Piše: Marija Barbieri

Velika promjena u životu Maje de Strozzi dogodila se na ljetovanju u Crikvenici, gdje je upoznala ljekarnika Belu pl. Pečića (1873–1938) iz apotekarske obitelji koja se 1870. iz slovačkog grada Komarna na sjeveru Mađarske doselila u Zagreb. Josip pl. Pečić (1832–1904) i supruga Ernestina kupili su apoteku u Mesničkoj ulici i poslije je preselili u Ilicu 43. To je bila lijepa secesijska ljekarna K Sv. Trojstvu. Josip Pečić imao je dva sina koja su završila farmaciju ali se nisu željela baviti tim poslom, pa se stariji Arpad posvetio fotografiji a mlađi Bela glazbi. Bela Pečić je bio u braku s nekada slavnom austrijskom glumicom Helen Odilon Petermann (1864–1939). Nakon što je upoznao Maju i u nju se zaljubio, još je snažnije prionuo učenju klavira a ona se više zainteresirala za umjetnost solo pjesme. Pretpostavlja se da su se vjenčali 1915. godine.

Njihove zajedničke koncertne Intimne muzičke večeri koje su priređivali u Hrvatskom glazbenom zavodu bile su uzor profinjenog komornog zajedničkog muziciranja, uz to i mamac za publiku. Bile su prava senzacija za muzički Zagreb. Na programima njihovih koncerata bila su djela suvremenih ruskih skladatelja Nikolaja Čerepnina (1873–1945) i Aleksandra Grečanjinova (1864–1956) ali i Musorgskog (1839–1881) te čeških Vitězslava Nováka (1870–1949) i Jaroslava Křičke (1882–1969). Upoznavali su glazbeni Zagreb s djelima Claudea Debussyja i Igora Stravinskog (1882–1971). Predanost suvremenim tokovima u glazbi ogledala se i u prezentaciji djela hrvatskih, točnije jugoslavenskih autora koje su uzdigli na viši pijedestal.

Citirat ćemo nekoliko kritika iz 1917. godine. Obzor je 6. ožujka pisao: „Već sama pjesma pokazuje da skladatelj nije mogao naći savršeniju interpretkinju, koja bi ove subtilne osjećaje mogla intimnije prikazati nego gdja. Maja Strozzi. A kako je Maja Strozzi pjevala ovu pjesmu! Ona nam je živim i neizrecivo nježnim bojama prikazala sliku, što ju glazbom slika skladatelj. Bilo je u njezinom pjevanju toliko lahkoće, toliko vjernosti i toliko osjećaja, da je kontakt između nje i općinstva bio čitavu večer neko razdragano ushićenje, kakovo rijetko doživljuju i umjetnici i općinstvo. Nemoguće je da ne naglasimo vanredno diskretnu, a uza sve aktivnu i u potrebnom razmjeru držanu suradnju na glasoviru supruga umjetnice g. Pečića. To odista nije bila pratnja, nego utisak istinski osjećanoga umjetničkoga stvaranja dviju srodnih duša. Ove pjesme u interpretaciji  gdje. Maje Strozzi svladale su sve duše tako, da je u dvorani bila tišina, kao da su svi ovi ljudi prestali disati. Maja Strozzi je rodjena, da bude apostolicom naše narodne pjesme, koju ona umije interpretirati svojim umjetničkim instinktom i velikom svojom muzičkom kulturom, kao nitko dosele.“

Maja Strozzi pronosila je svoje koncertno umijeće diljem Hrvatske. Tako je u Narodnoj čitaonici riječkoj u svibnju 1917. priredila koncert za koji se već tri dana ranije nije mogla nabaviti ulaznica. U vrlo dugom osvrtu Primorske novine pisale su u br. 124 od 30. svibnja između ostalog: „Ljudi, koji nisu osobiti psiholozi, primjetili su te večeri na licu naše umjetnice neko osobito zadovoljstvo. Ona kao da je odmah osjetila, da su joj srca svijeh što se te večeri okupiše u ‘Narodnoj Riječkoj Čitaonici’, srodna i vrlo bliska… Pa zar je onda čudo, što se je naša umjetnica predala u vlast tih srdaca i što se nijesmo mogli u prvi mah razabrati, ko je s kime zavladao: da li umjetnica s nama, ili mi s njome? Kao da smo si jednako podijelili uloge. Svakako: ona je osvojila najprije nas, uvidila je moć i djelovanje svoje umjetničke snage na nama, no i snaga naše psihe, koja se očitovala za umjetnicu, bila je tako jaka, da joj se ona posve podala. Maja de Strozzi nije se više ćutila tek umjetnicom, koja ima da zabavi publiku željnu umjetničkog užitka, nego je njezina umjetnost te večeri bila usko spojena s nacionalnim osjećajima te publike, pa kao da joj je duša iza svake otpjevane pjesmice šaputala: “tà jest: “vaša sam,naši smo…” […] Takova je, eto bila toga dana naša umjetnica Maja de Strozzi. Umjetnost njezina, koju nadopunjuje dostojnom i diskretnom pratnjom na glasoviru njen suprug g. Bela Pečić, može se nazvati punim pravom narodnom umjetnosti, kojom je Maja de Strozzi – kako reče jedan kritičar – znala svojoj umjetničkoj karijeri otvoriti novi cvjetni put.“

Isto je oduševljenje bilo i u Sisku, kako piše Sisački dnevnik 29. travnja 1917.: „Dan 26 travnja bit će nama Siščanima u ugodnoj uspomeni jer nas je tog dana pohodila obožavana umjetnica Maja markiza Strozzi. Izlišno bi bilo, da pišemo još sada napose kritike o njezinu pjevanju, ali se ipak ne možemo suspregnuti, a da ne ponovimo, što svaki od nas znade, da je njeno grlo kao svileno velo, kao fina istančana struna koja začarava svojim zvukovima. Nu više nas je još njen istup obveselio, što smo imali prilike po prvi puta čuti skladbe Petra Konjovića. Nježne su to lirske pjesmice najmodernijeg stila s ugodnom natruhom narodne glazbe. U njima se odrazuje nježnost dubokoga osjećanja, koja nas vodi u svijet čarobni, gdje se ništa ne ćuti, samo se uživa. Sve ove Konjovićeve skladbe predala je Maja vjerno s potpunim razumijevanjem pjesnika i skladatelja.“

Maja Strozzi zauzimala se za promicanje djela srpskoga skladatelja Petra Konjovića (1883–1970) koji je nakon završenog studija kompozicije i dirigiranja na Konzervatoriju u Pragu, od 1921. do 1926. bio ravnatelj zagrebačke Opere a od 1933. do 1935. i intendant Narodnog kazališta u Zagrebu. Maja Strozzi je i na koncertu u Rijeci pjevala jednu njegovu pjesmu, a 24. ožujka 1917. sudjelovala je u Kompozicionoj večeri Petra Konjovića u HGZ-u u Zagrebu. Među Konjovićevim pjesmama koje je često interpretirala spominje se i Nokturno. Srpski izvori (Verica Grmuša – www.womensongforum.org) navode da je Konjović za Maju Strozzi napisao dvije pjesme za njezin koncert u Sarajevu, koje je namijenio da budu u njegovoj operi Koštana. No opera je praizvedena tek 1930. a Maja Strozzi nije se u toj životnoj dobi mogla prihvatiti te uloge na sceni. Pjevala ju je znatno mlađa Vera Misita (1906–1986).

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. lipnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija