Piše: Branka Primorac
Jana Kašper hrvatska je kazališna, televizijska i filmska glumica. Jednu sezonu (1958–1959) glumila je raznovrsne uloge u Narodnom kazalištu u Dubrovniku – u Osbornovom komadu Osvrni se u gnjevu, u Budakovim dramama, pa Koštanu – glavnu ulogu u istoimenom tekstu Bore Stankovića. Bila su to teška vremena koja ona 1997. u intervju Đuri Roiću za časopis LU(t)KA opisuje ovako: „To je bilo kao vojni rok. To je valjalo odraditi, ali bilo je lijepo, zanimljivo. Svašta se igralo. To je bilo za krepat od smijeha. Po dvije izvedbe, malo publike, šest, sedam premijera godišnje. Odradiš Koštanu, centralnog grijanja nema, zima grozna, dobiješ upalu mjehura, a zatvore te u dimije da ne možeš na zahod. Za poludit. Onda gostuješ u Trebinju, gdje te električar zagrne kaputom da se zagriješ. A na meni tanka robica”.
Dubrovnik – u koji je došla na poziv tadašnjeg ravnatelja Tomislava Tanhofera, glumca i redatelja (Osijek, 21. prosinca 1898. – Split, 21. lipnja 1971.), napustila je i vratila se roditeljima kad je trebalo napraviti stanku zbog trudnoće. Poslije rođenja kćeri Srebrenke prihvatila je angažman u Zagrebačkom kazalištu lutaka i mjesto Sande Langerholz koja je otišla u Komediju. Jana je Roiću otvoreno za intervju govorila kako se roditelji, osobito majka, nisu s time pomirili. Očekivali su da će im kćer nastaviti karijeru u ulogama antičkih heroina poput Fedre i Klitemnestre s kojima je bila zamijećena na Akademiji. Prigovarali su, spominjali veliku Boženu Kraljevu koja je govorila da je ona „drugi Dubravko Dujšin, recitator”, a kad tamo – „Gle, ode među lutke”. Nije bilo lako mladoj glumici prebroditi to razdoblje, no imala je čvrst razlog za važnu odluku. Objasnila je i pri tome priznala da dugo ništa nije znala o lutkarstvu. Kao dijete u Splitu nije gledala lutkarske predstave, dok 1957. na trećoj godini glumačke Akademije nije u zagrebačkoj Istri (današnjem ZKM-u) vidjela predstavu Sergeja Vladimiroviča Obrascova Neobični koncert. Bila je fascinirana. To ju je vodilo ZKL-u. Nekoliko godina prvo je bila u honorarnom statusu, a onda na kraju 1962. biva primljena u stalni glumački ansambl Zagrebačkog kazališta lutaka, u kojem je osobito prvih godina ostvarila brojne uloge. U mirovinu odlazi 1992. s pedeset i šest godina zbog „rata i nezadovoljstva s raznim stvarima” o kojima nije htjela govoriti za javnost.
Iz intervjua koji je vođen prije četvrt stoljeća doznajemo da se u ZKL-u prvo susrela s predstavom Ali Baba i četrdeset hajduka Radovana Wolfa, koju je režirao Berislav Brajković a lutke kreirao Berislav Deželić. „Bio je to novitet. Novi materijali, plastika, nešto što se do tada nije upotrebljavalo. Prvi put su se tada glumci vidjeli s lutkom. Doživjeli smo nevjerojatan uspjeh”. Nizali su se novi komadi – Utva (Vladimir Nazor, Davor Mladinov – Utva zlatokrila), Cipollino (Gianni Rodari, Davor Mladinov, Cipollino), za koju Jana kaže: „To je bila jako interesantna predstava. Pola godine se nismo mogli dogovoriti kako će se lutka zapravo nositi. Neki su je nosili pred licem, neki ispred grudiju”. Novitet je pak bio naslov Jan Bibijan (Elin Pelin, Božo Kukolja – Jan Bibijan) s okruglom scenom koja se cijelo vrijeme vrtjela, što je bilo fizički zahtjevno za glumce. Jana u razgovoru hvali redateljski koncept Don Cristobald i doña Rositi (Federico Garcia Lorca), ali se kritički osvrće: „Cristobald i Utva, to nije puno išlo. Par puta i gotovo. To nije bilo za malu djecu. Odrasli ne dolaze u kazalište lutaka. Sve predstave koje su dobro prošle i dugo igrale bile su za djecu”.
Najljepše razdoblje po Jani bile su godine 1973., 1975., 1976., kad je naše lutkarstvo osvajalo SSSR, Tunis, ona čak na arapskom izgovarala tekst, Rumunjsku, a u gledalištu mnogo zainteresirane publike koja živi predstavu i frenetičnim pljeskom pozdravlja izvedbu. Izazovnije godine došle su nešto kasnije, kada su glumci smjeli improvizirati s tekstom, pa kaže: „Nikada nisi znao što te čeka na sceni”. Obožava je Postolara i Vraga Augusta Šenoe i prateću glazbu Luke Sorkočevića, a igrala je ulogu toliko puta da joj se izlizao kostim. Odigrala je mnogo uloga, a kao kuriozitet sama je izdvojila rolu bake u Loptici Hopsici Jana Malika, „koju sam igrala dvadeset i pet godina”. Pamti putujuće predstave Patkicu blatkicu (Mina Gernetova) sa Krstom Krnicom – „krasnim kolegom i partnerom” pa Tri praščića (Jiri Jaroš) koja se izvodi i danas. Te 1997., kad je već bila u mirovini, nije odbila mogućnost vratiti se u ZKL, „kazalište koje si oblikovala”, kaže glumac i u našem slučaju novinar Đuro Roić. Srećom ju je nagovorio na intervju i dokumentirao važne mrvice povijesti hrvatskog lutkarstva. Jana Kašper ostavila je dubok trag u toj povijesti, a od 1961. do1964. u kazalištu bez stalne scene, bila je zvijezda. S razlogom ispod jedne fotografije iz tog razdoblja stoji potpis „prva dama ZKL-a”. Na taj podatak podsjeća Ranko Grlić – zaposlenik kazališta, sin Andre Šarić, uz Nevenku Filipović još jedne velikanke lutkarske umjetnosti.
Iako Jana Kašper u mirovini nije nastupala s pupetama, radila je štošta drugo izvan teatra. Jednom tjedno vodila je emisiju o kulturi splitskog Radio Jadrana, igrala u brojnim radiodramama, radioromanima, dječjim emisijama, sinkronizirala crtiće, a nije ju zaobišao ni rad na filmu i u popularnim televizijskim serijama: Nepokoreni grad (1982.), Velo misto (1980.), U registraturi (1974.) kao Aničina gazdarica. Dojmove smo tražili od Laure iz serije, poznate glumice Ljubice Jović koja, kaže, kako živi u Švicarskoj donedavno ni sebe nije gledala u toj ulozi pa se ne sjeća ni Jane. Ali poznavala ju je, bile su kolegice na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sa studijskom godinom razmaka. „Viđale smo se u prolazu, kratko popričale. Bilo je ugodno s njom čavrljati, uvijek vedrom, srdačnom, duhovitom, ljubaznom, atraktivnom”.
Roić je u uvodu spomenuta intervjua napisao da je Janu dugo nagovarao na razgovor, a zašto je konačno pristala, kaže: „Nisam htjela da bude kao da me nije bilo”. Zbog tih njezinih riječi ovo sjećanje ima itekako smisla.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. studenog 2022.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije