Piše: Snježana Banović

Slijedio je pravocrtni razvoj Nade Babić u središtu kojeg su bile komedije s kojima je iz dana u dan osvajala simpatije publike ulogama naivnih i srdačnih djevojčica, osobito u vedrim i romantičnim igrokazima kao što je spomenuti Niccodemijev Scampolo.[1] Briljantno je, s velikim žarom 1929. godine odigrala ubojicu Roxie Hart u Watkinsovoj drami Chicago koja će tek decenijama poslije postati jedan od najvećih broadwayskih hitova u povijesti.

Kako je gradila Roxie?

Jednostavno: za nju je lik fatalne ženske bio lik sasvim obične ubojice, ali lijepe i drske preko koje se, kao i preko njezina partnera, odvjetnika Billyja Flynna (Ivo Badalić), mimo sladunjave romantike i njezinih zastarjelih rekvizita pokazuje nakazna golotinja i licemjerje čitave Amerike. U pravocrtnom umjetničkom dozrijevanju, zasićena lakoćom popularnih žanrova, ona uzima i kompleksnije zadatke, napose u klasičnim komadima u stihovima koje interpretira s lakoćom. [2] Nažalost, zlatno doba (u stvari iznimno turbulentno razdoblje) upravljanja kazalištem trolista Benešić-Gavella-Konjović uskoro završava s nizom (ispolitiziranih) epizoda poraznih za razvoj našega kazališta pa 1929. na čelo HNK, sukladno nestabilnim nadležnostima nad teatarskim pitanjem u Prvoj Jugoslaviji, biva postavljen rigidni izaslanik beogradskoga Ministarstva prosvete Milutin Čekić koji će na mjestu upravnika (pojam intendant je zabranjen kao negativno naslijeđe austrougarske prakse) vjerno provoditi politiku, ali i cenzuru beogradskih vlasti. Bit će to početak iznimno nepovoljnih i nestabilnih organizacijsko-financijsko-kadrovskih prilika za HNK i tako će nažalost ostati sve do 1945. – tijekom diktature, zakratko ublaženih prilika u Banovini Hrvatskoj i tijekom teških dana u NDH.

Prava zagrebačka puca koja je iz Senja u Zagreb stigla s roditeljima i braćom kao beba, postala je zarana miljenica publike, a svakodnevno je, živeći u samom središtu grada. Najprije u Marulićevoj ulici gdje je od malih nogu za djecu iz dvorišta (među kojima je i budući istaknuti redatelj Vlado Habunek) organizirala „teater“, potom sa suprugom, kolegom glumcem Rudolfom Kukićem – za kojeg se udala nedugo prije smrti – na Jelačićevu trgu, u zgradi iznad ljekarne) susretala svoje obožavatelje zaustavljajući se sa svakim u razgovoru, potpisivanju fotografija koje su redovito izlazile iz popularnih foto-ateljea „Mosinger“ i „Tonka“. Popularnost i obožavanje koji su je okruživali prenošeni su i na njezinu užu okolinu: primjerice, njezin živahni psić, mješanac Mikel, kojeg je pokupila gladnog i bolesnog s ulice, „glumio“ je s njom u nekim predstavama te ubrzo premašio u popularnosti glasovitoga hrta Bele Krleže iz Gospode Glembajevih – bila je to borba „prsa o prsa“ dvojice najpopularnijih četveronožnih Purgera! U pauzama bi za Mikela u garderobi bio osiguran naslonjač i omiljeni zalogaj, a kad bi se na kraju predstave prelomio aplauz, s bijelim ružama za Babićku bi obvezno na scenu stizao i vijenac safalade za Mikela.

Nažalost, glumičinu je srčanost prema životu i teatru prerano usporila bolest srca, a uskoro i prekinula tu veliku karijeru koja je odmah na početku zaslužila epitet Theaterblut (kazališna krv). Kad se kao Marica u Mesarićevoj komediji Gospodsko dijete vratila na scenu 1937. godine, godinu dana nakon prvog infarkta, redovi pred kazališnom blagajnom sezali su do Frankopanske ulice. Na dan prve izvedbe bila je subota koja je u Kazališnoj kavani (u kojoj je imala svoj stol)  proglašena Danom Nade Babić, a ovacijama na povratničkoj izvedbi nije bilo kraja – na scenu su iz gledališta padale čak i – torte! Dnevnik Večer je toga dana donio vijest: Vratila nam se Babićka, veselimo se od srca da će nam i ostati. Radujemo se njezinom povratku, jer nam se s njom i u njoj vraća umjetnica koja ljudima poklanja vedrinu, istinsku toplinu glumačkog srca i vjeru u ljude. Kako je lijepo napisati: Nada Babić opet igra!

Nažalost, sreća nije dugo potrajala – posljednji put je nastupila u svibnju 1943. u ulozu Grube u Držić-Fotezovu Plakiru nakon čega se zauvijek povukla s pozornice. Bilo joj je 40 godina. Ostala je članica Drame HNK do 1946., kad je umirovljena te na scenu više nije kročila. Početkom 1951. godine, uslijedio je novi udar, taj je bio fatalan, srce nije izdržalo. Proslavljena ikona grada i kazališta koju su nazivali svjetskom klasom, ona koja je nebrojeno puta spašavala kazališnu blagajnu od propasti igrajući u vedrim komadima, preminula je prerano – u 48. godini života. Njezin vedri karakter „prožet srčanošću i iskrenom osjećajnošću“ (Slavko Batušić), ali nadasve prirodni stil glume, praćen jasnom dikcijom i bogatom modulacijom još je dugo u našem glumištu nazivan –  Babićkin izraz. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Radi se o danas zaboravljenim lakim komadima Učiteljica istoga autora, Mannersa Peg, srce moje, Jeromea Fanny i njena rodbina, Fodora Crkveni miš, Langera Deva kroz ušicu igle, Heinza Courbiera Aimée ili zdrav razum itd.

[2] Najznačajnije u njezinu repertoaru bile su Shakespeareove junakinje: Marija u Na tri kralja i  Margherita u Mnogo vike nizašto, obje u režiji Ive Raića, Canina Bena Jonsona u Volponeu,  Molièrova Toinetta u Umišljenom bolesniku i Goldonijeva Mirandolina. Nije zapostavljala ni domaći repertoar, kako klasični, tako i suvremeni: Živana je u Freudenreichovoj Crnoj kraljici, Baricu u Begovićevoj komediji Dva prstena, Mandušu u Zagorkinoj Kćeri Lotršćaka, Uršulu u Strozzijevoj Komediji na stubištu – sve redom velike ili glavne uloge. Odigrala je usto i brojne glavne uloge u djelima ruskih klasika: Gogolja (Revizor), Gorkoga (Na dnu), Katajeva (Kvardratura kruga) i Škvarkina (Tuđe dijete). U zreloj fazi pak, najznačajnija je njezina kreacija Katjuše Maslove u dramatizaciji Tolstojeva romana Uskrsnuće (1936.)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. lipnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta