Piše: Snježana Banović

Naslovna fotografija: Paula Herzberger kao Vera u predstavi Prst pred nosom Jože Horvata

Svojim čestim nastupima, u koje se ubrajaju i redovite zamjene u posljednji čas (ponajviše boležljive Nade Babić, v. nastavke 13. i 14. ovoga feljtona) Herzberger dodaje i one u Dramskom studiju, kojeg je bila članica od početka, a koji je 1927. kao pomoćnu scenu HNK pokrenuo Branko Tepavac, istaknuti glumac, redatelj i nastavnik glume na Glumačkoj školi (gdje je bio i Paulin učitelj) s ciljem da se što više posvete istraživanju novoga repertoara i novih metoda u glumi i režiji, a mimo ustaljenih praksi ansambla HNK. Kao gorljivi ljevičar, duboko uvjeren da je ideja socijalizma i komunizma najprogresivnija ideja budućnosti, Tepavac je zamislio Studio kao avangardnu scenu visokih etičkih ciljeva, usmjerenu poglavito prema radništvu.

Prva predstava održana je ujesen 1927. u Malom kazalištu; bio je to komad Ivana Cankara Sluga Jernej i njegovo pravo (u kojem još nije bilo uloge za Paulu), a čija je već prva repriza zabranjena, pa je Studio bio neaktivan sve do 1931., kada su obnovljene isključivo aktivnosti Glumačke škole. Prva predstava za javnost održana je sljedeće, 1932. godine „kako bi i mlađi glumci imali prilike (…) da izvode djela ideološki progresivna i socijalno-kritička, koja nisu ulazila u službeni repertoar kazališta.” Bila je to Brucknerova Bolest mladosti, a uslijedili su: Zolin Grijeh, Slobodna ljubav P. Romanova, Cankarov Kralj Betajnove (prvi put u Zagrebu, praizveden u Ljubljani 1904.), Židovi E. Čirikova i Gospoda Golovjovi Saltykova-Ščedrina, koja je ujedno bila i posljednja predstava Studija, nakon čega je njihov rad bio neopozivo zabranjen, a osnovni je razlog bio što su sve njihove predstave izazivale neku senzaciju i bile uz kazališni, visoko-rizični politički događaj svoje vrsti. Na predstavama je, naime, dolazilo i do fizičkog sukobljavanja pa se događalo da policija prekine predstavu upadajući u gledalište, istjerujući glumce i publiku na ulicu, gdje bi se sukobi nastavili. Tako je jednom prigodom zloglasni komandant policije Boško Pavlović upao „sa grupom policajaca u glumačke garderobe, pretio glumcima uhićenjem, robijom i drugim, vrlo poznatim metodama zastrašivanja kojima su se u to doba služili vlastodršci stare Jugoslavije” (J. Rutić).

Prigodom obnove Dramskog studija 1932., u njega je kooptirana i amaterska skupina koja je djelovala u okviru Društva prijatelja prirode, kojim je rukovodio Partijski komitet za grad Zagreb. Na taj je način Studio došao neizravno pod vodstvo Partije. Najprije su djelovali na Tuškancu, zatim u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici. U Studiju je i dalje održavan intenzivan društveno-politički život s predavanjima, „drugarskim večerima” i različitim programima s jasnim političkim pravcem u kojem su sudjelovali brojni zagrebački intelektualci i umjetnici, ali i radnici iz zagrebačkih sindikata. Svaka nova premijera Dramskog studija bila je istovremeno i politički prosvjed protiv tadašnjeg stanja, koji se redovito pretvarao u političku demonstraciju. Nakon ukidanja, zaplijenjena im je imovina i arhiva, a pojedini članovi bili su uhićivani i maltretirani. Poslije zabrane rada, članovi HNK-a kojima je pripadala i Paula, a koji su u Studiju našli zajedničku umjetničku i političku orijentaciju, nastavili su djelovati u ansamblu te su tako dočekali i dolazak Pavelića na vlast. U tom razdoblju rada, osim glumaca – mahom ljevičara (Branko Tepavac, ravnatelj; Jozo Laurenčić, zamjenik; Predrag Milanov – tajnik, bili su: Ljubiša Jovanović, Vjekoslav Afrić, Bela Krleža, Božena Kraljeva, Ervina Dragman, Jozo Laurenčić, Nađa Grahor, Emil Karasek i Ante Šoljak) u radu Studija izravno i neizravno sudjelovali su i članovi Komunističke partije: dr. Mladen Iveković, Josip Đerđa, Otmar Kreačić, Dina Zlatić i drugi.

Za ilustraciju njihova rada, ovdje se svakako valja zadržati na jednoj njihovoj predstavi iz 1933. godine u kojoj se istaknula Paula Herzberger. Radi se o danas zaboravljenoj drami iz suvremenog sovjetskog života Slobodna ljubav već dugo zaboravljenog, a tada izuzetno popularnog ruskoga pisca, filozofa i moralista Pantelejmona Romanova (uspoređivan širom svijeta s Tolstojem, Gorkim, Dostojevskim i Čehovom), izvođenoj na mnogim svjetskim pozornicama. Drama je, izazvavši neuobičajeno velik interes općinstva, skandalizirala puritanske krugove u Zagrebu jer prikazuje temu slobodne ljubavi i, kako piše strah i trepet ondašnje kritičarske scene Branimir Gršković^[1] (potpisivao se s GAMA) – „zanimljiv odnos između spolova nastao novim stanjem u sovjetskoj Rusiji“. Ocjenjuje fenomen slobodne ljubavi eksperimentom nakon kojeg „pati i propada ono što je najljepše u ljudskoj duši – osjećaj pravde i ljubavi“.

U komadu je naime riječ o bračnom životu radnika u jednom sovjetskom gradu: Gljebova (Predrag Milanov) sputava brak sa ženom domaćicom Sofijom (početnica Jolanda Ganić, nije nastavila s glumom) pa se zaljubljuje u Mašu („vanredno talentirana“ Nađa Grahor) koja je „novi tip žene radnice: energična, samosvjesna“, koja se „ne privija ni uz koga“, koja zna živjeti „svom svojom snagom“. Tako se oni zaljubljuju, balalajke sviraju žestoko, pijanke su redovite. Bivša žena pati „jer u takvim situacijama sve žene pate“, ali to zaljubljene muškarce ne smeta: Gljebov ide svojim putem, ali uskoro doživljava isto: ostavlja ga žena zbog koje je ostavio svoju i odlazi s bradatim grubijanom Kaluginom (Ljubiša Jovanović) obučenim u ovčje krzno, predstavnikom nove, odvažne generacije koja ruši staro i stvara novo društvo, bezobzirno. Gljebov je tako nesretan da mu preostaje jedino da se ustrijeli. Padne zastor, sve je opet u ravnoteži, publika plješće i „aklamira burno mladim umjetnicima koji su dobili mnogo cvijeća“.

Ukratko: „već dugo nije zagrebačko kazalište doživjelo radost rasprodane kuće (…), za predstavu Dramskog studija vladao je veliki interes, ne samo u krugovima stalnih kazališnih posjetilaca (…), a za taj uspjeh zaslužan je u prvom redu naslov komada: može li kazalište biti prazno kad se prikazuje nešto tako zanimljivo, nešto tako napeto, nešto tako privlačivo kao što je – Slobodna ljubav. Izborom tog komada, kazala je kritika „dokazao je Studio zrelost svog rada i ozbiljnost svojih nastojanja“.

Paula je u toj predstavi otjelovila mladu tvorničku radnicu Tamaru, još djevojčicu, „određenu za nešto više”. Svojim je elanom i erosom znatno pridonijela uspjehu predstave: „njezin temperament naročito u prvom dijelu te uloge nije bio samo odraz njezine privatne mladosti nego je to i manifestacija njezinog mladog i još prilično jednostranog, ali pozitivnog talenta“ zapisat će u Novostima detaljno o Paulinom zahtjevnom zadatku budući bard hrvatskog novinarstva Ive Mihovilović, i dodati detaljnije: „iako joj je poanta te uloge izmakla – kad se pijana i prvi put grubo iskorištena na svom križnom putu vraća kući – ipak je u cjelini nagovještavala onu iluziju koju je autor tom tipu namijenio.“

Paula je smatrala da je pred njom napokon prava karijera zrele dramske prvakinje, no prevarila se. Najprije će je iz kazališta udaljiti privatna antipatija kolega a potom na duže, uskoro i zauvijek, politički prevrati koji će je natjerati na spašavanje vlastita života, za što je bila sklona birati – najgora moguća rješenja.

[1]Branimir GRŠKOVIĆ, kazališni kritičar i novinar (Zagreb, 30. prosinca 1908. — Odra, 24. siječnja 1945.). Maturirao u Državnoj gimnaziji u Srijemskim Karlovcima 1927., studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1928–1932. Od početka 1930-ih do 1941. radi kao novinar u dnevnim listovima Jutarnji list i Večer, od lipnja 1940. do travnja 1941. glavni je i odgovorni urednik službenoga radijskoga glasila Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb. Za Drugog svjetskog rata namješten je u uredništvima listova Pokret (1941.) i Preporod (1942.), ali se kao predratni član KPJ odmah uključuje u ilegalni rad. Višekratno zatvaran, 1945. je ubijen u skupini talaca. U tijeku 1930-ih i do početka rata redovito je, pod pseudonimom Gama, u listu Večer izvješćivao o kazališnim zbivanjima i ostavio opus kritičkih prosudbi te svjedočanstava o tada bogatom kazališnom životu Zagreba. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. listopada 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice