Piše: Snježana Banović
„Scena nas je u isto vrijeme i iskušavala i podučavala“, izjavila je Zlata Lanović pred odlazak u mirovinu, a silno naporni tempo (ponekad bi imala i 30 izvedbi mjesečno, što je danas teško zamisliv napor) potrajao je sve do 1926. godine tj. do kraja mandata ravnatelja Opere Petra Konjovića[1] koji ju napokon promiče u solisticu Baleta pa za nju nastupaju nešto lakši dani. Otad pa do umirovljenja 1959. bila je solistica Baleta, a ponajviše se isticala kreacijama karakternih likova, ostvarivši i niz uloga u hrvatskim praizvedbama modernih baleta. Od brojnih se uloga Zlate Lanović ističe Estrella (R. Schumann, Karneval), Crnac Golliwog i Nimfa (C. Debussy, Kutija igračaka, Faunovo popodne), Rosette i Majka (I. Stravinski, Pulcinella, Svadba), Španjolka (M. Ravel, Bolero,), Zarema (B. V. Asafjev, Bahčisarajska fontana), Bugarka (S. Hristić, Ohridska legenda), Herodijada (F. Schmitt, Tragedija Salome). Plesala je na hrvatskim premijerama baleta Chopiniana (F. Chopin), Život (P. I. Čajkovski) i Rapsodija (F. Liszt), a do 1935. sve su redom bile u koreografijama njezine učiteljice Margarite Froman, potom Pije i Pina Mlakara, a od 1940. njezinog prvog partnera Oskara Harmoša i njegove supruge Ane Roje s kojima redovito pleše i svoje najznačajnije solističke role. Zapažena je bila i kao Đavolica (F. Lhotka, Đavo u selu), Žena (J. Gotovac, Orači), Svanilda (L. Delibes, Coppélia) i Mlinarica (M. de Falla, Trorogi šešir, u kojem kao koreograf debitira Zvonimir Tajzl).
Poslije, kad bi je pitali za broj ostvarenih uloga, nije uspijevala navesti onaj točan u nizu baleta, opera i opereta, jer ih je bilo na stotine. U operama, naročito su je proslavile uloge u Pikovoj dami, Giocondi, Aidi, Lakme, Prodanoj nevjesti i Carmen, a ponajviše ona u Španjolskom plesu u Traviati, i to u izvedbi koju je režirao Kosta Spaić kao svoj operni debi 1952. godine. Često je i koreografirala prizore u operama i operetama, od kojih se ističu Medvedgradska kraljica (L. Šafranek Kavić) i Ivica i Marica (E. Humperdinck).
Nakon II. svjetskog rata, u još jednom značajnom zamahu naše baletne umjetnosti kada se uz pomoć novih koreografa školovanih na nizu stipendija u Francuskoj i Britaniji postiže nova umjetnička fizionomija našega Baleta utemeljena na vlastitom plesnom i glazbenom izrazu koji svoju publiku prvi put od osnutka nalazi i izvan granica zemlje, Zlata s ansamblom HNK gostuje na brojnim gostovanjima i festivalima u Europi i svijetu: Genovi (Međunarodni baletni festival, 1955.), Londonu, Firenci, Rimu, Veneciji, Beču i Berlinu.
U svome rodnom gradu, kao nastavnica baleta surađuje sve više sa Srednjom baletnom školom (od njezina osnutka 1949.), a nakon umirovljenja nastavlja raditi kao plesna pedagoginja i koreografkinja, u čemu se na nagovor legendarne Micike Freudenreich iskušavala već i prije rata koreografirajući različite priredbe većinom u školama, a jedan od većih koreografskih uspjeha bila joj je Nazorova Crvenkapica, premijerno izvedena u HNK-u 1946. godine.[2] U sezoni 1952/1953. obilježila je svečano tri desetljeća „svakodnevne ljubavi prema plesu“, i to s omiljenim ulogama Svanilde u Kopeliji i Mlinarice u Trorogom šeširu. Tim je povodom nagrađena i nizom nagrada: Nagradom Vlade NRH, Ordenom rada III. reda Prezidijuma FNRJ i Nagradom Grada Zagreba.
Bila je dvaput kratko vrijeme udana, najprije za izvjesnog Peruzovića, a potom za dr. Veljka Malinara, strastvenog felerista (kolekcionara odlikovanja) koji je sakupio, a pred smrt i darovao Zagrebu jednu od najvećih zbirki odlikovanja u ovom dijelu Europe koja se nalazi u Povijesnom muzeju u Zagrebu.[3]
„Teatar je prva i najvažnija stvar u mom životu i prema njemu je bio usmjeren sav moj život“, kazala je na spomenutoj proslavi svoje 30-godišnjice rada, u siječnju 1953. godine. Kritika ju je voljela, a istican je najčešće, uz urođeni talent, njezin temperament, superiorna tehnika, lakoća pokreta i „zadivljujuća glumstvenost“.
Osim što je svojim plesnim koracima ispisala značajan odsječak povijesti zagrebačkog Baleta, Zlata Lanović je dugo bila i obožavani uzor generacijama koje su stasale nakon nje. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[1] Petar KONJOVIĆ, srpski skladatelj i dirigent (Čurug, 5. V. 1883 – Beograd, 1. X. 1970). Glazbu je studirao u Pragu (1904–06), potom djelovao kao zborovođa i nastavnik u Beogradu i Somboru, 1921–26. bio direktor Opere te 1933–35. i intendant HNK u Zagrebu, gdje je u suradnji s M. Sachsom, K. Baranovićem i B. Gavellom bitno unaprijedio, proširio i osuvremenio repertoar. Uz antologijske solo-pjesme, zborove, zborove uz pratnju klavira, uz orkestralna i komorna djela Konjović je skladao i opere u ekspresionističkom i romantičnom stilu: Vilin veo, Ženidba Miloša Obilića, 1917., Knez od Zete, 1927., Koštana (praizvedba 1931. u Zagrebu), Seljaci i Otadžbina, 1960.
[2] Crvenkapicu je 1946. režirala Božena Begović, u to doba ravnateljica Drame HNK, a dirigirao Berislav Klobučar. Scenograf je bio Vladimir Žedrinski, a kostimografkinja Ingrid Kostinčer (Maribor, 24. I. 1925 – Zagreb, 5. IX. 1973.), utemeljiteljica hrvatske suvremene kostimografije, kojoj je to bila prva samostalna kostimografija na kojoj je radila kao volonterka i nakon koje je (1947.) i zaposlena u HNK kao prva kostimografkinja u povijesti HNK. Po njoj je nazvana nagrada za kostimografiju, koju od 1997. dodjeljuje HNK u Zagrebu.
[3] Dr. Veljko MALINAR (Đakovo, 1913. – Zagreb, 1990.), diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu te je cijelu karijeru, do 1977. radio kao sudac Okružnog suda u Zagrebu. Čitav je život posvetio strastvenom sakupljanju kolajni, ordena, spomenica, a njegova je zbirka jedna od najvećih u ovom dijelu Europe – godine 1979. imao je popisano 2200 predmeta koje je donirao državi i koje je nakon njegove smrti preuzeo Hrvatski povijesni muzej. Stanovali su u Držićevoj ulici br. 84. Zlata je nakon rastave živjela s majkom u njihovu starom stanu na Trešnjevci.
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. rujna 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta