog toga sam odlučio ne prijaviti se na natječaj za novog ravnatelja.

Gradsko kazalište Komedija nastradalo je u potresu, a zbog pandemije ponajviše su nastradale plesna i glazbena umjetnost – one koje Komedija njeguje. Kako se kazalište nosi s ovim kriznim vremenima?

Teško. Nas je to kao izvođačku umjetnost pogodilo posred čela. Bez pripreme. I to sad traje dugo, a ljudima je dosta. Svi bi htjeli raditi i nadam se da ćemo se najesen vratiti na staro normalno i da ćemo moći raditi kako smo naviknuli. Svi jedva čekaju doći na probu – i glazbenici i pjevači i plesači. A trebat će im dosta vremena da dođu u formu. Veliki je problem u tome što financijski nismo nikako praćeni od Ureda za kulturu. Nismo još dobili programska sredstva od prošle godine, a tako je vrlo teško raditi. Novac iz Grada uvijek kasni, no prije smo se pokrivali vlastitim prihodima. Međutim, u ovoj situaciji kad vlastitog prihoda nemamo ili je apsolutno zanemariv, to postaje velik problem. Ako se nastavi voditi kultura na ovaj način, ona će uskoro izdahnuti, umrijeti u hropcu. To je rak-rana. I stvarno mi je već dosta. Slobodno mogu reći da u ovoj državi kultura nije čak ni zadnja rupa na svirali. Ona je daleko iza te zadnje rupe. Što se tiče glazbenog kazališta, rekli su nam da zbog manjka novca, a i korone, ne radimo velike glazbene predstave. Razumijem. Ali kriza će proći, a mi mjuzikle i rock-opere moramo planirati najmanje godinu, dvije unaprijed. Kako bismo ih mogli početi planirati, moramo imati sredstva. Otkud? Kako ćemo početi raditi kad se vrtimo u začaranom krugu, iz kojeg ne vidim izlaz? Mjuzikl i opereta se ne rade ako nemaš novca.

Ipak se nadam da će do nekih boljih vremena uskoro doći. Planira li se obnova predstave Jesus Christ Superstar ako se vratimo na staro normalno?

Nadam se da će do nje doći, ako se steknu uvjeti. Trenutačno ih nema. U jednom trenutku je na našoj maloj pozornici šezdeset ljudi i u ovoj situaciji to je posve neizvedivo.

Dok se ne steknu uvjeti, publika će uživati u glazbi iz različitih mjuzikla na koncertu Čarobni Broadway.

Malo smo ga prilagodili ovim novim uvjetima pa će tako sve biti na sceni, a puhači će biti odvojeni pleksiglasom. Zanimljivo je da je na tom koncertu surađivao američki producent, glumac i pjevač Bradley Dean. Održao nam je umjetničku radionicu. Trebao je pjevati song Gethsemane na tom koncertu, no kad je čuo našeg Đanija Stipaničeva, priznao je da bolje pjeva od njega. To je bio veliki kompliment. On cijeli život radi u Broadwayu i kad je vidio u kojim uvjetima i s kojim novcima stvaramo naše mjuzikle, ostao je paf.

Moram priznati da stvarate čuda za uvjete u kojima se nalazimo i da su nam mjuzikli na svjetskom nivou. Što biste na kraju poručili novom ravnatelju Komedije, čije ćemo ime vjerojatno uskoro doznati?

Moji kolege i ja spremni smo na suradnju sa svakim tko dođe, kako bismo  nastavili raditi onako kako smo navikli svih ovih godina – pošteno, studiozno, na kvalitetnim predlošcima i s kompetentnim suradnicima, te tako i dalje ostvarivati  naš osnovni cilj – izvrsne predstave. Na raspolaganje dajemo svoje iskustvo, godine, znanje, a prije svega volju i ljubav prema tome što radimo.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. svibnja 2021.