Piše: Lucija Ljubić

Objavljeno: 22. listopada 2023.

Šezdesete godine 19. stoljeća hrvatskom su kazalištu donijele i zakonske promjene koje su se odrazile na sve kazališne umjetnike, pa i na Mariju Ružičku. Saborski zastupnik Narodne stranke Antun Jakić u ime petnaestorice drugih zastupnika predložio je da se riješi „pitanje o shodnoj potpori kazališta hrvatskog od strane države“ apelirajući da je narodno kazalište jedan od glavnih preduvjeta „za razvijanje narodnog ponosa i samosvijesti narodne, čega nam baš sada ponajviše treba“. Nakon provedenih saborskih procedura 24. kolovoza 1861. godine usvojen je prijedlog zakona Članak LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine kojim je Sabor trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije pod svoju zaštitu primio kazalište, a upravljanje povjerio „zemaljskom kazališnom odboru, imenovanom po Saboru, kojemu je i odgovoran i kojemu polaže račune“. Iako je ujesen iste godine Sabor raspušten zbog protuaustrijskog stava, a car Franjo Josip I. najveći dio njegovih zakonskih prijedloga nije htio potvrditi, znameniti je Članak LXXVII prihvatila tadašnja Hrvatska vlada, a pridržavale su ga se i sljedeće vlade. Hrvatsko kazalište time je uređeno barem u administrativnom smislu, pa je i pravno potvrđena njegova djelatnost. Međutim, to ne znači da su paragrafi znatno utjecali u financijskom smislu. Dapače, kazališni umjetnici i dalje su bili u nepovoljnom materijalnom i društvenom položaju, o čemu je detaljnije pisao Slavko Batušić (Hrvatska pozornica, Zagreb, 1978.)

Iako je kazališna kritika rano prepoznala talent Marije Ružičke, nije naodmet dodati i neke demografske podatke. Naime, krajem druge polovice 19. stoljeća na prostoru današnje Hrvatske prevladavali su mali gradovi s manje od trideset tisuća stanovnika. Prvi pravi popis stanovništva proveden je u Monarhiji 1867. i 1868. godine, a rezultati su objavljeni 1869. Niti jedan grad tada nije imao dvadeset tisuća žitelja. Osijek je tada imao 19 tisuća 942 stanovnika, a Zagreb čak i manje – 19 tisuća 872, ali je imao kazalište. Stoga je kazališni repertoar ovisio i o razmjerno malom broju potencijalnih posjetitelja koje je valjalo privlačiti iz večeri u večer, što je za sobom povlačilo obvezu brze izmjene atraktivnih repertoarnih naslova i, što je za ovu temu još važnije, brzu pripremu predstava.

Često se događalo da se neke predstave izvedu samo jedanput u sezoni i da se više ne pojavljuju na repertoaru. Ako su i izvedene više puta, to nije uvijek bilo u istoj kazališnoj sezoni, nego se nastavljalo i godinama poslije, a u popisima izvedbi samo je gdješto moguće naići na dvoznamenkasti broj repriza. Mosenthalova Debora, s Marijom Ružičkom u glavnoj ulozi, jedan je od takvih primjera. Pritom je za kazalište toga vremena karakteristično da su u repriznim predstavama često nastupali različiti glumci i glumice, pa tako i Marija Ružička. Eklektički sastavljan repertoar zagrebačkoga kazališta toga vremena bio je povremeno predmetom rasprava u kazališnim kritikama. Žanrovski su prevladavale „vesele igre“ i „igrokazi“, često jednočinke, a samo povremeno dramski komadi. Bez obzira na žanrovske oznake, dramski su tekstovi dolazili u zagrebačko kazalište posredstvom burgtheaterskih predložaka koje je valjalo prevesti na hrvatski, pa čak i dramaturški prilagoditi potrebama hrvatskoga glumišta i njegove malobrojne ali znatiželjne publike.

Nakon ugovora koji je potpisala u veljači 1868. godine, mlada je glumica u prvim godinama svoga angažmana tumačila uloge različitih glumačkih struka, ali ipak primjerene svojoj dobi i glumačkom umijeću: mlade ljubavnice, sentimentalne naivke, djevojke i žene u konverzacijskim komedijama. Premda je u ugovoru zabilježeno da će tumačiti tragične uloge, poput Debore, prvih je godina u njima nastupala samo povremeno, a središnje su ženske uloge u to vrijeme bile pridržane njezinim starijim kolegicama kao što su Maca Peris i Ivana Bajza.

U sljedećih nekoliko godina, do početka sedamdesetih godina 19. stoljeća, Marija Ružička okušala se u različitim ulogama u repertoaru koji je udovoljavao ukusu i publike i kazališne blagajne, o čemu se revno brinuo Josip Freudenreich. On je pripremao većinu predstava od 1860. do 1870., gotovo sve drame, komedije, operete, pučke igrokaze i lakrdije, što je podrazumijevalo da je u jednoj sezoni postavljao trideset ili četrdeset predstava, a uz to je tumačio oko sedamdeset uloga, novouvježbanih i otprije naučenih. Kad je riječ o ulogama, slična je svakodnevica pratila cijeli glumački ansambl, pa su njegovi članovi nastupali u sezoni u više desetaka različitih uloga.

Marija Ružička tumačila je, primjerice, Marianu na premijeri Molièreova Skupca (Škrtca) 14. listopada 1869., u predstavi koja je u godini dana zabilježila samo još dvije reprize, a već šesnaest dana poslije na premijeri vesele igre Gustava Heinricha Putlitza Ne igrajte se ognjem (u prijevodu Dimitrije Demetra) tumačila je štićenicu Alisu Molden. U ožujku 1870. nastupila je u Sardouovoj veseloj igri Dobričine seljaci kao barunova supruga Paulina, a u prosincu iste godine kao Yvonna u Sardouovim Bogomoljcima. Sardou će ostati jedan od dramatičara u čijim je djelima sljedećih desetljeća Marija Ružička nastupala često i, sudeći prema kazališnim kronikama, s iznimnim uspjehom.

Iako su nepodijeljene pohvale mladoj glumici bile utemeljene u njezinu nedvojbenom glumačkom talentu, valja imati na umu da zagrebačko kazalište još nije bilo doraslo umjetničkim zadacima koji su mu predstojali. Dimitrija Demeter kao umjetnički ravnatelj pisao je da, ako želimo da kazalište postane umjetničkim zavodom, valja ga osloboditi „nedostojna jarma“ pripremanja predstave u tri ili četiri dana. Posljedica je toga da loše pripremljeni dobri dramski tekstovi ostanu bez odjeka, a pozornost se, i opet nauštrb umjetničke kvalitete, usmjerava prema djelima privlačnima publici. Svjestan da i glumački ansambl u takvim okolnostima trpi, Demeter ističe da „predstavljačkom stališu“ valja dodijeliti dostojno mjesto u građanskom životu (Narodno kazalište kao zemaljski zavod, 1864.).

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. listopada 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta