Piše: Branka Primorac

Mladen Rutić, redatelj, urednik, dramski pisac „sve je do nedavno režirao i pisao za Dramski program Hrvatskog radija. Kao dramski pisac bio je inspiriran potpuno različitim dramskim motivima i licima, ali uvijek su to bile izrazito radiofonski potentne situacije. Pisao je kako je čuo, bez viška riječi ili didaskalija”, napisali su za konačni oproštaj s kolegom njegovi iz Dramskog programa Hrvatskog radija. Podijelivši kompliment s javnosti, nazvavši ga „radiodramskim velikanom”, najavili su emitiranje njegovog posljednjeg djela, nagrađivanu radiodramu Šest skica za portret Marte M.”

Da nije riječ o post mortem pretjerivanju, svjedoče činjenice iznesene u HRT- ovu Dramoplovu koji se pojavljuje u povodu devedeset godina radiodramskog programa Hrvatskog radija. Spomenar radiodrami precizno po godinama bilježi značajne događaje i ljude od početaka1927. do danas. Ime pokojnog Rutića spominje se prvi  put 1971. „Mladen Rutić i Maks Jurjević na tragu Bajsićeva dokumentarizma stvaraju provokativni radiodramski dokumentarac – feature Prostorni kavez 1971. koji je emitiran u Radio igri urednice Drage Begović”.

To je bio početak jednog uspješnog putovanja kroz eter, osobito upečatljivih zvukovnih sekvenci. Naredne godine u Dramoplovu nisu mimiolazili njegov rad, jer povoda je bilo napretek da se spomenu nagrade i pohvali najnovija ostvarenja učenika Zvonimira Bajsića. Tako kazališna kritičarka Mira Muhoberac u Vijencu, u povodu Rutićeve Nagrade hrvatskog glumišta 2015/2016. za režiju Pred jutro u kategoriji Ostvarenja u radiodrami, za dobitnika kaže: „Jedan je od nasljednika sjajnog Zvonimira Bajsića”. Ali nije on samo kopirao učitelja i njegova načela u radiofoniji; on je na njima „izgradio vlastitu poetiku i umjetnički put” i poslije Bajsićeve smrti 1987. bio mladima isto ono što je Bajsić bio njemu – veliki uzor. Međutim, on se s tom kategorijom nije poistovjećivao, odmahivao je rukom kad bi mu govorili što im znači njegov opus i nauk.

Kako je radio s početnicima opisala je Pavlica Bajsić Bazzoduro u dirljivom in memoriamu na Facebooku: „Ne znam što bih vam rekla”, piše ona. „Mladen je bio jedan od nekoliko pravih maestara radiofonije. Odmah me počeo voditi po tim svojim čudnim terenskim snimanjima gdje bi snimao potočiće i kapljice, kamenčiće i pijesak, mijenjao mikrofone i kuteve snimanja i poslije ih do zore u studiju Davora Rocca montirao u partiture. Nezadovoljan ritmom i intonacijom, vraćao je Rocca, jednako zanesenog i ludog, i ponovno i ponovno gotovo arhitektonski slagao po 20-30 sekundi tonskog materijala, tijekom sati i sati noćnih termina. Gledala sam u njihova leđa kao mlada naučnica kasnih 90-ih i drijemala, prenuli bi me s vremena na vrijeme nekim iznenadnim upitom ozbiljnog glasa: „Mlada Bajsićka, kako Vam se čini sada ovaj odnos između druge kapi u lijevoj i ove tri zaredom u desnoj panorami?“ Kimnula bih glavom, ne uočavajući skoro nikakvu razliku i pravila se da ih pratim. Danas, nakon dva i po desetljeća treniranja uha, vjerojatno bih čula. Te kratke ars akustične forme zlorabili smo desetljećima u svojim radovima i kopirali, jer, usudila bih se reći, nikad takve partiture ne bismo mogli sami smisliti i ponoviti”.

Spominjati Rutićeve odlike, a ne spominjati najrazličitije tonove koji su ga opsjedali do perfekcije, bilo bi pogrešno. Na kraju sjećanja sa „Čin, čin, prijatelju”, oprašta se od studijskog izumitelja svih mogućih zvukova prijateljica iz djetinjstva, redateljica Biserka Vučković. Nije to običan pozdrav s Mladenom. Sljedeća poučna rečenica nas vraća k njemu: „Bilo je bitno kako držati čašu da bi se postigao pravi zvonki očaravajući zvuk – čin! čin!”. „Poznavali smo se cijeli život, osamdeset i tri godine”, govori B. Vučković i sažima zanimljiv spoj slučajnosti. „Naše mame, obje Danice, prijateljice iz susjedstva, rodile su nas iste 1940. godine. Sjećam se zajedničkih igara, skrivača, lovice, školice, klizanja po našim zaleđenim ulicama, onda ista škola, isti fakultet, isti Dramski program HR. I moj pokojni suprug u tom istom Dramskom programu i Mladenova supruga na HRT-u. Kao da nas je sudbina zatočila u neki minijaturni prostor u kojem smo kao u teretani trčali svoj životni maraton. I onda mirovina, ali radna. Mladen je gotovo do posljednjeg trenutka radio svoje radiodrame, ja također, ali za bebe. A u pauzama Plešivica. Bezbroj presretnih, veselih trenutaka uz Plešivički chardonnay, s pogledom koji seže do Petrove gore. I sasvim je logično da je moj prijatelj odlučio da je upravo to mjesto idealno za posljednji trenutak”.

I na kraju, da se ne zaboravi i službena biografija. Mladen Rutić, rođeni Zagrepčanin, kao student komparativne književnosti i povijesti umjetnosti počeo je raditi na Školskom radiju, pa onda kao redatelj u Dramskom programu (1968–2000). Bio je urednik Druge mreže, urednik Zabavno-dokumentarnog programa i urednik u istom programu (1993–2000). U Dramski se vratio 2000.godine. Režirao je preko stotinu radiodrama, brojne dokumentarne. Bio je radiodramski pisac. Dobitnik je niza međunarodnih priznanja. Na berlinskoj Prix Futuri on i ton majstor Vito Gospodnetić bili su laureati tri puta: 1979. godine za dokumentarnu radio dramu Ljudski zrak dobili su UNESCO-vu specijalnu nagradu; godine 1981. Dobili su Grand Prix za dokumentarnu radiodramu Vikend, a 1993. Srebrnu plaketu za Ples mrtvaca, djelo koje kolege s radija posebno ističu opisujući zvukove: „Bubnjanje po dobošu, snažno sve snažnije, vijesti o ratu, ratu u Hrvatskoj, pucnjava, granate, eksplozije pa reski zvuk bubnja, tišina pa cvrčanje cvrčaka, zvuk vode, grmljavina, ali sada gromova, kiša…”. Rutić je također dobitnik Nagrade Morishige u Tokiju za emisiju Zagrebačke vedute – Jelačić plac koju je potpisao s grupom suradnika. Dobitnik je Nagrada na Marulovim danima u Splitu 1992.,1993. i 1996. te nagrade za režiju Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 2015. godine. Među njegovim najdojmljivijim ostvarenjima je Molitva (1989.) koju je realizirao s ton majstoricom Ankom Savić i skladateljem Davorom Roccom. Rezultat je emisija koja nas je nekad predstavljala, a mogla bi nas i danas predstavljati na međunarodnim festivalima.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. studenog 2022.