Piše: Lucija Ljubić
Objavljeno: 16. listopada 2023.
Josip Freudenreich režirao je i sljedeću predstavu u kojoj je po drugi put na pozornici zagrebačkoga kazališta nastupila Marija Ružička. Riječ je o repriznoj izvedbi Debore Salomona Hermanna Mosenthala, jedne od predstava koja se razmjerno dugo zadržala na repertoaru. Premijerno je izvedena u prosincu 1862. godine, a posljednji put 1893. s ukupno dvadeset i šest izvedbi, što je među teatrografskim podacima druge polovice 19. stoljeća ističe kao jednu od dugovječnijih predstava s dvoznamenkastim brojem repriza.
Praizveden revolucionarne 1848. godine, taj je Mosenthalov igrokaz o nesretnoj ljubavi mlade židovke i kršćanina izazvao svjetonazorske prijepore, ali i proslavio svoga autora, pa su se u premijerama Debore na njemačkom govornom području u naslovnoj ulozi okušale velike glumice toga vremena. Za razliku od Jane Eyre, Debora je od Marije Ružičke zahtijevala veću mentalnu i fizičku pripremu, a dodatnu je kušnju za mladu glumicu nosio i pentametarski stih. Primijetili su to i kazališni kritičari, ponajviše Šenoa, koji je istaknuo da je teško govoriti stihove na sceni a ne zapasti u patetičnu monotoniju. Svoju je kazališnu kritiku iskoristio kao svojevrsne upute mladoj glumici koja se mora čuvati da nevažna mjesta u komadu izgovara patetično. Međutim, prirodnost je njezina glasa uspjela govoru u stihovima dodati tragičnu notu. Budući da se hrvatsko kazalište na hrvatskom jeziku tek uspostavljalo, od posebne je važnosti bilo uputiti glumce u pravilan izgovor, čemu se u kazališnim kritikama razumljivo pridavala velika važnost. Osim toga, valjalo je ugoditi glas, poštedjeti glasnice od pretjeranog naprezanja, a istovremeno postići odgovarajući dramski učinak. Stoga je bilo potrebno pronaći prirodni temelj glasa kako bi se na njega mogle nadograditi retoričke kvalitete dramskoga teksta. Kako je Šenoa zabilježio, u trećem je činu do izražaja došla debitantičina dramska nadarenost. Završni prizori pokazali su da je hrvatsko kazalište u mladoj glumici pronašlo neobičan talent koji će se učenjem, ponajprije modulacijom glasa i odgovarajućom mimikom, razviti u umjetnost.
Bez obzira na to što su joj zacijelo predstojale godine učenja iz prakse, što je vjerojatno i najteža metoda za glumački ansambl toga vremena, Marija Ružička primljena je u zagrebačko kazalište mjesec i pol dana poslije prvoga nastupa. U obavijesti upućenoj glumici naznačena je plaća za dio prve sezone, ali su postavljeni i razmjerno rigorozni uvjeti o otkazivanju angažmana, što dodatno ilustrira stanje u hrvatskom kazalištu toga vremena: „Upravljajući odbor primio Vas je u kazalištno društvo s gažom mjesečnih 60 fl počam od 16. veljače 1868 do konca rujna 1868 u svojstvu predstavljačice tragičkih ulogah pod uvjeti, da točno obdržavate zaptni red i da se pokoravate naredbam kazališnoga ravnateljstva. U gore naznačenom vremenu nemožete Vi odkazati ugovora, što ga zastupa ovaj dekret, dočim si odbor pridržava pravo šestnedjeljnoga odkazivanja.“ Bez obzira na administrativni stil kojim je pisan prvi glumičin ugovor, već tada jasno je da su članovi kazališne uprave u mladoj glumici uočili potencijal tragetkinje, zastupnice glumačke struke koja je bila prijeko potrebna repertoarnom smjeru hrvatskoga glumišta. Iako je Mosenthalova Debora bila tek najava glumičinih potencijala u tumačenju ženskih tragičnih uloga – a do punoga glumičina sjaja u toj struci proći će više godina – u nastavku dokumenta stoji i ovo: „Odbor se nada pouzdano, da ćete Vi sve vrieme do početka nove zimske saisone znati upotriebiti, da sve više razvijate dokazana liepa svojstva, da se usavršite u odabranom si zvanju, te tako odboru pružite priliku u kazalištnom društvu pridržati vrstnu i valjanu predstavljačicu, kojoj će se osigurati sredstva uzdržavanja i mogućnost sve većega napredka u umjetnosti.“ Kao posljednja stavka u pismu stoji napomena da se glumici za predstavu 13. veljače dopušta „igrački honorar“ od 20 forinta, što je trećina najavljenoga glumičina mjesečnoga prihoda.
Kazališna kritika toga vremena čini se da je svoju ulogu vidjela u dobrohotno izrečenim uputama glumicama i glumcima za što bolje nastupe, iz čega je razvidna želja za uspostavom hrvatskoga kazališta na odgovarajućoj umjetničkoj razini. Glumački partneri u Debori mladoj su glumici bili Josip Freudenreich, Adam Mandrović, Irma Jelenska i Petar Brani, a u manjoj je ulozi nastupila i Ivana Bajza. U ansamblu su zagrebačkoga kazališta još bili Ivana i Šandor Sajević, a usporedno je s Marijom Ružičkom stasala Ivka Kralj, šest godina mlađa od nje i jedna od glumica koja je u svojim memoarima kritički pisala o priručnom školovanju glumica i glumaca toga vremena. Josip Freudenreich (Nova Gradiška, 6. listopada 1827. – Zagreb, 27. travnja 1881.) režirao je većinu predstava u kojima je nastupala Marija Ružička. Po djedu Karolu podrijetlom iz Moravske, i bogatoga i raznolikoga iskustva u kazališnom životu, zasigurno je u Mariji Ružički vidio velik umjetnički potencijal. Režirao je, zapravo uredio predstave u kojima je u prvom desetljeću svoje glumačke karijere nastupala mlada glumica. U to vrijeme nije postojala režija u današnjem smislu riječi, a Josip Freudenreich više je bio „ureditelj“ (A. Šenoa) nego redatelj. Naime, režija predstave administrativno se dodjeljivala glavnom glumcu u podjeli, a prije Stjepana Miletića, redatelji-glumci bili su Petar Brani, Adam Mandrović, Václav Anton, Nikola Milan Simeonović i Andrija Fijan. Sukladno ugovorima potpisanima s upravom, redatelj-glumac u samo je nekoliko pokusa morao postaviti predstavu koja je bila podređena glumačkim zvijezdama i u kojoj su se nesmetano odvijali ulasci na scenu i izlasci s nje, uz pretpostavku da su članovi ansambla dobro naučili svoj tekst i da pomoć šaptača nije bila odviše potrebna.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. listopada 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta