Razgovarala: Branka Primorac

Nećemo početi razgovor spominjući glumačku lozu Martinović, doći će na red neminovno kasnije. Koncentrirat ćemo se na glumca Mara i bliske događaje. Počnimo s lijepim – Nagradom hrvatskog glumišta koju ste dobili lani (2020.) za najbolje glumačko ostvarenje u komadu Mi i Oni Darija Harjačeka, namijenjenu mladima. Je li Vas iznenadila?

Iznenadila me, naravno. Bilo mi je drago, osjećao sam se lijepo, zadovoljno zbog predstave koja je autorski projekt. Mnogo smo truda uložili, radili mnoge improvizacije da bismo došli do rezultata koji smo htjeli. Trudili smo se shvatiti hrvatsko školstvo, poloviti niti problema i pokazati što o tome mislimo.

Kako je nastao Vaš nagrađeni lik Jozo Brajica?

Čitavog sam ga izmaštao. Pomalo smo govoreći tekst dodavali i oduzimali. Izmišljali smo na licu mjesta, zapisivali, snimali, kako bi se od toga kasnije napravila scena. Scena po scena, a na kraju je ispalo jako zanimljivo. Najveća vrijednost je suradnja s kolegama, bez kojih ne bi bilo nagrade. Svemu je prinos dalo četrnaestero klinaca, polaznika Učilišta ZKM-a. Bio je gušt raditi s njima. Poštovanje i ljubav koju su pokazali prema nama starijima urodili su energijom koja je dala ploda. Jednostavno se morala dogoditi dobra predstava.

Tko su Mi i Oni, kolektivnog imena i velikog slova?

Mi stariji smo Mi. Nastupamo s pozicije autoriteta, znanja i iskustva, Oni su mladi, svježi, zaljubljivi… jaz između Mi i Oni, između profesora i učenika, na kraju se izgubi i ostaje samo Mi.

Što će biti s tom predstavom u budućnosti?

Budući da nas u pojedinim trenucima na velikoj ZKM-ovoj sceni Istra ima mnogo, do dvadeset i petero, zbog epidemioloških mjera nismo je igrali jako, jako dugo. Plan je obnoviti komad Mi i Oni najesen.

Glumci, koliko čujem, uživaju raditi za djecu. Je li i s Vama tako?

Jako volim kazalište za djecu. Moj prvi posao nakon povratka iz Dubrovnika u Zagreb bila je Knjiga o džungli s redateljem Januszom Kicom. Dakle, za mladu publiku. Tada je on prvi put iz Njemačke došao raditi u Hrvatsku. Bila je to velika, fantastična predstava. Imali smo matineje za djecu, za vrtićki i osnovnoškolski uzrast. Dječji doživljaj scene je nešto dirljivo, fantastično. Pamtim režiju Renea Medvešeka kad su se djeca uključivala, odlučivala gdje će tko od glumaca stajati na sceni, na koju će stranu krenuti. Veselje! Urnebes! Prava stvar. Rijetko se događa da je ta publika nemirna, da glasno razgovara kao odrasli kojima zvone mobiteli. Valjda smo i mi dobri, pa im privučemo pozornost.

Što Vam znače nagrade?

Dobio sam 2009. nagradu na Naj, naj, naj festivalu zagrebačkog Kazališta Žar ptica za dvije uloge u dječjoj predstavi Put oko svijeta u 80 dana redatelja Krešimira Dolenčića. Igrao sam sir Francisa Cromartyja i kapetana Johna Bunsbyja. Jako me veselilo primiti Pticu, a ova najnovija nagrada, Nagrada hrvatskog glumišta posebno mi je draga jer dolazi od kolega.

Niste je zbog pandemije mogli proslaviti na pravi način.

Jesmo, jesmo! Slavilo se i na poslu i doma. Kolegica Nataša Dangubić je isto dobila nagradu glumišta za sporednu ulogu u sjajnoj predstavi Ivora Martinića Dobro je dok se umire po redu, u kojoj i ja igram, a nedavno i naša Doris Šarić Kukuljica Godišnju nagradu Vladimir Nazor za kazališnu umjetnost. Svi troje smo Dubrovčani. Kako ne bismo sve proslavili! Imamo razloga. Okupi se društvo poslije predstave u kojoj nas je sedmoro na sceni a u gledalištu petnaestak gledatelja, sjednemo u garderobu, pričamo, veselimo se, družimo. Nagrada je lijepi poticaj za dobro raspoloženje, putokaz da radiš dobro.

Je li Vam žao što je zbog korone izostala uobičajena velika fešta u Hrvatskom narodnom kazalištu?

Takvo je vrijeme, što se može. Jedini način da se obznane odluke i da za njih čuje širi auditorij bio je online-način. Nadam se da ćemo krajem studenoga 2021. opet biti s nagrađenima u zagrebačkom HNK, gdje dodjela nagrada hrvatskog glumišta i spada.

Vidim Vaše fotografije u društvenim kronikama. Volite otići na premijere, makar niste dio ansambla?

Volim otići pogledati rad kolega. Odem i čestitam na trudu i muci bez obzira je li predstava odlična, samo dobra, sviđa li mi se ili ne.

Je li Vam teško gledati loše pogođenu ulogu, lošu glumu kolege? Je li to muka?

Nije mi muka, ali imam potrebu pomoći. Imam potrebu kolegi nešto reći. Mi u ZKM-u imamo pravilo, za koje znam otkad radim u tom kazalištu, a to je da jedni drugima govorimo sve o svemu. U lice, ne iza leđa. Srećom, za tim najčešće nema potrebe jer svi predano i sa srcem rade svoj posao. Pomoć nekoga sa strane, koji bolje vidi grešku, bolje rješenje, svakome je dobrodošla. Iskrenost, zajedništvo je važno za uspjeh svake pojedine predstave. Svatko, ma kako mali kotačić bio, pridonosi konačnom rezultatu. Nema ljubomore.

Moram Vas pitati za osjećaje iz djetinjstva, kada je Grad živio sto posto s Dubrovačkim ljetnim igrama. Osjećate li danas razliku?

Danas isto postoje neka djeca koji dođu i malo povire na probe, ali to nije slično našem uživljavanju u sve što se događalo oko Igara. Išao sam skoro na svaku Spaićevu probu Držićeva Skupa, Dunda Maroja. S pokojnim Joškom Juvančićem sam kao dijete sjedio u gledalištu i gledao kako nastaje Grižula na Gradcu. Valjda sam tu ostao fasciniran maštom, svjetlom, kostimima, prirodnim kulisama koje su se pod reflektorima pretvarale u nešto drugo. Jupa je bio divan. Oca sam gledao kako igra nekoga tko on nije i doživio ga drugačijim.

Oca i glumu ste imali doma, sve te ljude koji su navečer postajali nešto drugo. Je li Vas fascinirao Miše na pozornici?

Točno je da sam oca glumca imao doma, no svejedno me fascinirao u nekim ulogama. Naučio sam puno od njega, naučio sam puno i o teatru uz njega. Naučio sam puno i druženjem s kazališnim ljudima, kojih je naša kuća uvijek bila puna. O čemu se razgovaralo nego o kazalištu, o glumcima, o ulogama…

Svejedno ste prvo htjeli u pomorce?

Jesam, ali sam promijenio odluku nekoliko mjeseci prije prijemnog. Rekao sam svojima: htio bih probati upisati glumu na akademiji u Zagrebu. Sestra Perica ju je već bila završila. Savjetovao sam se s ocem koje bih monologe mogao pripremiti za prijemni. On mi ih je našao. Onda je rekao: „Nauči to napamet i dotad radi sam”. Dao mi je petnaestak dana. Bio je to monolog Orsata iz Allons enfantsa iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije. Jednog dana, odlučio me poslušati. Nije se izjasnio, ali kao da mu nije bilo drago. Majci je kasnije rekao, a ona meni: „Ovaj će mali upisat akademiju”. Nije bio sretan što će mu oba djeteta biti glumci. Bilo bi mu draže da sam otišao u pomorce, da ima puno novaca, da se sagradi kuća.

Jeste li kao dijete statirali u nekoj predstavi na Igrama?

Nisam. Nikada. Do svoje osamnaeste godine nisam kročio na scenu. Nisam bio ni član teatra Lero Damira Mojaša kao većina dubrovačkih glumaca – Predrag Vušović, Ena Begović… Imao sam dovoljno glume doma.

Profesori na Akademiji dramske umjetnosti nerijetko su bili ljudi koje ste poznavali. Kako ste taj dječji doživljaj susretanja s velikim imenima pretočili u profesionalni?

Odgojen sam da poštujem starije ljude. A akademija je u to vrijeme bila više način života nego ozbiljno strogo učilište. Radilo se svašta, bili smo kuhani i pečeni tamo po cijeli dan. Čak bismo nekad i prespavali u zgradi fakulteta. U to vrijeme nije bilo ni centralnog grijanja, nego naftne peći. Bilo je najčešće hladno. Ništa nam nije smetalo. Moje profesore gledao sam u Dubrovniku kako režiraju i kako glume – Nevu Rošić i Tonka Lonzu, Izeta Hajdarhodžića, Toma Durbešića… A na Akademiji su bili savršeni. Atmosfera je bila prava umjetnička i s puno slobode. Bilo je to lijepo razdoblje života.

Bili ste vrlo mladi kad ste se pojavili u filmu Krvopijci (1989) Deana Šorka, u kojem igrate jednu od većih glavnih uloga uz Kseniju Marinković. Kako ste se snašli pred filmskom kamerom?

Bilo je zanimljivo, no moram priznati da sam bio neiskusan, da sam imao tremu što će od te moje uloge biti. Nekako smo se snašli i Ksenija u glavnoj ulozi i ja, oboje mladi i početnici. Bilo je to dobro iskustvo. Poslije sam u Dubrovniku radio nekoliko dana na jednoj koprodukciji s Amerikancima.

Jeste li žudili za filmskom karijerom?

Ne baš. Naučio sam se da u životu ne treba previše od sebe očekivati. Prevelika očekivanja od života i od glume ne završe dobro. Imam svoj posao, pa što bude. Evo, nedavno sam jedan dan snimao u seriji Nestali Joška Lokasa. Nisam očekivao, a bilo je predivno. Krasna ekipa i hvala im što su me se sjetili. Manja uloga, ali ništa zato. Mladi ljudi moraju shvatiti da egotrip treba ostaviti po strani. Prvo ispeći zanat. Prave glumačke godine dolaze tek poslije tridesetih.

Poslije ADU vratili ste se u Dubrovnik, u Kazalište Marina Držića. A onda devedesetih stižete u Zagreb.

U Dubrovnik sam se morao vratiti jer sam bio stipendist Kazališta Marina Držića. Vratio se i Predrag Vušović, Igor Hajdarhodžić, Branimir Vidić Flika, a pokojna Ena Begović koja je također bila stipendistica nije se vratila, ali nije bilo problema.

Rijetka je pojava da su zajedno na sceni sestra i brat, kao što ste vi bili s Pericom. Kako se slažu Perica i Maro profesionalno?

Igramo kao i sa svakim drugim tko nam nije rod. Nikakav to nama nije problem. Igrao sam i s ocem – on Dunda, ja sina Mara u Dundu Maroju u Magellijevoj režiji 1988. ili 1989. u Dubrovniku. Ništa specijalno se među nama ne događa dok radimo. Mi smo tamo neki drugi ljudi. Profesionalno nismo otac i sin, iako jesmo u spomenutom komadu.

ZKM njeguje hrvatsko dramsko pismo. U nekima od njih ste i igrali. Što mislite o kvaliteti naših autora? Što novo spremate?

Mislim da ima krasnih tekstova. Svakako bih spomenuo Tomislava Zajeca i Matu Matešića. Trenutno radim s Paolom Magellijem Matešićev tekst, riječ je o tri jednočinke. Komad je veseo, prepun komičnih scena, a uz lucidnu režiju gosp. Magellija bit će pravi hit. Glumim u prvoj jednočinki, koja se zove Hrvatska Lolita. Paralelno za Dubrovnik radim ulogu na dramatiziranom romanu Ivana Salečića Glava lava, gdje se suvremenost isprepliće s renesansnim vremenima, a ja sam tu Ivan Gundulić, naravno zbog jezika. Ne moram nikome ispravljati naglaske nego samom sebi. A za nekoliko dana imat ćemo online čitanje teksta mlade dramaturginje Nikoline Rafaj U pakao, lijepo molim, koji je fantastičan. To mi je novi vrlo ugodan posao. Uživam u tekstu.

Jeste li zadovoljni sa statusom u svojem matičnom kazalištu?

Više nego zadovoljan. Ne mislim da trebam glumiti ni puno ni malo, ni samo glavne ni samo sporedne uloge. Sve je to dio kazališne karijere jednog glumca. U ZKM-u sam prvenstveno zadovoljan jer imam predivne kolege. Od svakoga tamo mogu dobiti pomoć i pružiti pomoć ako to nekome treba.

Koje biste svoje uloge izdvojili kao najbolje?

Najdraže su mi uloge Niko Marinović u Vojnovićevom Ekvinociju u režiji Joška Juvančića i Orsat u Allons enfants! istog pisca, istog redatelja. Neprežaljenog Jupe.

Na kraju, recite nam kako je otac Miše sa zdravljem?

Kako koji dan. Zapravo onako kako s obzirom na svojih devedeset i pet može biti – pomalo nesiguran na nogama, katkad zaboravan, ali tko nije poslije šezdesetih, u kojima sam sada i ja.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. svibnja 2021.