Razgovarala: Maja Đurinović

U osvrtu na premijeru Revel Revel na Plesnascena.hr zabilježila sam: „Zagrebački plesni ansambl je na revel izašao u spremnoj, od lani pomlađenoj postavi koja ustrajava na jakom fizikalitetu. Predstava započinje laganim ritmičkim pulsiranjem koje mami iz mraka. Pojavljuje se slabo svjetlo (koje središte scene pretvara u plesni podij) u koje ulazi plesačica Andreja Jandrić i prepušta se ritmu. Pridružuju joj se jedna po jedna Margareta Firinger, Jovana Zelenović, Gendis Putri Kartini i na kraju Petra Valentić.“ Riječ je o, nakon izvrsne i vrlo uspješne predstave Gore, drugoj predstavi pomlađenog ZPA-a, snažne i ekspresivne ženske energije, u kojoj se pojedinačne osobnosti povezuju u zajedničkoj grupnoj misiji strasne plesne igre.

U trenutku premijere Petra Valentić je veteranka u ZPA-u (s najdužim, 8-godišnjim stažem plesanja u ansamblu, što pokazuje veliku protočnost plesačica i rjeđe, plesača). Vjerujem da nije slučajno da je baš ona na kraju uvertire – kad stigne, predstava može početi.

Petra, sudeći po Nagradi, čini se da Vas je veliko scensko iskustvo, snažna prisutnost i plesačka zrelost ipak izdvojila iz skupine? Koji je to bio trenutak u Vašoj plesačkoj karijeri?

Prvo bih se još jednom zahvalila cijelom ansamblu jer bez zajedničkog rada i podrške ne bi bilo nagrade. Teško mi je reći koji je to bio trenutak. Iako sam dobila nagradu za predstavu Revel Revel, moj je osjećaj da sam nagrađena za dosadašnji rad u ansamblu tj. rad na plesnoj sceni. Osobno mi nagrada puno znači jer je predstava Revel Revel bila moja prva predstava nakon operacije ramena, gdje nisam bila sigurna hoću li moći plesati na razini na kojoj sam plesala prije operacije. Drago mi je da sam uspjela završiti tu predstavu te da sam fizički i dalje mogla zadovoljiti kriterije i zahtjeve svojih kolegica i koreografkinje. Ujedno mi je to i zadnja predstava kao plesačici ZPA-a, pa mi je izuzetno drago da je nagrada stigla baš za nju i time obilježila kraj jednog poglavlja u mojem profesionalnom životu.

Radili ste s puno koreografa različitih koreografija. Kako biste kao plesačica okarakterizirali tehniku, stil i poetiku Roser López Espinose? Istaknuli neku specifičnost? Koliko Vam je bila bliska s obzirom na edukaciju i rad u ansamblu?

Roser López Espinose odlikuje specifična poetika, koja se vidljivo proteže kroz cijeli njen dosadašnji opus. U fizičkom smislu, važna joj je dobra tehnička pripremljenost izvođača i spremnost na učenje i usvajanje akrobatskih elemenata, što je vidljivo i u predstavi Revel Revel, čiji je proces bio izuzetno fizički zahtjevan, intenzivan, ali i vrlo zanimljiv. Dugogodišnji rad u ansamblu dobro me pripremio za takav tip procesa, no i dalje mislim da sam puno naučila od nje u pogledu načina stvaranja materijala i načina povezivanja s grupom u procesu i u izvedbi.

Jedna ste od zagrebačkih plesačica izraslih na tradiciji zagrebačke škole suvremenog plesa Ane Maletić, ali i jedna od rijetkih koja završava Rotterdam Dance Academy CODARTS. Po završetku Akademije sudjelujete kao plesačica u više projekata. Zanimljivo mi je, iz današnje perspektive, da ste između ostalog plesali i u koreografiji My name is nobody  Massimiliana Volpinija, koja je na glazbu Frana Đurovića kreirana za zagrebački Muzički bienalle 2011. Praizvedba je bila u HNK-u u Varaždinu, a Vi ste uz Dinu Ekštajn, Idu Jolić, Zvonimira Kvesića i Irenu Mikac članica Festivalskog baletnog ansambla. Pretpostavljam da je ta odrednica „baletni“ vezana uz formu kazališnog plesa? Volpini je ove jeseni preuzeo poziciju ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu, a do kraja sezone će i postaviti jednu svoju koreografiju s baletnim Ansamblom. Možete li se osvrnuti na rad s njim?

Rad s Massimilanom Volpinijem dogodio se prije rada u ansamblu. Tada sam bila svježe izašla s akademije i kao i ostali plesači i plesačice bila željna rada te išla na sve audicije koje su postojale. Po završetku akademije CODARTS rad Massimilana mi je bio blizak. Akademija je izuzetno tehnički bazirana (balet, Cunningham, Graham…), što vjerujem da mi je pomoglo i za prolaz na audiciji i u boljem snalaženju u tom procesu. Bilo mi je neobično što smo se zvali baletnim ansamblom, no to su odluke Muzičkog bienalla u koje nisam ulazila. Massimilano Volpini mi je ostao u sjećanju kao izuzetno draga i susretljiva osoba. Gledajući unatrag, ne sjećam se da smo imali većih problema u radu. Također mi je bilo zanimljivo surađivati s Dinom Ekštajn, Zvonimirom Kvesićem, Irenom Mikec i Idom Jolić. Drago mi je da je Massimilano postao direktor Baleta u HNK; mislim da će ga balerine i baletani izuzetno cijeniti jer iza sebe ima bogatu karijeru te dobar pristup radu.

Od 2012. članica ste ZPA, ansambla koji preko pola stoljeća djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni. Što mislite o toj gotovo pa institucionalnoj poziciji izvaninstitucionalnog ansambla? Koliko je to privilegij, a koliko teret? Kako gledate na sadašnjost i budućnost ansambla?

Rad u Zagrebačkom plesnom ansamblu obilježio je moju plesnu karijeru u Hrvatskoj. Osobno mislim da je privilegij biti plesač ansambla zbog mogućnosti svakodnevnog treniranja s istim ljudima; na taj način razvija se povezanost s kolegama iz ansambla koja puno znači kada dođe do rada na različitim predstavama. Uvijek kažemo da smo kao mala obitelj. Meni je to puno značilo da se mogu baciti i „baciti“ na glavu i imati potpuno povjerenje da će me kolege uhvatiti, prvenstveno u fizičkom smislu, ali isto tako i u emotivnom. Smatram da smo si konstantno podrška; kada netko nema svoj dan, ostali uskaču kako bi sve funkcioniralo.

Ono što smatram velikim teretom je upravo pozicija izvaninstitucionalnog ansambla. Izvana se možda čini da imamo puno prednosti u uvjetima rada naspram ostatka nezavisne scene, no nažalost, to i nije tako s obzirom na kapacitete i stremljenja ansambla.

Smatram da ansambl koji postoji već 53 godine, a prepoznat je na nacionalnoj i internacionalnoj razini, zaslužuje svoje mjesto ondje gdje mnogi misle da već i jest – unutar institucije. Voljela bih da ZPA preraste u gradski, možda i državni ansambl koji bi imao stalno mjesto za rad, zaposlene plesače suvremenog plesa te redovne termine na sceni poput one u ZKM-u, scene Istra koja ima idealnu veličinu scene i vizuru publike baš za suvremeni ples. Od 90-tih ZPA svakodnevno trenira u Polivalentnoj dvorani ZKM-a, izvodi svoje predstave na sceni Istra i na tome smo zahvalni jer je zamjetno doprinijelo kvaliteti rada, ali mislim da je vrijeme da to preraste u formalniji oblik. Međutim, to bi morala biti odluka na nekoj višoj instanci. Malo je reći kako je nevjerojatno da je čitava plesna scena u našoj zemlji i dalje izvaninstitucionalna, nezavisna i ovisna o jednogodišnjim financiranjima. Iako tu uz sestrinski ansambl SSP prednjačimo u odnosu na druge, ostatak scene, publika i oni koji donose odluke moraju biti svjesni da je još uvijek malo napravljeno za suvremeni ples, njegov razvoj i publiku.

©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. veljače 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija