Piše: Lucija Ljubić

Objavljeno: 9. listopada 2023.

Nakon nekoliko jesenskih mjeseci poduke, Marija Ružička debitirala je u zagrebačkom kazalištu dan poslije Nove godine, 2. siječnja 1868. kao Jane Eyre u Lowoodskoj sirotici, djelu koje je prema romanu Charlotte Charlotte Brontë napisala njemačka glumica i spisateljica Charlotte Birch-Pfeiffer (Stuttgart, 1800. – Berlin, 1868.). Iako je napisala više dramskih tekstova, libreta i pripovijedaka, najveću je književnu popularnost stekla dramatizacijama proznih djela koja su rado i često postavljana na kazališnim pozornicama njemačkoga govornog izraza. Taj je dramski tekst, zahvaljujući vještoj dramatizaciji i profilu naslovne junakinje – a riječ je o mladoj djevojci koja dolazi na imanje bogatoga plemića i susreće se s izazovima njoj nepoznate svakodnevice, bio zanimljiv poligon za iskušavanje kazališnih prinova pa je tijekom godina u toj ulozi nastupilo više mladih glumica debitantica. Ako dramski tekst i nije izazivao pozornost književnih znalaca, književni kritičari više su se puta našli pred zadatkom ocjenjivanja pokoje od glumačkih debitantica. Lowoodska sirotica praizvedena je 1855. u Berlinu. U zagrebačkom je kazalištu, zahvaljujući prijevodu Adama Mandrovića, prvi put izvedena ujesen 1865. u režiji Josipa Freudenreicha, a Marija Ružička debitirala je u repriznoj izvedbi.

Partner joj je bio Josip Freudenreich kao Lord Rochester, a u jednoj od epizodnih uloga nastupila je i već afirmirana glumica Ivana Bajza. Kritika je uz velike pohvale dočekala debi sedamnaestogodišnje djevojke, a ono što je zabilježeno u prvim kritikama, često se ponavljalo u godinama i desetljećima poslije. Zanimljivo je da je Marija Ružička debitirala u zagrebačkom kazalištu 1868. u godini kad je Ch. Birch-Pfeiffer preminula (sedam mjeseci poslije glumičina debija), a August Šenoa doživio praizvedbu svoje Ljubice (dva mjeseca poslije) i postao umjetničkim ravnateljem kazališta. U zagrebačkom su se kazalištu tada izvodili dramski komadi koje su hrvatski kazalištarci nerijetko donosili iz Burgtheatera i prevodili ih s njemačkog na hrvatski, a praizvedba Šenoina djela bila je i signal da sad, kad je hrvatski jezik konačno zadobio status službenog jezika jedine hrvatske kazališne pozornice, predstoji vrijeme ustrojavanja hrvatskoga glumišta koje bi imalo počivati na djelima domaćih dramatičara. U kazališnoj kritici Lowoodske sirotice Šenoa najveću pozornost posvećuje prvom nastupu Marije Ružičke, ali u zaključku kritike iskazuje svoj poznati otpor prema njemačkim komadima jer do sada nije uprizorena nijedna izvorna hrvatska drama. Iako ne želi precijeniti vrijednost naših historijskih drama, čini mu se da bi zasigurno ovaj ili onaj komad ipak mogao „podnijeti svjetlo reflektora“ samo ako se dobro „prostudira“.

Sve navedeno upućuje na važnost i vrijednost debija mlade djevojke koja je u sljedećim desetljećima postala jedna od vodećih glumica hrvatskoga kazališta, i u staroj i u novoj zgradi. Marija Ružička nesumnjivo je dobro proučila dodijeljenu joj ulogu. Pišući za Agramer Zeitung (br. 6, 9. siječnja 1868.) August Šenoa odmah je na početku kritike istaknuo da je debi mlade djevojke izazvao pozornost, tim više što glumica nije imala kazališne izobrazbe, što je prema njegovu sudu omogućilo razabrati je li riječ o prirodnoj nadarenosti ili posljedici poduke. Dvojba je bila samo retoričke naravi. „Gospođica Ružička ponudila nam je dovoljno prigoda da, unatoč suvremenoj nastavi, možemo donekle procijeniti njezinu prirodnost, fiziološke resurse i tjelesna svojstva. Svoj sud o njezinoj dramatskoj vještini moramo odgoditi na neko vrijeme. S obzirom na spomenute osobine, koje su ipak presudne za novakinju u umjetnosti, moramo se očitovati posve u korist gospođice; raduje njezino pojavljivanje na našoj pozornici, a za naš kulturni institut ono je dobitak. Ugodne pojave, koja ni nešto manje pozornom gledatelju ne dopušta previdjeti vrsnoću glume, dotična gospođica posjeduje modulacijski glas; ona razumije kako osjećaju podariti izraz, a to nije moguće naučiti. Kretnje i hod bili su prirodni, zaokruženi, a samo je nekoliko malobrojnih pokreta rukom odavalo da gospođica nema iskustva na pozornici.“ (prev. L. Lj.)

Kao što je činio i u drugim svojim kazališnim kritikama, posebnu pozornost Šenoa je posvetio glumičinu govoru, procijenivši ga jasnim, prirodnim, bez prijelaza u patetiku, a ipak punim osjećaja. Pohvalio je i glumičino vladanje hrvatskim jezikom, uz neke manje primjedbe u izgovoru samoglasnika i glasa „ć“. Iskreno angažiran oko dobrobiti i boljitka hrvatskoga glumišta, Šenoa je svoj opsežan osvrt na debitantičin nastup zaključio dobrohotnom rečenicom kako sve njegove primjedbe imaju biti poticajnima i korisnima u sljedećim njezinim nastupima, a on kao kritičar uvijek će savjetom i priznanjem podupirati njezin lijep talent. I u Narodnim novinama 3. siječnja 1868. objavljena je kritika u kojoj je naglašeno „klicanje publike“, oduševljene djevojčinim nastupom: „Mi se ne sjećamo da je ikada koja debitantica već prvim nastupom postigla toliki uspjeh“, a njezin je „osobit dramatičan dar“ odmah uočen. Eliza Gerner u svojim je uspomenama na veliku glumicu  (Kazalište kao sudbina – Hrvatske dramske dive, 2001.)zabilježila da su je u budućoj karijeri pratili trema i strahopoštovanje prema kazališnim nastupima, ali navodno se tijekom života često prisjećala svoga prvoga nastupa naglašavajući da tada nije osjećala ni strah ni tremu, nego je – baš kao što su i kritičari uočili, „izletjela na pozornicu i igrala kako joj instinkt nalaže“ – bez straha i treme. Prve povoljne kritike nesumnjivo su je ohrabrile i potaknule je na budući rad.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. listopada 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta