Intervju: VOJO ŠILJAK

Nikada nisam bio vješalica tuđih misli

„Pripadam generaciji koja nije imala od koga učiti. Sve smo mi sami izmišljali: nekada popularne radijske i televizijske emisije Taksi za Babilon, Mali noćni razgovori. Izmislili i kreirali. Te su emisije, moglo bi se reći, počeci suvremenije hrvatske radiofonije, odnosno naši prvi talk show programi.“ Na XV. Gumbekovim danima radijski i televizijski voditelj i novinar Vojo Šiljak nagrađen je za izniman doprinos oživljavanju kabareta i preko granica kazališta.

Razgovarala: Branka Primorac

Autor naslovne fotografije: Davor Kovačević

Novinar, radijski i televizijski voditelj, pisac, humorist i pjesnik, glumac, samo su neki od poslova koje vezujemo uz Vaše ime. I kad pomislimo da je to sve, ove godine dobijete Nagradu Gumbekovih dana za izniman doprinos oživljavanju kabareta i preko granica kazališta. Uistinu posebno priznanje. Je li Vas iznenadilo?

Vozim auto. Zazvoni mobitel. Moja supruga uzima mobitel i kaže da se ne mogu javiti jer vozim, neka nazovu poslije. Mladi ženski glas kaže: „Ali ja Vas zovem, jer ste dobili nagradu“. Supruga odgovara: „Joj, hvala Vam, ali mi već imamo dosta kojekakvih nagrada. Gotovo svaki dan dobijemo nekakvu nagradu, a nama se više ne ide na te domjenke i ne trebaju nam nagrade“. „Ali, gospođo, samo trenutak, ovdje kazalište Histrioni. Vaš suprug Vojo Šiljak dobio je nagradu Gumbekovih dana“. Da. Nisam očekivao da bih mogao dobiti takvu izuzetnu nagradu. Lijepo zvuči obrazloženje ocjenjivačkog suda u sastavu Tomislav Kurelec, Marta Crnobrnja i Branko Babac: „Izrazito duhovit, virtuoz u korištenju komičnih detalja, Vojo Šiljak već je u prvom hrvatskom talk showu Mali noćni razgovori početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokazao izrazitu sklonost kabaretskom stilu vođenja razgovora, a to je bila odlika i velikog broja njegovih radijskih emisija na Radio Zagrebu i Hrvatskom radiju sve do emisije Ulicama kružim ne bih li se sreo. U pravom kabaretskom stilu su duhovni i fizički vođa Histriona Zlatko Vitez i predsjednik žirija Tomislav Kurelec ovu nagradu dodijelili jednom novinaru. Nemam saznanja da je još neki novinar u nas dobio takvu vrstu nagrade. Čast svakoj nagradi, ali ova mi je draža, od npr. Zlatnog pera jer je raritetnija, a obrazloženje je napisano pravo u sridu.

Kabaret nije laka forma; mnogo se toga mora ujediniti da bi se uživo nasmijala publika. Koliko ste se uistinu njome bavili? Iako se u njoj ujedinilo sve za što ste talentirani – i nastup i geg i tekst koji treba smisliti.

Od mladosti, još od srednjoškolskih dana iskosa gledam na svijet i život. To nisam učio, to je bogomdano ili iz prirode uzeto. Puno sam čitao, ali ne samo šaljivu, veselu literaturu. Do nekih sam spoznaja došao upravo čitajući knjige ozbiljnih pisaca. Smatram se prvenstveno novinarom. Radio sam radijske i televizijske emisije, pisao sam u novinama (počeo sam kao i mnogi drugi u Studentskom listu, zatim sam dvije godine bio u redakciji nekadašnjeg Telegrama, imao sam stalnu kolumnu u ono doba u Plavom vjesniku, zatim sam pisao za Vjesnik u srijedu, za tjednik Vikend itd.). Osim toga, vodio sam stotine raznih tribina, festivala, zabava… E, u tom dijelu sam si dopustio slobodu duha. Nikada nisam govorio tekstove drugih autora, osim citata ili stihova pjesnika. Govorio sam samo ono što sam priredio. Nikada nisam bio vješalica tuđih misli. Nisam bio čistunac, ali ni prostak. Pazio sam na tajming, držao sam se one „manje je više“. Laskao sam publici, ali im nisam podilazio.

Je li to isti format kao amerikanizacijom uvezena stand-up komedija?

Pripadam generaciji koja nije imala od koga učiti. Sve smo mi sami izmišljali: nekada popularne radijske i televizijske emisije Taksi za Babilon, Mali noćni razgovori. Izmislili i kreirali. Te su emisije, moglo bi se reći, počeci suvremenije hrvatske radiofonije, odnosno naši prvi talk show programi. Većina raznoraznih sadašnjih formata su licencirani proizvodi, nakalemljeni. Ne razumijem stand-up. Meni to u većini slučajeva nije duhovito, premda vidim da to mladi vole.

Dugo pamtimo, pa i mladima nepoznato ime komičara i glumca Vikija Glovackog. Bilo je to u vrijeme dominacije radija. Je li Vam on bio svojevrsni idol? Ili neko veliko svjetsko ime?

Poznavao sam Vikija Glovackog, nekoliko puta sam ga intervjuirao. Trebao sam putovati s njim „preko bare“, ali nas je život prevario… Viki mi nije bio idol, ali sam dosta toga upio od njega. Vikiju i Braci Reisu posvetio sam pjesmu Dečkima iz Varijetea u interpretaciji Zdenke Vučković, pobjednice Prvog pljeska, kojeg je osmislio i vodio Viki Glovacki u Varijeteu.

U obrazloženju Nagrade Gumbekovih dana spominje se Vaša duhovitost, sklonost komičnim detaljima, kabaretsko vođenje razgovora još od prvog hrvatskog talk showa Mali noćni razgovori, od kojih je već prošlo više od pola stoljeća. Je li ta emisija bila zamašnjak u Vašem profesionalnom rastu?

Da. Nas trojica – Zvonko Zmazek, koji je nažalost umro 1995. godine, Dobroslav Silobrčić, koji je završio u diplomaciji a sada u mirovini vodi sjajne intervjue u Jutarnjem listu, i ja bili smo samostalni izvođači radova, a majstor je bio redatelj i tada urednik Dokumentarnog programa TV Zagreb Angel Miladinov. On je bio zamašnjak koji je poticao naše individualnosti.

Čega se sjećate iz tog razdoblja emisije koja je bila vrlo popularna?

Emisija je emitirana u svim republikama ondašnje zemlje, ali zbog jezične barijere nije emitirana u Sloveniji i Makedoniji. Dakle, imali smo veliki izbor osoba koje su sudjelovale u emisiji, tako da niti jednu osobu nismo imali dva i više puta, za razliku od današnjih emisija u kojima se dvadesetak osoba pojavljuju u svim emisijama svih televizija. Gosti su bili raznih profesija, zanimanja – recimo od najružnijeg na natječaju izabranog Jugoslavena pa skoro do Tita. Njega nismo niti zvali; ne zbog toga što ga nismo htjeli imati u emisiji, nego se nismo usudili. Još uvijek neki gledatelji pamte kako sam ja na glasovir u ležeći položaj stavio beogradsku starletu Zoricu Gajdaš, a među njene bujne grudi smo objesili dugački mikrofon, jer drugih nije ni bilo. Pipkao sam nešto po glasoviru i s njom razgovarao. Bilo je to 1971. godine.

Sigurno je bilo još nečeg pikantnog.

Mnogo je anegdota. Nagovarao sam Belu Krležu da dođe u emisiju, slao sam joj cvijeće itd., a onda mi je ona rekla: „Čujte gospon Šiljak, u mojim godinama ja moram biti u formi kada idem k frizerki. Zamislite u kakvoj bi formi treba biti da dojdem na televiziju“.

Koliko se razlikuju voditeljska uloga u showu od nastupa u kabaretu?

To su različiti mediji koji imaju svoje zakone. Televizija ima svoj izričaj, pozornica svoj. Ali ako je nešto dobro, onda je to dobro na bini, a može biti i u špajzi. Mora biti uvjerljivo i profesionalno.

Imamo li mi igdje mjesto za klasični kabaret klupskog tipa kad su odumrle kavane?

Kabaret je, nazovimo to tako, malo zabavno kazalište koje se sastoji od skečeva, šansona, a teme su iz svakodnevnice s političkom konotacijom. Kabaret dolazi iz Francuske. Navodno je Napoleon zabranio pjevanje šansona na javnim mjestima pa su ulični pjevači sklonište našli u kavanama. Ovi današnji moderni  kafići nisu ta mjesta. Ista predstava s istim ansamblom, koja je igrana u kavani Medulić, bila je drugačija kada je preseljena u Jazavac, današnji Kerempuh. Na primjer, najpoznatiji Kabaret Boba Fossa s Lizom Minnelli ne mogu zamisliti u izvedbi ansambla zagrebačkog HNK. A postoji želja za dobrim kabaretskim predstavama. Također imamo i dobre glumce i redatelje koji bi to savršeno napravili.

Pravi bum knjiga s Vašim vicevima dogodio se zadnjih dvadesetak godina. Jeste li ranije planirali objavljivati tu književnu mini-formu i ako jeste, zašto niste?

Godinama sam skupljao viceve koje sam koristio u emisijama i javnim nastupima, pa se toga dosta skupilo. Nisam znao što ću s tim. Bilo mi je žao baciti. I onda sam odlučio napraviti prvu zbirku viceva BradaVICa. Poslije toga sam objavio još nekoliko zbirki: ŠašaVICa, ŠiljkoVICa, MrVICa i Naša je ljepša, zbirka židovskih viceva s naslovnicom Zlatka Boureka. Sveukupno je to oko 4500 viceva izabranih između otprilike pet tisuća. Ne mogu se zakleti, ali niti jedan vic se ne ponavlja. Vicevi u pisanom obliku su male, sažete književne forme. Definirao ih je prof. dr. Milivoj Solar. Razlika je između izgovorenog vica i pisanog. Neadekvatna riječ ili neadekvatna interpunkcija može pokvariti i najbolji vic.

Jesu li knjige viceva pomogle novinarskom budžetu?

Demantiram sve one koji misle da se od zbirki viceva može dobro zaraditi. Nažalost, ne može. Svi bi ih rado čitali, ali badava. Pa kada se odbiju troškovi pripreme, tiskanja, distribucije, reklame…Nisam ih pisao samo zbog zarade nego i zbog zadovoljstva. S vremenom postalo je naporno, pa i dosadno, te sam odustao. Osim toga, objavljivao sam i druge knjige kao što su zbirke ratnih razgovora Srcem u radio, zatim veliku zbirku mojih razgovora sa značajnim osobama na Trećem programu HR Izvori i uviri, onda Doručak s autorom u kojoj se nalaze razgovori sa svjetski poznatim književnicima s kojima sam razgovarao 16 godina na Sajmu knjiga u Puli. Poveći ih je broj – 130 spisateljica i spisatelja, među kojima su nobelovac Orhan Pamuk, oskarovac Jiři Menzel, Umberto Ecco… U nekima od ovih razgovora, koji su se održavali u kafiću s publikom, ima elemenata kabaretskog ugođaja.

Zbog gostiju, ali i načina Vašeg vođenja, to su bile jako dobro primljene tribine na Pulskom sajmu knjiga. Suvereno ste vladali književnom terminologijom, zadovolji probranu publiku, a bome ste ih i nasmijavali. Kako ste se pripremali?

Za svaku emisiju, za svaki javni nastup, za svaki razgovor temeljito se pripremam. Od svakoga književnika s kojim sam razgovarao pročitao sam barem jednu knjigu. Čitao sam sve meni dostupne članke o njihovim javnim nastupima, pa i guglao. Može se na Googleu svašta naći, ali treba provjeriti, jer ima sjajnih nebuloza.

Ispričajte nam neku nepoznatu anegdotu iz tih susreta.

Orhan Pamuk je odbio govoriti na turskom jeziku, pa je razgovor vođen na engleskom. Pamuk: „Kada govore o mojem turskom etničkom identitetu, znači da ja mogu o ljubavi govoriti samo kao Turčin. To me reducira. Ljudi me dođu slušati jer im se moja turskost sviđa više nego moje knjige, ljudi me svode na moj nacionalni identitet, a ja bih volio da se govori o mom spisateljskom, literarnom identitetu“. Začinim razgovor: „OK. Dogovoreno. Jeste li za neko piće? Hoćete li možda tursku kavu?“ (Smijeh u gledalištu.) Onda ga pitam: „U knjizi Zovem se crvena Hrvati se pojavljuju kao dželati“. Pamuk kaže: „U starim knjigama piše kako su u Otomanskom carstvu Hrvati bili krvnici. Ja se želim riješiti svoje turskosti, pa onda zaboravite i vi svoju hrvatskost“. Našalim se kabaretski: „Dobro. Ok. Oprostite što smo vas 500 godina držali pod sobom“.

Novinar ste, ali jeste li ikada bili dnevnopolitički izvjestitelj, javljali se izravno u eter sa sjednica Sabora ili nekog drugog društvenog tijela? Makar u početku dok nisu otkrili koliko ste dobar medij i za televiziju i za radio?

Ne, nisam, na moju sreću. Ali intervjuirao sam i socijalističke, a sada i ove današnje političare. Moji kolege i ja smo bivšima postavljali vrlo nezgodna pitanja, provokativna. Nikada nismo imali problema niti političkih zabrana, premda su neki naši kolege vrlo loše prošli . Poznato je da sam dobio naljepnicu „jebivjetar na kojeg ne možeš računati“. Možda nas je to spašavalo, možda nam je naša emisija bila alibi, neka vrsta propusnog ventila, za slobodu govora. Usput rečeno, bio sam član redakcije Telegrama kada je tiskana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Politika je sastavni dio Vaših žaoka, Vaših viceva. Najljepše se smijemo onima na vlasti, jer pružaju nam nebrojene sadržaje za ismijavanje. Jeste li imali s tim problema nekad u Jugi, a potom kod Tuđmana?

Da čovjek ne bi upao u cenzuru, on sebe prvo autocenzurira jer smatra da je to racionalnije. To bi bio opći odgovor. I bivšima i sadašnjima ja sam sitna riba. Za bivše sam bio brzopleti balavac, a za sadašnje sam benigni starac. Za mene su bivši bili stara laprdala, a ovi sadašnji su u prolazu. Premda bih volio čuti  poznatu rečenicu iz Nušićevog Sumnjivog lica: „Pala vlada!“ Briljatni znanstvenik i čovjek prof. dr. Vanja Sutlić volio je biti u društvu nas studenata. Jednom nam je pričao da je Tito okupio filozofe koji su pohađali svjetsku filozofsku školu na Korčuli, i svašta im je govorio, kritizirao ih. Filozofi su šutjeli. Ja sam mu rekao: „Profesore, a zašto mu Vi niste ništa rekli? Vi barem imate petlju“. On je mirno odgovorio: „A zakaj bi se ja prepiral sa starim čovjekom“.

Svoju ste ostavštinu darovali rodnom Bjelovaru. Kažete da je skupljanje svega što je objavljeno o Vašem radu postala opsesija. Jeste li ikada o tome razgovarali s pokojnim Tadijanovićem? On je skupljao i tramvajske karte kad je s Jelom išao u Maksimir.

Pa ja sam to sve naučio upravo od književnika Tadijanovića. Zbog toga sam još za života sve darovao bjelovarskom muzeju. Premda u Zagrebu živim trostruko više nego u Bjelovaru, u kojemu sam živio do 19. godine, mene je formirao rodni grad. Sve prvo sam napravio u Bjelovaru. Dobro, baš ne sve prvo… Naš Tadija je za života odredio koja će ulica i koja škola nositi njegovo ime. Ja to ipak nisam.

Pričate li viceve prijateljima kad se okupite negdje na večeri? Traže li to od Vas? Zamara li Vas to ili veseli?

Puno sam puta morao pričati viceve na vjenčanjima, rođendanima i sl. Događalo mi se da se ne mogu sjetiti niti jednog vica, pa sam se onda pripremao. Napisao bih nekoliko viceva i stavio u džep. S vremena mi je to postalo naporno i dosadno, ali kako to objasniti onima koji to od tebe očekuju? Onda bih obično rekao: „Evo ovdje je kirurg, zamolite ga da vam izvadi slijepo crijevo“. No, situacija se popravila. Sada ima puno zaista sjajnih doskočica, štosova koji pristižu na mobitel. Da, i večera je sve manje.

Jedna od najslušanijih Vaših radijskih emisija Ulicama kružim ne bih li se sreo završila je neslavno tako što je bila ukinuta kad ste 2006. odlazili u mirovinu. Mislite li da bi uspješne programe trebalo zadržati sve dok imaju slušanost, bez obzira je li glavno lice napunilo 65 godina?

To je bio kratki prekid. Ali, kabaretski izveden. Ponudili su mi toliko mali honorar, koji je ionako bio mizeran, pa sam ja sam odustao. Dakle, nisu oni meni otkazali suradnju nego ja njima. No, uskoro se sve posložilo, pa već godinama realiziram emisiju na Radio Sljemenu subotom u 13 sati i 30 minuta. Naziv je Dobri duh Zagreba. Ima još vrsnih novinara koji su u mirovini, ali realiziraju emisije u programima Hrvatskoga radija. Ali, javlja se problem – stariji ljudi nikad ne znaju kad je dosta. Zbog toga Vas molim – obavijestite me.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. listopada 2022.