Piše: Vesna M. Muhoberac
Napustio nas je i Ivica Kunčević. Nizu neočekivanih i teških, iznenadnih odlazaka kazališnih ljudi priključio se i poznati kazališni redatelj koji je obilježio hrvatski umjetnički obzor zanimljivim mišljenjem kazališta, posebnim senzibilitetom i specifičnim kazališnim kodom. Uvijek s određenom zadrškom u komunikaciji, dozom mističnosti i tajnovitosti u pogledu, ponekad neodrediv, iako rado viđen u raznolikim društvima, promišljajući kazalište iz njegove iskonske dubine, svojim je predstavama redovito fascinirao i iznenađivao kazališnu publiku i kritiku.
Čini se kako smo oduvijek obiteljski poznavali Ivicu Kunčevića – njegovu prvu suprugu Dubravku Miletić, sadašnju suprugu, također glumicu Biserku Ipšu i sinove – znanstvenika Lovra i mladoga glumca Luja. Vrlo se jasno sjećam kazališnih razgovora kojima smo moja sestra blizanka Mićo i ja u djetinjstvu prisustvovale i koji su nam otvarali neke nove svjetove kazališnih i inih promišljanja, a koje su naši roditelji Vlaho i Fani vodili s Kunčevićem, Dubom, glumcem Krunom Šarićem, njegovom Jadrankom u Gradu. Već smo tad shvatile kako viđenje kazališta može biti toliko raznovrsno, raznoliko i drukčije, a kako svaki pogled i motrište mogu imati svoju jaku umjetničku argumentaciju. Povezanost uz Dubrovnik objasnio je jednom prigodom Kunčević: „Rođen sam kod Varaždina stjecajem ratnih okolnosti, ali su mi i otac i majka Dubrovčani. Vrijeme ranog djetinjstva pa do odlaska na fakultet proveo sam u Gradu.“
U nekoliko je posljednjih mjeseci Kunčević za svoj redateljski opus dobio niz prestižnih priznanja i na dodjelama se činilo kako je izrazito počašćen vrijednim nagradama i svjestan svoje uloge u hrvatskom kazališnom prostoru. Krajem studenoga prošle godine mu je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika svečano u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dodijelilo nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje. Na toj su se svečanoj prigodi tad okupljeni kazališni umjetnici prisjetili svojih kolega koji od prošlogodišnje dodjele više nisu s njima i nama, među kojima Špira Guberine, Joška Juvančića, Pera Kvrgića, Saše Anočića, Žarka Potočnjaka, Mire Muhoberac i drugih. Krajem ove će se godine svi prisjetiti Kunčevića i drugih odlazaka koji ostavljaju toliko ljudske i kazališne praznine.
Nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo dodijeljena mu je na svetkovini dubrovačkoga parca, Festi sv. Vlaha u veljači, a prestižnu Nagradu Vladimir Nazor primio je Kunčević u lipnju. „Zapravo se, nakon 50 godina rada u teatru još uvijek čudim da me plaćaju za posao koji bih radio i besplatno; jer me usrećuje i bogati kao osobu. Naravno da ima i teških trenutaka, ali ako uspije susret s publikom, sve se zaboravlja“, rekao je kazališni redatelj Ivica Kunčević svojedobno u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji. Predsjednik Odbora Nagrade Vladimir Nazor – akademik Zvonko Kusić, na svečanoj je dodjeli na Prisavlju uz zgradu HRT-a rekao kako je osnovni kriterij za dodjelu nagrade bila estetska izvrsnost i da je nagrada daleko od svakog drugog utjecaja političke ili komercijalne naravi, te da su laureati potvrđeni i na međunarodnoj sceni. Međutim, Kunčević se u kazalištu bavio i politikom, odnosno preispitivao je klasične tekstove i postavljao ih u nove kontekste uvjetovane svakodnevicom. Tako je posebno redateljski pročitao i postavio Gundulićevu pastoralu Dubravku koja u sebi ima upisane onodobne, barokne političke konotacije. Prikazanje Dubravke ljeta gospodnjega MCMLXXIII i dovođenje policajaca-dramskih osoba-glumaca koji čuvaju slobodu u Kazalištu Marina Držića u kojemu je Kunčević započeo svoju karijeru (1969–1977) izazvalo je velike polemike i dobro poljuljalo kazališnu i inu publiku. To nije bila poetska, pastoralna Himna slobodi nego gruba politička satira, potpuno novo promišljanje Gundulića Mačice u hrvatskim teškim političkim vremenima.
U KMD-u je režirao niz izvrsnih predstava, a izdvajamo Shakespeareova Macbetha s iznimnim glumcima – Krunom Šarićem kao Macbethom i Dubravkom Miletić kao Lady Macbeth, a koji su, vođeni Kunčevićevom redateljskom palicom, političkim strategijama manipulacije također korespondirali s hrvatskim nam vremenom i prostorom. Intrigantno je bio mišljen i društveno-psihološki kritičan Vojnovićev Ekvinocij s Milkom Podrug-Kokotović, Mišom Martinovićem i Krunom Šarićem u KMD-u i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Vrlo je zanimljiva bila i praizvedba drame Matka Sršena Pomet Marina Držića (rekonstrukcija) 2003. koju je Kunčević režirao na daskama Kazališta Marina Držića u koje ga je pozvala tadašnja ravnateljica KMD-a Mira Muhoberac nakon što je na repertoar postavila Sršenovu rekonstrukciju Držićeve izgubljene komedije koja je, čini se, predstavljala duologiju s Dundom Marojem a koju je, prema vlastitu svjedočenju, Matko Sršen pisao cijelih dvadeset godina. Iznimnu scenografiju konstruirao je u zagrebačkim prostorima i donio je u Dubrovnik Miljenko Sekulić: veliki metalni krug, nepravilni valjak koji se zatvarao i rastvarao tako što su se po tračnicama pomicali metalni zidovi, ulazili jedan u drugi, na milimetar se prožimali i stvarali nove prostore Grada u zatvorenoj kazališnoj kutiji stvarajući poseban ambijent. Zanimljiv, gotovo arhitektonski konstrukt možda je nastao i zato što je Kunčević, kako je jednom rekao: „Odabrao (…) Akademiju jer nisam imao hrabrosti konkurirati za arhitekturu“.
O tome govori i Kunčevićev prijatelj iz razreda, scenograf Marin Gozze: „Skupa smo maturirali, skupa smo išli na prijemni na arhitekturu. Ja sam, nažalost, položio, on na sreću pao tako da je pošao na studij filozofije i književnosti, a ja sam se godinu dana „mučio” na arhitekturi, pa sam prekinuo jer sam vidio da to nije fakultet za mene, da je „pretehnički”, a premalo umjetnički. On je pošao na filozofiju da bi mogao upisati režiju, jer u ono doba je bilo pravilo da režiju na Akademiju može upisati samo netko tko ima dvije godine književnosti, i tako je Kunčević upisao režiju. A ja sam nakon godine arhitekture pošao na scenografiju, a nakon scenografije sam pokušao upisati režiju, što je završilo neuspjehom“. Uspjehu Pometa, ove posebne predstave, pridonijeli su i kostimografkinja Danica Cica Dedijer, glazbenik Neven Frangeš, oblikovatelj rasvjete Zoran Mihanović – stalni Kunčevićevi suradnici, kao i glumci Igor Hajdarhodžić kao Pomet, Nataša Dangubić kao Petrunjela i cijeli posvećeni glumački ansambl s nekoliko glumačkih gostiju.
Iako je živio i radio u Zagrebu, ostao je habitusom iznimno i neposredno povezan uz Dubrovnik (iako nije rođen u Gradu nego u Bartolovcu, 9. travnja 1945), Dubrovačke ljetne igre i Kazalište Marina Držića u kojemu je predstavom na temelju teksta Darija Foa Ne plaćamo, ne plaćamo obilježio pedeset godina umjetničkog djelovanja. Uvijek dobre tjelesne kondicije, naočit i šarmantan, vrlo dobar plivač u Gradu, intenzivni hodač zagrebačkim prostorima kojega smo često sretali kako u majici sa svojim imenom u maniri poznatih nogometaša prolazi trčeći ulicama i parkovima Zagreba, vrlo rado viđen gost u dubrovačkim i zagrebačkim kafićima u kojima je uvijek glavna tema bilo kazalište, nove i stare predstave, nije izgubio ni umnu kondiciju, jer je puno čitao, pisao tekstove koje je objavio u knjigama, zbirkama teatroloških eseja Ambijentalnost na dubrovačku (2012) i Redateljske bilješke (2017). Kazališnu režiju studirao je i apsolvirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je poslije predavao kazališnu režiju, a diplomirao je 1969. komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu, što mu je davalo dodatni poticaj u uvijek novim i dubinskijim čitanjima dramskih tekstova, a radio je i prerade proznih tekstova (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot ili neophodno potrebno očitovanje). Glumio je i u jednome filmu – Kamenita vrata (1992), o čemu govori: „Nikad nisam imao glumačkih ambicija, ali kada je redatelj Ante Babaja inzistirao da igram glavnu ulogu u filmu…., ipak je prevladala znatiželja. Rekao sam mu: Na vašu odgovornost, Ante. I nije ispalo loše.“ Kazališni suradnici vrlo su često govorili kako je Kunčević u glumačke uloge uskakao na probama i bio izvrstan.
Kao redatelj radio je i u Dramskom kazalištu Gavella od 1977. do 1982., pa do umirovljenja 2012. u zagrebačkome HNK-u u kojemu je najbolja Kunčevićeva režija bila ona Držićeva Dunda Maroja s maestralnim Mustafom Nadarevićem kao Pometom. Iako je Spaićeva režija Dunda Maroja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1964. za intendanture Fani Muhoberac ostala najbolja predstava Držićeva teksta ikad u povijesti hrvatskoga kazališta, Kunčević je svojom režijom podigao razinu predstava u kazalištu-kutiji. Režirao je i u drugim hrvatskim kazalištima oko stotinu predstava različitih žanrovskih i stilskih odrednica – od dječjih (Grigor Vitez, Plava boja snijega) i modernih drama (Eugène Ionesco, Kakav kupleraj) do hrvatskih i svjetskih klasika (Vlaho Stulli, Kate Kapuralica; Sofoklo, Antigona). Na hrvatskim pozornicama Kunčević je režirao još neka Držićeva dramska djela: Novelu od Stanca (Kazalište Marina Držića, 1976), ratnu Tirenu na parkiralištu ispred parka Gradac (Dubrovačke ljetne igre, 1993) te Arkulina s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi (Kazalište Marina Držića, 1998). Držićeva djela režirao je i izvan granica Hrvatske: u Sloveniji (Dundo Maroje, 1996., Slovensko ljudsko gledališče, Celje), BiH (Novela od Stanca, 1977., Narodno pozorište, Zenica), Češkoj (Dundo Maroje, 1989., Národní divadlo, Brno) i dr.
Često postavlja na scenu djela Williama Shakespearea (osim tragedije Macbeth režira: Henry IV., Romeo i Julija, premijerno izvedenu 18. kolovoza 1986. u Dubrovniku, na Skalama od jezuita s Almom Prica i Draganom Despotom), Troilo i Kresida, Mjera za mjeru, Kralj Lear, Hamlet), Čehova (Ivanov, Višnjik, Tri sestre, Ujak Vanja), Bulgakova (Zojkin stan, Gospodin de Molière), druga Držićeva djela (Novela od Stanca, Skup) te Iva Vojnovića (Prolog nenapisane drame, Ekvinocij, Dubrovačka trilogija, Maškarate ispod kuplja), a značajna su mu i uprizorenja Rostandova Cyrana de Bergeraca i Vodopićeve Tužne Jele, kao i Durrenmattov Posjet stare dame, izvrsno redateljski mišljena i postavljena predstava u nekoliko prostora tvornice Radeljević u Dubrovniku, u Gružu, u kolovozu 2002. s maestralnom Milkom Podrug-Kokotović i cijelim glumačkim ansamblom, kako bi rekla Fani Muhoberac: reprezentacijom hrvatskoga glumišta.
Ivica Kunčević će u svijesti hrvatskih gledatelja ostati najpoznatiji po režijama na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je bio i ravnatelj dramskog programa za vrijeme ravnatelja Ivice Prlendera s kojim je često surađivao i u neinstitucionalnim kazališnim događanjima. Godine 2000. režirao je u Dubrovniku Dunda Maroja u prostorima ispred Ribarnice, iza Kneževa dvora, pomalo subverzivno, ali je ova predstava, bez Laure i s nekim zanimljivim scenskim i glumačkim rješenjima, znatno slabije prihvaćena nego zagrebačka niz godina prije, 1981. Najviše je pohvala Kunčević dobio za svoju Tužnu Jelu u Pilama, koju je postavio na moru i u moru s Doris Šarić-Kukuljicom, Milkom Podrug-Kokotović, Krunom Šarićem, nizom drugih glumaca i djecom-glumcima. Fascinantno se, s obzirom na plime i oseke, mijenjala Kunčevićeva predstava, uranjala u more skupa s glumcima ili ostajala na suhome u izvrsno napravljenoj i osmišljenoj Gozzeovoj scenografiji. Gledatelji su joj pohodili posvećeno i tiho, kao da idu na kultno mjesto rađanja kazališta koje je brisalo granice između života i umjetnosti i koje se, gotovo dokumentaristički, približilo, nogometnim rječnikom rečeno, totalnome kazalištu, poetskome, a tako stvarnome.
Osim s profesionalnim glumcima, manje je poznato, Kunčević je režirao i na amaterskoj sceni, najviše u lošinjskom kazalištu JAK.
Veliki redatelji odlaze – Jupa, Paro, Kunac…., novi, čini se, nemaju toliko znatiželje, znanja i hrabrosti za nova kazališna čitanja. Kunčevićeve maestralne predstave ostat će zlatnim slovima upisane u hrvatsku kazališnu knjigu režije.
Adio, kazališni gosparu!
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. srpnja 2022.