Piše: Branka Primorac

Objavljeno: 19. siječnja 2024.

Hrvatski kazališni redatelj Želimir Orešković, poznat i kao Željko, studirao je jugoslavenske jezike i književnosti te filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a obrazovanje za životni poziv redatelja završio je 1964. na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Redateljski put započeo je prije diplome. U Tuzli je 1963. dobio prvi stalni angažman. Kazališni čovjek, Zagrepčanin, ispisao je zaobilazni put prije nego je stigao u rodni grad. U matičnom tuzlanskom kazalištu ostvario je brojne režije, ali i u Mostaru, Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu prije nego je 1985. za stalno primljen u  zagrebačku Komediju.

Do prelaska u Komediju, još vrlo mlad, režirao je Krležinu Maskeratu, Adama i Evu i Na rubu pameti. U tom razdoblju uprizorio je i jedno od najpoznatijih djela svjetske dramske literature, tragikomediju U očekivanju Godota Samuela Becketta. Teatar apsurda mladog je čovjeka željna usavršavanja i upijanja novih kazališnih praksi odvela na studijski boravak u Poljsku. U sezoni 1968/’69.  asistirao je čuvenom poljskom redatelju, ravnatelju kazališta i jednom od najutjecajnijih teatarskih teoretičara 20. stoljeća Jerzyju Marianu Grotowskom,  utemeljitelju eksperimentalnog kazališta. Tada se družio i s glavnim grafičkim dizajnerom poslijeratne Poljske, osnivačem poljske škole plakata, ilustratorom i pedagogom Henrykom Tomaszewskim (1914-2005). Godinama poslije ponovno se susreo s crtežima i plakatima Tomaszewskog u Zagrebu jer je 2019. u Galeriji Prsten Doma hrvatskih likovnih umjetnika upriličena velika izložba poljskog umjetnika.

Osim u matičnoj kući, postavio je predstave u kazalištima u Splitu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, a u Zagrebu u Kerempuhu i s putujućim Teatrom u gostima, prvom privatnom izvaninstitucionalnom kazališnom grupom kojoj je osnivač i direktor bio legendarni Relja Bašić – gosp. Fulir. A glumačka su okosnica bili Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Ana Karić, Vera Zima…

Orešković je puno radio, iako se u devedesetima čini zapostavljenim. Zadnji put je tako u nacionalnom teatru u Zagrebu režirao 1991. Kulundžićeva Škorpiona, a požalio se novinarki Ostović u intervjuu za Vijenac da ga „…u proteklih deset godina ni iz ostalih zagrebačkih kazališta nisu zvali”.

Poslije pauze od deset godina, 2001., ponovo režira u zagrebačkom HNK-u. Iz prašnjave teatarske ladice od vječnog zaborava izvlači, na nagovor tadašnjeg ravnatelja riječkog Kazališta Ivana pl. Zajca Darka Gašparovića, nikad izvedenu dramu Atelje Čede Price (napisanu 1988.), pisca čija je Ostavka s uspjehom igrana na daskama zagrebačkog HNK. Kompletan ansambl predstave čine velikani kojih danas više nema: nosilac glavne uloge Vanja Drach (umro 2009.), pa Zlatko Crnković (umro 2012.), Ivo Gregurević (umro 2019.), a tu su i do danas značajna imena scenografa Zlatka Kauzlarića Atača, kostimografkinje Diane Kosec-Bourek i pisca glazbe Nevena Frangeša – za važan povratak pomno izabranih suradnika.

Gledano u cjelini, njegov izbor scenskih predložaka različitih je žanrova i stilova, a među onima koje je potpisao kao redatelj lako je uočiti velik broj komedija: Probudi se, Kato M. Grgića, Škorpion J. Kulundžića, Krstitke M. Kerstnera, Pet ludih sinova F. Hadžića, Klupko P. Budaka, Gle, kako dan lijepo počinje! Z. Bajsića, Posljednja karika L. Kaštelan, ali i ponovo Krleža, ovaj put s Ledom i Gospodom Glembajevima. Režirao je i radiodrame.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. siječnja 2024.