Piše: Snježana Banović
Godine 1917., kad je Zlata Lanović bila djevojčica, otac joj se nakon dugih godina provedenih na bojištima velikoga rata napokon vratio kući, narušena zdravlja, psihičkog i fizičkog. Sreću zbog povratka uskoro je zamijenila tuga – Lanović umire ostavivši suprugu i njihove tri djevojčice u nezavidnom materijalnom položaju. Zlata, najstarija od sestara, nalazi svoj prostor odrastanja izvan obiteljskih trauma: od malena je pokazivala volju i talent za ples, sama kreira haljinice od papira i u njima pleše po dvorištu male obiteljske trešnjevačke kuće. Jednoga je dana majčina dobra prijateljica, gđa Harmoš, zvana „gospa Švabica“, velika ljubiteljica teatra i kao i Zlatina mama, prodavačica pozamanterije na malome štandu na Iličkome placu (danas Britanski trg), došla na kavu kod Lanovićki i pohvalila se da je sina Oskara, koju godinu mlađeg od Zlate, dala u baletnu školu te da bi bilo dobro da se i ona upiše pa da se školuju zajedno. Baletna škola bila je u sastavu zagrebačkog kazališta, s prekidima od 1912., a vodila ju je (kad je bilo đaka i sredstava za plaće pedagoginja) Jozefina (Josipa) Weiss.[1] Te 1917. godine Zlati je nepunih 11, a Oskaru, dječaku s prelijepim licem uokvirenim zlatnim loknama šest i pol, no već ima iskustva u glumi i pokretu – odigrao je niz dječjih rola u kazalištu, od kojih je prva bila u Šišmišu. Škola se jedva uzdržavala: npr. nema neophodnog klavira, pa učenike prati violinist iz orkestra.
Nakon višemjesečnog teškoga rada, Zlata sa 12 godina prvi put nastupa pred publikom u nekadašnjem kinu Europa, naravno, s Oskarom: bio je to Debussyev znameniti Golliwogov Cakewalk iz Kutije igračaka, inspiriran američkim ragtimeom i jazzom koji je skladatelj 1908. posvetio svojoj kćerki Emmi zvanoj Chouchou, a u koreografiji Weissove. Zlata i Oskar tako postaju prvi dječji plesni par u povijesti našega baleta. No, sve je i dalje na trošak ambicioznih majki koje ih opskrbljuju kostimima i papučicama. No, uskoro za mali plesni par slijedi uspješna turneja po svim većim gradovima Jugoslavije – publika uživa, novine oboma točno prognoziraju velike karijere, a majke napokon dobivaju i kakvu-takvu financijsku zadovoljštinu. Oskar Harmoš postaje prvi muški plesač u našoj povijesti, a Zlata prva prava zvijezda zagrebačkog Baleta 20. stoljeća jer je, za razliku od prijašnjih, ali i mnogih kasnijih, iznikla, razvijala se i ostala u HNK-u od početka do kraja svoje bogate, a danas sasvim zaboravljene karijere.
Nakon spomenuta prvog nastupa u nekadašnjem kinu Europa, uslijedili su nastupi u Operi jer Balet još nema snage za samostalne produkcije. Najprije statira pa tumači sve zahtjevnije dječje uloge (članica dječjeg zbora u I. činu opere Carmen primjerice), u gotovo svima je uvijek u paru s Oskarom. No uskoro, 1920. godine, sa samo trinaest godina, kad je već svladala ples na špici, postaje stalnom članicom nejakog baletnog ansambla u kojem igra zborske i manje solo uloge, a koji i dalje opstaje uglavnom u opernim i operetnim predstavama.
Na sreću, u Zagreb tada stiže kazališna obitelj Froman: istaknuti ruski plesači Margarita, Maksimilijan i Valentin te scenograf i kostimograf Pavel, koji pokreću novu eru našega Baleta (i kazališta općenito) donoseći na scenu HNK brojne novine u repertoaru i u organizaciji, ali i u pedagogiji baletne grane, što su sve baštinili u moskovskom Boljšoju (Margarita je tamo bila primabalerina) u znamenitoj trupi Ballet Russe Sergeja Djagileva i u onoj Ane Pavlove. Kako ustvrđuje Nikola Batušić, Fromanova je „razinu naše plesne umjetnosti podigla do značajnosti koju je u to doba imao Pariz, centar najsuvremenijeg baletnog izraza“, a prigrlila je s dotad u nas neviđenim pedagoškim žarom, mlade, buduće zvijezde zagrebačkoga baleta, među njima i darovitu Zlatu.
Budući da se proširuje ansambl, a time znatno obogaćuje i repertoar prema dotad u Zagrebu neviđenim produkcijama klasike, ali i novih domaćih djela (Šafranek Kavić, Širola, Baranović), Zlata Lanović sudjeluje u sve više podjela, ali redovito uskače i u predstave i sa samo jednom probom – postupak je to izuzetnog stresa i napora koji postaje njezina svojevrsna specijalnost. Tako je postigla rutinu, izdižući se snagom talenta, volje i truda sve više od ostalih u ansamblu, a naročito nakon naprasnog odlaska naše prve primabalerine Mije Čorak u inozemstvo. Trebalo se uza sve boriti za svoje mjesto na sceni s novopridošlicama, a uskakanje u role drugih balerina kad bi se razboljele i tako oslobodile mjesto za nju, bio je redoviti ispit za koji se nije imala vremena spremiti – ujutro je na prvoj i jedinoj probi predstave u koju uskače uvečer, u podne u prilagođenom kostimu, a navečer istoga dana pred publikom! Pritom, u to doba u Zagrebu nema nikakve druge škole u kojoj bi se učilo i dodatno usavršavalo, osim naravno one Margarite Froman u kazalištu, koja je i jedina koreografkinja sve do 1935. osim tri sezone koje krajem 20-ih provodi u Narodnom pozorištu u Beogradu. Zlatina jedina škola bila je ona iskustvena tj. svakodnevni, usto i sve zahtjevniji nastupi. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[1] Prvu hrvatsku baletnu školu pokrenuo je intendant-reformator Vladimir Treščec 1909. nakon što je ponovno uspostavio opernu granu s baletnim ansamblom za izvođenje plesnih umetaka u operama i operetama. Opera je bila prvi put ukinuta 1889., ponovno ju je 1894. pokrenuo Stjepan Miletić, da bi drugi put bila ukinuta 1902. – oba puta zbog samovolje resornoga ministra K. Héderváryja. Osim J. Weiss, učiteljice u školi su bile: Hana Vojaček, Klotilda Astrup, Claire Genta, Emilija Strigel-Senberg, Anđela Godler-Fiala i Draga Špoljar. I drugi i treći (do danas neprekinuti) početak rada zagrebačke Opere, označile su izvedbe Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog 1. listopada 1909.
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. rujna 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta