Piše: Marija Barbieri

U veljači 1918. supruzi Pečić priredili su u HGZ-u Večer medjunarodnih pjesama. O njihovom koncertu 1919. u HGZ-u pisao je u novinama Agramer Tagblatt (br. 323) književnik Milutin Cihlar-Nehajev (1880–1931), a Agramer Tagblatt u br. 21 izvješćuje da su priredili Koncert Slavenske glazbe u Zürichu. Sva je prilika da su se tada upoznali s Igorom Stravinskim koji je tada boravio u Švicarskoj i stvarao u svojoj ruskoj fazi. Stravinski je 1919. skladao Četiri ruske pjesme. Na koncertu u HGZ-u u Zagrebu 7. travnja 1922. supruzi Maja Strozzi-Pečić i Bela pl. Pečić izveli su Četiri ruske pjesme koje im je posvetio skladatelj s posvetom na notama, i tri ciklusa solo-pjesama Antuna Dobronića (1878–1955). Bila je to svojevrsna Skladateljska večer Igora Stravinskog i Antuna Dobronića, dvojice autora koje je u to vrijeme povezivalo pristajanje uz nacionalni smjer u glazbi. Na koncertu 4. svibnja 1923. Maja Strozzi pjevala je pjesmu Pastirica Stravinskog. Na koncertu 23. ožujka 1926. godine Maja Strozzi-Pečić i njezin suprug Bela pl. Pečić bili su domaćini Igora Stravinskog.

Bilježimo još neke koncerte supruga Strozzi – Pečić. Godine 1924. dva koncerta: 10. listopada na koncertu naslova Naša pučka lirika izveli su pjesme Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), Ambre Novaka (1899–1947), Jakova Gotovca (1895–1982), Marka Tajčevića (1900–1984) i Zlatka Grgoševića (1900–1978), a 5. prosinca pjesme Zlatka Grgoševića, među njima ciklus Od kolijevke do motike. Maja Strozzi ponekad se sama pratila za klavirom.

U HGZ-u 17. siječnja 1930. uz glasovirsku suradnju svojega sina Borisa Papandopula na njegovoj kompozicijskoj večeri Maja Strozzi pjevala je sopran-solo na praizvedbi jednog od njegovih najboljih djela – Concertu da camera. Sudjelovala je i u izvedbama vokalno-instrumentalnih djela, pa je pjevala Svijetlo na praizvedbi 31. svibnja 1930. baleta s pjevanjem Zlato svojega sina Borisa na libreto svojega supruga koji je sastavio pod pseudonimom  Ra-zem. Pjevala je sopransku dionicu na praizvedbi pučkog obreda za solo sopran, djevojački zbor i glasovir Dodolice svojega sina, koji je bio uz glasovir. To četverostavačno opsežno djelo praizveo je 8. svibnja 1933. u Ljubljani Zbor slovenskih učiteljica pod ravnanjem Srečka Kumara (1888–1954). U studenome iste godine u HGZ-u sudjelovala je na Velikom vokalnom koncertu na kojemu su izvedena Četiri duhovna stiha Marka Tajčevića (1900–1984).

Godine 1934. Maja Strozzi bila je umirovljena, ali je do 1937. kao stalna članica ili gošća bila jedan od stupova zagrebačke Opere. Nakon njezina umirovljenja supruzi Pečić pozabavili su se mišlju da se odsele u Samobor te su se 1937. uselili u vilu na Stražniku. Bela je uskoro, 6. travnja 1938., umro u 65. godini a ona je ostala u svojoj vili u Samoboru još dvadeset godina. Posljednjih dvanaest stanovala je prijateljicom Mihelom Majcen. Prema pisanju Samoborskog glasnika, početkom listopada 1956. godine Maja Strozzi priredila je svoj posljednji, oproštajni koncert u Samoboru. Izvodila je skladbe Ferde Livadića (1799-1879), Milana Reisera (1882-1946) istaknutog profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i skladbu Stražnik svog sina Borisa Papandopula, a na tekst Bogumila Tonija (1874-1951), uglednog Samoborčanina.

U prosincu 1958. zadesila ju je nezgoda i prevezli su je u Zagreb u Vinogradsku bolnicu. Autor koji se potpisuje M. R. u opširnom članku koji je objavljen u veljači 1959. u časopisu Žena nakon što ju je polupokretnu posjetio u bolnici, citirao je mišljenje o umjetnici znamenitog Konstantina Stanislawskog (1863–1938), tvorca modernog pristupa glumi. Nakon što ju je gledao i slušao u Puccinijevoj La Bohème, rekao je: „To je najbolja Mimì koju sam ikada čuo i vidio. Takvu bismo umjetnicu mi trebali za našu operu.“ Dodaje da je velika Milka Trnina (1863–1941) u jednom društvu izjavila: „Slušala sam po cijelome svijetu pjevati najveće umjetnice u Traviati, no moram biti iskrena, Maja Strozzi jača je od sviju. Ta opera kao da je pisana za nju.“ Autor dalje navodi da je slavni njemački književnik, nobelovac Thomas Mann (1875–1955) kad ju je svojedobno slušao na koncertu u Zürichu toliko bio impresioniran njezinom umjetnošću i lijepim glasom da ju je nakon punih trideset godina, 1947., spomenuo u svojemu romanu Doktor Faustus. Saul Fitelberg u 37. poglavlju kaže: „Moja prijateljica Mme Maja de Strozzi-Pečić, Hrvatica, danas možda najljepši sopran obiju hemisfera, smatrat će svojom čašću, da pjeva vaše stvari. Stalni pratilac Mme de Strozzi-Pečić preuzet će accompagnement pjesama.“ Sva je prilika da je ona i „zvonki, slatki mali sopran“ koji Mann spominje 1924. u romanu Der Zauberberg (Čarobni brijeg).

Maja Strozzi više nije mogla živjeti sama pa je otišla k sinu u Opatiju, no kako je bila nepokretna, prevezli su je u bolnicu u Rijeci, gdje je umrla 26. veljače 1962. godine. Maja (Marija) markiza Strozzi, potomkinja glasovite talijanske plemićke obitelji, kći slavne hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi i mati velikoga hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, umjetnica savršene muzikalnosti, virtuozne tehnike koloratura, suvremenog senzibiliteta, istančana osjećaja za stil i rijetka glumačkoga dara, jedna je od najvećih i najfascinantnijih umjetnica hrvatske vokalne umjetnosti.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. lipnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija