LJILJANA KRIČKA MITROVIĆ, glumica HNK Osijek: 40 godina umjetničkog djelovanja

Previše se dajem na sceni što često rezultira ozljedama

„U 40 godina na sceni bilo je puno nagrađivanih predstava i prekrasnih trenutaka - kada smo svi jednako disali i zdušno igrali, kada smo se umorni družili, smijali, voljeli. To zajedništvo bilo je neopisivo.“

Razgovarala: Branka Primorac

Diplomirali ste glumu na Područnom odjeljenju u Osijeku zagrebačke Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako je pala odluka da se okušate u glumačkom pozivu? Slučajno ili je želja tinjala od tinejdžerskih dana?

Sve je počelo s plesom. Obožavala sam plesati. Tako je krenulo s glumom. Počela sam glumiti u osnovnoj školi, a i kod kuće u dvorištu. To se događalo svaki dan jer sam u tome uživala. Sve što sam vidjela na televiziji uvijek sam imitirala, dok me jednom prilikom nije tata dohvatio kad sam plesala trbušni ples. Sve je nekako išlo lako. Ali mi nije padalo na pamet biti plesačica ili glumica. U gimnaziji sam plesala u jednoj plesnoj trupi. Bilo je to divno iskustvo. Također sam pohađala satove glume u Miniteatru kojeg je vodio tadašnji intendant B. Mešeg. Ljeti sam u Omišlju na Krku vodila glumačke radionice. Svaku večer bila je predstava. Podosta sam čitala o svjetskim glumicama i shvatila da su jako nesretne. Bilo mi ih je žao pa sam odlučila da se time neću baviti. Budući da nisam mogla bez glume, amaterizam me sve više privlačio. Poslije sam se dala nagovoriti od kolegice da ipak izađem na  prijamni ispit. I tu sam.

Ušetali ste u HNK Osijek 1981. još kao studentica, tri godine prije diplome – napisala je Ivana Šojat u prigodi Vaše 40. godišnjice umjetničkog djelovanja – da bi do diplome odigrali nekoliko ozbiljnih uloga klasičnog repertoara – Krležu, Camusa, Lorcu. Jeste li osjećali težinu uloga, tremu? Odgovornost da ne ostavite loš dojam na početku karijere?

Na akademiji nisam osjećala nikakvu težinu nego lakoću studiranja. Paralelno sam studirala Hrvatski jezik i književnost i diplomirala dvije godine poslije završenog studija glume. Jako sam voljela scenski govor i znala da točno govorim akcente. Jednom riječju, bila sam sigurna u sebe. Osjećala sam se sretno i slobodno na pozornici, nisam imala tremu. A kad sam dobila kritiku od pokojnog Dalibora Foretića da sam govorom i pokretom savršeno odglumila Vinku iz predstave Slike žalosnih doživljaja  D. Leskovara, nitko sretniji od mene. A tako je bilo i kasnije. Publika je obožavala moj glas i jedva čekala da me sluša i gleda. Tako je bilo prvih jedanaest godina.

Tko Vam je tada bio od profesionalne pomoći?

Nisam nikad tražila profesionalnu pomoć. Slušala sam redatelja. Drugi su od mene tražili pomoć, a ja sam bila susretljiva. To je kasnije malo loše za mene završilo.

Kako ste zamišljali svoj glumački put i što znači da ste nastavili raditi „u revijalnom tonu“?

Iskreno rečeno, svoj glumački put nisam tako zamišljala. Mislila sam da će se raditi puno više klasike (od devedesetih do sada), da će biti više discipline, da će se više raspravljati o predstavama, da će biti manje sitnih duša, ali što je tu je. Ponekad je bilo jako teško srediti psihu izvan pozornice. Izdržala sam sve to hrabro jer sam imala uvijek puno posla i izvan kazališta, a i briga oko djece je pripomogla.

Okarakterizirani ste kao strastvena glumica, uživljena i predana, koja „s mislima hita sto na sat“. Jeste li Vi takvi privatno ili samo na pozornici?

Ne znam tko je rekao da sam strastvena, ali to je istina. Previše se dajem na sceni, što često rezultira ozljedama. Evo i sad sam u situaciji da vidam rane. Ono što su mnogi redatelji rekli: uvjerljiva si i kad glumiš krivo. Ta uvjerljivost mi je postala naporna: odglumim scenu, a nakon toga redatelj trči na pozornicu da vidi je li sve u redu sa mnom. Iz dana u dan moram govoriti da je sve u redu: čovječe, glumim, radim! Mozak mi brzo radi pa me privatno nekad ne razumiju. To mi je mana. A na sceni mi je to normalno.

Bilo je u tih četrdeset godina lijepih i teških trenutaka, kao i u svačijoj profesionalnoj lisnici. Kad se osvrnete na četiri desetljeća na sceni, što Vam je bilo najljepše a što najteže?

U tih 40 godina prekrasni trenutci su bili u predstavama koje su bile nagrađivane, kada smo svi jednako disali i zdušno igrali, kada smo se umorni družili, smijali, voljeli. To zajedništvo je bilo neopisivo. Na jednoj turneji poslije predstave valjali smo se od smijeha i nismo znali prestati se smijati. To je bilo tako ljudski, veličanstveno, božanstveno. Kao da sam živjela za takav trenutak (Sinj). To ostaje za vječnost. S druge strane, smrt kolege Aleksandra Bogdanovića, genijalnog glumca i čovjeka, najteže je i najstrašnije što se dogodilo u ovih mojih četrdeset godina. Sve nas je to jako potreslo.

U jednom intervju u povodu gorko-slatke komedije Žene u crvenom Davora Špišića rekli ste da je teško igrati dobre, pozitivne likove kao što je u tom tekstu policajka Anđa. Kako se nosite s takvim zadatkom koji pred glumca stavlja unaprijed tešku kreaciju?

Što znači igrati dobar lik? Što to znači biti dobar? Meni je to bezveze. Moram puno čitati tekst da vidim što ću izbaciti, što nadopisati, ako mi pisac dopusti. Tzv. dobri lik treba sagledati sa svih mogućih strana i naći mu nešto loše, a naravno da su tu i drugi likovi na sceni, pa ja to ne mogu ostvariti jer moram odgovarati na šlagvorte, igrati zajedno. To mi je teško. Zloću svatko voli igrati, naravno pa i ja. Na kraju od takve Anđe napravim dramatičnu, nesposobnu, empatičnu Anđu. Prije toga prođem kroz puno konflikata s Anđom.

Koje uloge smatrate svojim dosadašnjim vrhuncima? Žalite li za nečim neostvarenim, nedoživljenim?

Moje najdraže i meni najbolje moje uloge su Anđa u predstavi Hamlet u selu Mrduša donja u režiji Z. Mužića (rekli su mi da sam za nju dobila nagradu na Danima satire, a onda se nešto iznenada promijenilo pa je dobio moj kolega), Olga u Tri sestre A. P. Čehova, Mlinarica Kata u komadu trojca Senker, Mujičić, Škrabe Trenk iliti diviji baron, Ortensia (Goldoni/Turrini, Krčmarica Mirandolina), Augustine u Osam žena R. Thomasa, Gđica Petitpas (Ručni rad), Baka Lucija (I. Šojat, Emet) itd. Voljela bih da sam još odigrala nekoliko groznih, zločestih, agresivnih likova.

Što trenutačno igrate, ako igrate, budući da je svaki dan na snazi nova epidemiološka mjera? Kako podnosite poluprazno gledalište? Je li Vam dovoljno nekoliko gledatelja da se punom snagom „bacite“ u ulogu ili Vam za punokrvni lik treba krcata dvorana?

Trenutno radim na predstavi o osječkom genijalnom guslaču (čudu od djeteta) Franji Krežmi. Predstava će biti vrlo zanimljiva. Puno istražujemo i stvaramo i to me veseli. Ne smetaju mi epidemiološke mjere. Cijepljena sam i trećom dozom. Bez obzira je li gledalište puno ili poluprazno, igram punom snagom. Najvažnije je da igram. Razmišljam: danas je najljepši dan od svih dana koji će doći i tako se ponašam.

Kako ćete proslaviti lijepi jubilej? Kako gledate na svoj poziv, kao cjeloživotni ili s rokom trajanja?     

Mojih 40 godina umjetničkog djelovanja na sceni Hrvatskog narodnog kazališta obilježila sam 13. rujna 2021. godine predstavom Dječak koji je govorio Bogu D. Mađarića u režiji Same M. Streleca u ulozi bake Jozefine. Želim raditi i poslije mirovine ako mi zdravlje dopusti.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. veljače 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije