Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Žiri za dramu dodijelili su ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje redatelju Ivici Kunčeviću. Pedesetu obljetnicu umjetničkog rada nestor hrvatske režije Ivica Kunčević proslavio je 18. siječnja 2019. u dubrovačkom Gradskom kazalištu Marina Držića predstavom Ne plaćamo, ne plaćamo! nobelovca Darija Foa.

Doznajemo iz kritike da su blistavi dijelovi predstave oni gdje ste u Foov tekst upisali aluzije na hrvatsku stvarnost, a potom i Vaši nadopisani songovi.

Nije trebalo puno intervencije jer Foov tekst korespondira s našom situacijom – skoro nepodnošljivo. Tekst govori o poniženju koje donosi siromaštvo, a uzbudljivo je kako Fo uspijeva tako mračnu temu ispisati izuzetno duhovito i zabavno. Usudio sam se dodati svoje songove i ti songovi su do kraja povezali kombinaciju duhovitog Foa s našim društvenim trenutkom.

Jednom ste rekli da ste svaki put iznenađeni što vas plaćaju za posao koji Vas kao osobu toliko usrećuje.

Pomalo prigodničarska izjava, ali zapravo istina. Živa je istina da sam kao mnogi, a možda i svi ljudi u teatru, nesretan kad ne radim. Ne čini mi se da je čest slučaj da su ljudi nesretni kad ne rade, ali s ovim bi se složili mnogi, a vjerojatno i svi ljudi iz teatra.

Kad ste drugi put radili Držićeva Skupa, rekli ste da je vaše najdublje uvjerenje kako je Držić pet kvadratnih metara dasaka i glumci. Možete li to objasniti?

To sam rekao u kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara i jednog ustaljenog uvjerenja da Držić pripada ambijentalnom teatru. Dogodile su se u ovih sedamdeset godina Igara izvanredne ambijentalne predstave na Držićevim tekstovima. Ali izvorno, on je histrion, izvorno je i apsolutno pisac pet metara kvadratnih kazališnog podija. Kod njega je, što bi se reklo, scenografija – uvjetna i skoro nepotrebna. Nadoknađuje je genijalna dramatičareva, piščeva riječ.

1969. u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića debitirali ste Mrožekovom Zabavom, a ove zime slavite 50 godina karijere s Darijom Foom. Što osjećate?

Eto, razgovaramo povodom pedesetogodišnjeg rada, pa moramo razgovarati i o prošlosti što inače ne volim. Kao mnogi kazališni ljudi, predan sam trenutku sada, što je možda najfrekventnija riječ kod redatelja – sada, sad. Tako mi i živimo i tako osjećamo teatar i sebe, barem ja. Naravno da ima predstava u tih 50 godina koje su mi ostale u boljem sjećanju, na koje sam osjetljiviji i ponosniji, ali uvijek si najuzbuđeniji oko predstave koju radiš taj trenutak.

Zbrojimo skupa: stari pisci dubrovački…

To su predstave koje su najjače odjeknule u svijetu teatra. Iz dubrovačkog perioda to je sigurno Vojnovićev Ekvinocijo s Milkom Kokotović, Mišom Martinovićem, Krunom Šarićem i Dubravkom Miletić koju sam te godine doveo u dubrovački teatar. I predstava Prikazanje Dubravke ljeta gospodnjeg 1973.

Kako iz današnje perspektive gledate na umjetničku razinu reakcija kazališnih redatelja koji komentiraju našu stvarnost?

Teško se stavljam u poziciju čovjeka koji ocjenjuje i procjenjuje druge, pa tako i cjelokupnu našu kazališnu situaciju, ali naravno da je bitna razina i način na koji smo aktualni. Ovu aktualnost i direktnu zloupotrebu teatra u ime neke ideje a često nažalost i ideologije – jednostavno smatram uvredom teatra. Umjetnost ne može služiti ni ideologiji ni ideji, ali naravno, vrlo sam sumnjičav, čak i oko angažiranog teatra. Uvijek ovisi o razini, ali itekako jesam za društveno relevantan teatar koji ima neku poveznicu s osjećanjem trenutka. Međutim, ta je poveznica uvijek delikatna. Nije predstava mobitel pa da šaljemo pouke. Predstava, kao i svaka druga umjetnost, rasvjetljuje u običnom ono neobično. Poziva nas da vidimo banalnu svakodnevicu na uzbudljiviji i ozbiljniji način.

U Vašem Dundu Maroju na ogoljeloj pozornici, gdje je Fortuna?

„Vrag uzeo srjeću i nesrjeću“, rekao bi Pomet. Fortunu valja „karecat“ (milovati), jer ju Držić smatra ženom. Sa Držićem i ženama teško je –  strah me da to neki ljudi ne bi dobro primili. Ali on se metaforično izražava. Davno je bio taj moj Dundo Maroje, ali radit ću ga ponovno 2020. u HNK-u u Zagrebu. Ima Fortune – ali nije presudna. Nije moja interpretacija Dunda Maroja oslonjena na to pitanje. Previše je tu opasnog, ružnog i animalne ljudske inicijative od koje se čak i Fortuna prestraši. Ali kao i kod Foa, ono što je genijalno i po čemu je on genijalan, jest što na tu temu ispisuje mračnu komediju. Predstava koja umjesto smijeha u gledalištu proizvodi samo dramatičnu napetost koja zanemaruje smijeh, to je zapravo neuspjela predstava po Držiću. Ima i takvih nedoučenih kritičara i teatrologa koji zbog toga krive Držića. Krivi su ljudi koji su tako napravili, da nije komedijsko u predstavi izišlo van i preko komedijskog povuklo publiku do crnila koje je u bazi. 

Je li to crnilo egoizam Dunda Maroja?

Naravno da je. Ali Držić nikoga ne štedi. Nema Držić ni u jednom svom komadu dobre i loše dečke. Dundo Maroje je egoističan čovjek koji hoće bilo kako povratiti svoje novce, međutim ni njegov sin nije ništa bolji.

Hajmo o Vojnoviću?!

Bilo da se radi o Trilogiji, bilo o Maškaratama, bilo o Ekvinociju, to je pisac fantastičnog dramskog nerva i izvanrednog dijaloga. Glumci ga odmah osjećaju i zavole jer im pruža odličnu mogućnost za igru. On je sentimentalan kad piše o dubrovačkoj prošlosti, no ono što sam uvijek nalazio u Vojnoviću jest da kod njega postoji ravnoteža između sentimenta i ironije. Istodobno obožava Grad i njegovu povijest, ali je i beskrajno, grubo kritičan, kao i njegov gospar Lukša u Na taraci. Ponekad i ironično-sarkastičan prema temi Grada i Republike; vrlo često ih vidi kao ljude – kad govorimo o vlasteli u Trilogiji, koji su izgubili osjećaj realnosti i vode beznadnu, bedastu politiku. Radeći Trilogiju, baveći se tim sudbinama – naročito ženskim, koje ispaštaju posljedice političke nezrelosti. Velikim dijelom, to je bila i predstava o indoktrinaciji politikom koja je za ljudsko – pogubna. Mislim da su moje predstave Vojnovića uvijek tražile i uspjele naći i zato ih je publika osjećala dobrim dramama jer su uspjele naći ravnotežu između sentimentalnog i ironičnog.

U školskoj lektiri su i Vojnović i Držić. Kako se tinejdžerima može pomoći?

Naravno da u školskim programima treba postojati Dundo Maroje, ne dao Bog da se dogodi da ga zaborave. U svakom trenutku u Hrvatskoj trebala bi postojati dobra predstava Dunda Maroja, Ekvinocija i Dubrovačke trilogije. Neka pročitaju, ali primit će ga preko kazališta.

Od brojnih autora koje ste radili, kojih se najradije prisjećate?

Imao sam sreće, a bogme i smjelosti režirati željezni repertoar. Apsolvirali smo Držića i Vojnovića, tu je i Shakespeare, Grci, Čehov. Najljepše što se u hrvatskom teatru dogodilo otkad imamo Hrvatsku jest domaće suvremeno dramsko pismo. To je silno važno i pomaže teatru da komunicira s publikom. Odmah Nakon Dunda Maroja, kojeg sam napravio s Mustafom Nadarevićem, nastala je predstava o kojoj se još uvijek govori: Rostandov Cyrano de Bergerac iz 1984. Upravo mi je Mustafa tada došao i rekao: „A da ti i ja napravimo Cyrana?“. To je prekrasan, romantičan komad, od skoro pedeset ljudi na sceni, ako ne i više. Mustafa kao Cyrano. Ne znam u čemu je bio čar, ali bila je jako popularna.

Georgij Paro zapisao je: „Mi gavelijanci i postgavelijanci nismo se bavili filmom. Mimoišli smo se s filmom, a ako je netko što i napravio, to je bilo usput! A Tito Strozzi film je snimio 1925! Kojim bismo mi putem išli da je Strozzi na nas imao utjecaj kakav je imao Gavella?“ Isto pitanje upućujem Vama.

Mimoišao sam film zato što sam uvijek imao posla u teatru, uzbudljivog i zanimljivog i jednostavno nisam imao vremena okušati se u filmu. Svoje sam praktično dramaturško znanje veoma često nadopunjavao upravo gledajući dobar film. Žao mi je da nisam nikada krenuo režirati film.

Idete li još uvijek u gornjogradsku kavanu Pod starim krovovima, gdje kreirate sa srodnim umjetničkim dušama?

Malo sam se povukao iz Starih krovova, koliko god da mi je tamo drago društvo; postali su jako popularni. Iza ugla je lokal Cinkuš i još mi je draži jer se tamo odjedanput u neko doba počne diskutirati preko cijeloga lokala. To je demokratsko ozračje, to je autentični prostor slobode. Često se dogodi da imam jednog ili dva studenta na predavanju na Akademiji gdje sam profesor, pa smo onda na predavanju u Cinkušu. 

© Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. studenog 2020.