Piše: Petra Jelača

Kao i svi kolege, prijatelji i poznanici s bilo koje strane pozornice, više sam nego u nevjerici primila vijest o iznenadnom odlasku Mire Muhoberac. S jedne je strane teško i nezahvalno o njoj pisati iz osobnog kuta, jer takav rakurs sigurno sužava pogled na sve njezine djelatnosti u području književnosti i kazališta, te bi bilo jednostavnije pobrojati sva polja na kojima je nevjerojatnom, gotovo izvanvremenskom predanošću, pridonosila našoj kulturi. Mira Muhoberac zajedno sa sestrom Vesnom bila je stalno prisutan i nezaobilazan dio života sviju nas koji smo se na ovaj ili onaj način bavili kazalištem i književnošću – bilo kao praktičari, bilo kao kritičari i teatrolozi, pa je zato i teško sjećanje na nju omeđiti samo nabrajanjima zasluga i biografskih činjenica.

Istinsko zanimanje za ljude, za kolege, za mlade, za sve one koji nastoje i interesiraju se u prvome redu za teatar, bio je njezin kotač zamašnjak iz kojega je izrasla zavidna biografija.

U prvome je redu Mira Muhoberac bila teatrologinja i dramaturginja, književna i kazališna kritičarka, te profesorica scenske umjetnosti, starije hrvatske književnosti kao i metodike nastave hrvatskog jezika na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu; zatim predana dramska pedagoginja, redateljica i dramaturginja, te urednica i suradnica mnogih stručnih časopisa i knjiga, kao i radijskih emisija.

Rođena je u Dubrovniku 18. kolovoza1959., gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je 1982. diplomirala na Akademiji za kazalište, film i televiziju (smjer dramaturgija), a 1983. na Filozofskom fakultetu (jugoslavenski jezici i književnosti). Istaknula se dramaturškim obradama i dramatizacijama u Dramskom kazalištu Gavella (Gospoda Glembajevi, Na rubu pameti Miroslava Krleže, Veliki briljantni valcer Drage Jančara), Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (Osman i Dubravka Ivana Gundulića), zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh (Dundo Maroje Marina Držića), Dubrovačkim ljetnim igrama (Shakespeareov Koriolan i Richard Treći)  te u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, gdje je obnašala dužnost ravnateljice (2002–04) te pokrenula komornu scenu Noćnik. Iz tog je dubrovačkog razdoblja pamtljiv njezin dramaturški doprinos djelima iz starije hrvatske književnosti u predstavama Orfeo i Suzana čista Mavra Vetranovića te U lugu onomuj Nikole Nalješkovića.

Kao teatrologinja dala je značajne doprinose na području držićologije. Priredila je nekoliko izdanja (Dundo Maroje i druga djela, 1998; Skup, 1998; Skup – Tirena, 2006) i pisala o Držićevoj poetici u radu Dživulin Lopuđanin (prilog proučavanju poetike Držićeva djela) (1987), u kojem je povijesno kontekstualizirala prizor u kojem se pojavljuje Dživulin (uloga pučana u dubrovačkoj mornarici) te analizirala funkciju lika, napominjući da on nije samo jedna od varijacija tipa miles gloriosus, nego produžetak Držićeva dvostrukog, subverzivnog govora o vlasti, kojim postiže karakteristično ironiziranje dubrovačke vlastele i pod plaštem komedije primorava je da se, smijući se Lopuđaninu, zapravo smije sama sebi.

U radu Dramski i kazališni prostori Držićevih drama: Držićeva koncepcija i strukturacija prostora (2007) razrađuje već poznate teze o identifikaciji teatra i grada, mehanizmima kazališne subverzivnosti, „blizanačkoj strukturi“ drama kao zrcalu dubrovačke stvarnosti, teatra u teatru, iznoseći pritom i ekskluzivnije pretpostavke, o krađi ili ukinuću komedije Pomet, zatim o prekidu izvedbe pastorale Tirene Prid Dvorom, te onemogućavanju izvedbe Dunda Maroja Prid Dvorom pred većim brojem gledatelja.

Posljednjih je godina njezino djelovanje kao predsjednice Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa zaiskrilo entuzijazmom i inovativnošću, te iznenadilo i sve nas koji smo je dobro poznavali kao uvijek vedru i uvijek spremnu na nove poduhvate i nove zamisli. Pokrenula je predavačke serije Kazališni portreti i Kazališna putovanja te niz ciklusa obuhvaćenih programom Homo theatralis, kroz koji je svojim kreativnim pristupom privukla ne samo niz izlagača nego i nove zainteresirane publike, pandemiji unatoč. Nakon višegodišnjih planova pokrenula je konačnu realizaciju Nagrade Ivo Hergešić, kojom Društvo nagrađuje vrijedna umjetnička ostvarenja, a potaknula je i na udvajanje Demetrove nagrade kako bi ju se jedne godine dodijelilo kao godišnju, a druge kao nagradu za životno djelo. S jednakim je zanosom, neiscrpnom energijom i posvećenošću snatrila i o nekim budućim projektima kao što su novi kazališni časopis i nova teatrološka edicija kojima bi se upravo članovima Društva otvorio dodatni prostor za objavu radova.

Nije čest slučaj da se na našoj kulturnoj sceni netko toliko nesebično daje i potiče druge kolege, iz potpuno čiste motivacije koja je tako nesvojstvena današnjem vremenu; ponekad se čini i samoj ljudskoj prirodi.

I sama sam se na njezin poticaj učlanila u Društvo kazališnih kritičara i teatrologa, jer je pratila moj rad pa me potaknula na predaju objavljenih radova za članstvo. Pamtim dragocjene konzultacije s njome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prilikom rada na objavi članaka iz područja povijesti književnosti i kazališta, kao i neformalne, mahom ljetne dubrovačke razgovore o recentnoj kazališnoj produkciji i kritici odgledanog. Jasnoća i argumentiranost stava, dobronamjernost svake kritike, u isto vrijeme nastojanje na očuvanju kazališne baštine i dramskog izričaja te otvorenost prema novim estetikama, kao i podupiranje mladih kvalitetnih kolega iz tog polja zaista su fascinirale i govorile u prvome redu o iskrenosti svih njezinih nastojanja. I sama je u najrecentnijem projektu zvučnih didaskalija djela Krleže i Vojnovića zajedno sa sestrom Vesnom preplela čitanje klasičnih autora sa suvremenim izvedbenim tendencijama; to je ujedno bio i moj posljednji susret uživo s njome, u Dubrovniku, u Lazaretima, koncem kolovoza. Tjedan dana prije šokantne vijesti o njezinom posve nenadanom odlasku čule smo se telefonom zbog suradnje u Vijencu, gdje je uređivala kazališnu i književnu rubriku. I tu me samoinicijativno ponovno nastojala uključiti u zagrebačka kazališna zbivanja, nakon višegodišnje pauze.

Nerazmrsivo ispreplitanje Zagreba i Dubrovnika u njezinom životu činilo je da prati i podupire ljude sličnih putanja te joj na tome neizmjerno zahvaljujem, i ja i svi meni slični.

Mira Muhoberac sve je svoje mailove i poruke završavala karakterističnim riječima: „Vedri pozdravi“.

Draga Mira, neka Vaša duša vedro nastavi svoj put na svoje zasluženo mjesto.

Nedostajat ćete nam!

I neće Vas biti moguće nadomjestiti.

©Petra Jelača, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. listopada 2021.