Razgovarala: Marija Barbieri

Ivanka Boljkovac rođena je 29. svibnja 1955. u Karlovcu u siromašnoj obitelji. Nakon završene Muzičke škole u Karlovcu, 1974. upisala je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, 1978. diplomirala i 1980. magistrirala opernim debijem koji je odjeknuo kao senzacija – u ulozi Elizabete u Verdijevu Don Carlosu – i na velika vrata ušla u hrvatsku kulturu. Imala je već za sobom nastupe na Osorskim glazbenim večerima i Varaždinskim baroknim večerima te u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Godine 1980. premoćno je osvojila prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih muzičkih umjetnika i drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača Mario Del Monaco u Villi Manin (prva nagrada nije dodijeljena). Nizale su se uloge u operama stožernih opernih skladatelja: Verdija, Čajkovskog, Mozarta, Wagnera do Richarda Straussa, s posebnom pozornošću na opus hrvatskih skladatelja. Gostovala je u velikim gradovima bivše države, nastupala na premijerama. U svojoj dugoj karijeri, uz brojne sopranske uloge repertoara prvog faha, Ivanka Boljkovac ostvarila je i velik broj koncerata, od solističkih cjelovečernjih do manjih koncerata uz orgulje ili klavirsku pratnju. Surađivala je s mnogim hrvatskim i inozemnim glazbenicima i kolegama te svojim talentom obogatila živote ljudi u Hrvatskoj i šire. Pjevala je u svim dijelovima Lijepe Naše, od Vukovara do Dubrovnika, nastupila na državničkim manifestacijama, u domovima za starije i nemoćne, nezbrinutu i bolesnu djecu, na promocijama, u crkvama uz orgulje ili klavir te u raznim prigodama.

Ivanka Boljkovac pravi je veliki operni glas dramskog soprana koji se pojavio u Hrvatskoj nakon mnogo godina i snažna umjetnička ličnost, u kojoj su sretno spojeni vokalno umijeće, savršena muzikalnost i iznimna scenska izražajnost. Obilježila je velike trenutke hrvatske opere u četiri desetljeća. Prisutna je u hrvatskom kulturnom životu kao osoba za koju svi znaju, postala je svojevrstan pojam umjetnice čije djelovanje prelazi granice pozornice i ulazi u javni društveni život. Umjetnica neponovljive privlačnosti neobična je operna diva našega vremena.

Gospođo Boljkovac, negdje polovinom karijere rekli ste:

„U životu svi imamo neke planove i ciljeve i to nas drži. No često do njih ne dođemo onako kako smo zamislili. Dogodi se da nismo sami kovači svoje sreće, nego na nju utječu i druge okolnosti. Dobro je imati ciljeve, ali treba stajati čvrsto na zemlji, ne očajavati ako se ne ostvari do kraja i prilagoditi se situaciji.“ (Ivanka Boljkovac, Večernji list, 3. siječnja 2004.

Mislite li isto danas, nakon više od 40 godina karijere, točnije jeste li se toga uvijek pridržavali? Možete li se ovom prilikom prisjetiti nekih predstava u kojima ste se dobro prilagodili situaciji i napravili bolje od očekivanog?

Mislim i dalje isto. Imala sam cilj školovanje, zaposliti se i raditi ono što najviše volim, pjevati, glumiti i donositi ljudima radost. I to ostvarujem. U svakoj operi cilj mi je bio što bolje otpjevati i odglumiti ulogu, ali i pomoći kolegama da i oni ostvare vrhunske kreacije na sceni, jer za dobru predstavu najbitnija je suradnja i igrati kao jedno. Bez kvalitetne suigre nema dobre predstave – toga sam uvijek bila svjesna.

Vaš je operni debi 6. travnja 1980. kao Elizabete u Don Carlosu bio senzacija. Naravno, i prije ste profesionalno nastupali na koncertima, no takav, usudili bismo se reći, savršen debi bio je jedinstven jer je uključivao sve – izniman glas, savršenu muzikalnost, suvereni scenski nastup. Jeste li tada bili svjesni tih svojih kvaliteta? Jeste li imali tremu?

Već sam imala iza sebe dosta koncertnog iskustva i samo sam trebala vidjeti kako ću se snaći s glumom, pokretom. Ali poslije debija znala sam da je opera moj život a ne samo zvanje, život koji još danas traje. Osjećala sam se kao riba u vodi. Divno. Uživancija. A što se tiče treme, imala sam je, ali to je bilo više uzbuđenje, želja da što prije stanem na pozornicu. Jedva sam čekala da počne glazba, da krenem.

Tu ste ulogu radili s raznim redateljima i dirigentima, što ste unijeli u taj lik, jeste li ga mijenjali kroz godine?

Moj operni debi zapravo je trebala biti uloga Amelie u Verdijevu Krabuljnom plesu, ali spletom okolnosti ipak je to bila Elizabeta. Tadašnja prvakinja opere HNK-a u Zagrebu, slavna sopranistica Ljiljana Molnar Talajić koja je nosila tu ulogu bila je zauzeta u Hamburgu, i zahvaljujući njenom urgiranju povjerena mi je ta kapitalna uloga koju sam izvela tri puta za redom. Elizabetu sam spremala samo mjesec sa svojom profesoricom Marijom Borčić i profesorom Mladenom Raukarom.

Od trenutka kad sam stupila na scenu ja sam bila Elizabeta. U potpunosti sam se predavala liku. Kroz duboko razumijevanje glazbe i teksta gradila sam cjelovit i realan lik, bez velikih gesta, uvijek sam stremila zadržati prirodnost kroz minucioznost izraza i pokreta jer je to ono što najbolje dopire do publike – ono ljudsko, prava emocija s kojom se svi možemo povezati i koja se s pozornice slijeva u gledalište.

Iste godine nastupili ste u premijernoj realizaciji Verdijeve opere Moć sudbine u Ljubljani. Je li Vas taj poziv, tako brzo, impresionirao?

Kad sam bila na Natjecanju Mario Del Monaco u Udinama slušao me dirigent Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani Milivoj Šurbek, koji je bio u žiriju. Upitao me hoću li pjevati Leonoru u operi Moć sudbine – Moć usode, ali na slovenskom. Naravno, prihvatila sam poziv, pogotovo kad sam osjetila kako me talijanska publika prihvaća. A prihvaćala me urnebesnim pljeskom.

Pjevati na slovenskom mi je isprva bio izazov, tekst je bio sličan, ali opet drugačiji. Čak i kad postoji takva barijera, razumijevanje i osjećanje glazbe dovoljan je oslonac za početak gradnje lika. Ipak, vrlo brzo je sve sjelo na svoje mjesto i moja Leonora je oživjela na sceni.

Sva su Vam vrata bila otvorena na samome početku karijere. Svugdje su Vas pozivali. Mislite li da je tada mladim pjevačima, naravno, ako su bili iznadprosječno talentirani, bilo lakše nego što je to danas?

Osobno mogu reći da mi je svaki nastup otvarao druga vrata. Uvijek sam pjevala najbolje što sam mogla, gdjegod to bilo, u Zagrebu ili nekom malome mjestu. Inače, mladim pjevačima je prije bilo mnogo teže. Studenti Muzičke akademije nisu mogli uopće nastupiti u kazalištu, pa i u maloj ulozi. U glavnoj da ne govorim. Ja sam uspjela. Bio je sklopljen ugovor s Akademijom i Elizabeta je bila moja magistarska predstava. Danas mladi imaju više šanse, bez problema dobiju ulogu, manju ili veću.

Jeste li imali s kim raditi? I učiti?

Kada sam došla u zagrebački HNK, upijala sam sve oko sebe. Imala sam sreću da sam bila okružena s velikim pjevačicama – sopranisticama Ljiljanom Molnar Talajić, Boženom Ruk-Fočić, Mirkom Klarić, Milom Kirinčić, sve jedna veća od druge, pa i veliki Franjo Petrušanec i Ferdinand Radovan – od njih sam učila.

Izrađivala sam uloge sa sjajnim korepetitorom Darkom Mondekarom. Kad ste s njim nešto naučili, mogli ste odmah ići na scenu. Dirigent je davao posljednji glanc. Onda bi počele zajedničke muzičke probe i kad smo svi bili potpuno spremni, dolazili bi režijski pokusi. Radilo se vrlo studiozno. Od svakoga bih redatelja, korepetitora i dirigenta nešto naučila.

Radila sam jako puno, s mojom profesoricom Marijom Borčić i pijanistom Mladenom Raukarom, posebno na tekstovima i dikciji. Ona mi je stalno govorila da ne dajem uvijek sve od sebe, da pjevam „s kamatama” jer ću trebati pjevati još barem tridesetak godina. Ali ja sam uvijek pjevala punim glasom i nikada se nisam štedjela.

Debitirali ste 1980., a već 1982. slavni gost redatelj Giancarlo del Monaco zajedno s dirigentom Mirom Belamarićem odabrali su Vas za premijeru Cavallerije rusticane između nekoliko sjajnih interpretatorica Santuzze koje su tada bile u angažmanu u zagrebačkoj Operi. Kako ste to doživjeli? Imali ste tek 27 godina.

Jako sam se iznenadila. Na početku proba trebale smo svaka odglumiti prizor očekivanja Turiddua. I del Monaco je odabrao raditi sa mnom. Bila sam jako ponosna. U svemu sam slušala njegove upute. Rad na Cavalleriji bio je divan. Svi smo grizli, sve je štimalo. Od Giancarla del Monaca sam naučila puno glumačkih lekcija koje su mi puno pomogle u daljnjem radu.

Već ste sljedeće, 1983., pjevali Aidu, možda krunu u verdijanskom repertoaru i nastupili na premijeri Krabuljnog plesa u Splitu. Je li to za posve mladu umjetnicu bio velik napor? Ili ste se smješkali od sreće i zadovoljstva?

Smješkala sam se od sreće i zadovoljstva. U Krabuljnji ples sam uskočila neplanirano. Imala sam samo 10 dana da spremim ulogu Amelije i to na talijanskom jeziku. Redatelj isprva nije bio zadovoljan mojim izgledom za ulogu Amelije i to je otvoreno pokazao, ali kada sam prvi put pred njim na probi otpjevala ariju Morrò, sve sumnje su pale u vodu, svi su plakali. Pjevati i glumiti nije mi bio nikakav napor. To je jednostavno izviralo iz mene.

U ulogu Aide na premijernoj izvedbi na Peristilu, u sklopu Splitskog ljeta također sam uskočila neplanirano. Gospođa Ljiljana Molnar Talajić nakon prve otpjevane arije više nije mogla nastaviti s izvedbom. Doslovce sam iz gledališta morala uskočiti u ulogu i spasiti premijeru koja je bila u izravnom televizijskom prenosu na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

U prvih deset godina karijere dotaknuli ste se, osim Verdija, Mozarta, Čajkovskog, djela hrvatskih autora na koncertnim izvedbama, Wagnera i došli do najteže uloge – Straussove Elektre. Mislite li da je danas tako nešto uopće moguće? Kako je bilo raditi Straussovu Elektru, kakav vam je taj lik glumački i pjevački?

Ne znam. Sigurno netko može, nisam ja jedina. Njemački jezik učila sam u školi pa nisam imala problema u izgovoru, a uz pomoć Mladena Tarbuka i Mire Belamarića ulogu Elektre još sam bolje utvrdila. Zanimljivo je da sam prilikom spremanja Elektre na jednoj probi imala nezgodu i ozlijedila nogu. To mi je jako otežalo daljnje probe. Kada je došla premijera, neke kretnje su mi bile iznimno bolne, posebice klečanje, ali sam muzički bila besprijekorno spremna. Pjevala sam punim glasom, glumila sam licem, tijelom i bojom glasa i publika je to osjetila. Publika je bila oduševljena, a ja presretna.

Moje je mišljenje da ste mogli otpjevati još mnogo velikih i zahtjevnih uloga, poput Wagnerove Izolde i Puccinijeve Turandot, ali Domovinski rat ipak je utjecao na smanjenje opernog pogona. No, pri kraju karijere ostvarili ste dvije odlične uloge: Ortrud u Lohengrinu i, što je još važnije, Crkvenjarku u Jenufi i dobili definitivnu potvrdu da ste jedna od najvećih ličnost današnje hrvatske glazbene scene. Slažete li se?

Ne mogu o sebi govoriti, neka to drugi čine. A što se tiče Izolde, nastudirala sam je, ali onda sam dobila tešku gripu koja me držala dva do tri mjeseca. Nakon takve stanke valjalo je početi ispočetka, a predstave su već išle. Turandot sam trebala pjevati u Rijeci. Također sam je nastudirala, ali je došlo do nesporazuma s Upravom. Naravno da je Domovinski rat usporio pogon, ali krivnja je ponajprije na onima koji mi nisu davali predstave. I unatoč tome, uspjela sam i kao Ortrud i Crkvenjarka.

Vaša nadarenost je doista mnogostruka. Bili ste šarmantan Stari mačak u baletu Mačak u čizmama i na određeni način ukrali predstavu kolegama plesačima. Kako ste se pritom osjećali?

Ma nisam im ukrala predstavu. Kako bih ja mogla konkurirati mladim balerinama leptiricama kad bih digla svoju malu nježnu nožicu? (Smijeh) Mojim Mladim mačcima rekla sam da odu na bildanje kako bi me mogli nositi. (Smijeh) Uživala sam igrajući Starog mačka. Publika je bili razdragana, a djeca su dražesno mijaukala. Kad smo gostovali u Šibeniku, mijaukanje se proteglo kroz noć.

Bili ste odlični i kao dramska umjetnica u predstavi Kvartet s bardima naše scene Perom Kvrgićem, Vanjom Drachom, Reljom Bašićem i Sandom Langerholz-Miladinov. Jeste li i to svladali s lakoćom? Ili ste se malo pribojavali?

Nisam se pribojavala. Moj afinitet za dramski govor i izražavanje počeo je dok sam još bila školarka. Često sam pred razredom čitala lektire i interpretirala likove, mijenjajući glas i izraz. Jako me to zabavljalo. Kao studentica pomagala sam kolegama studentima filmašima u pripremi uloga za njihove projekte i u pripremi ispita, a kasnije sam i sama snimala filmove i televizijske serije. Pokojni Relja Bašić vjerovao je u mene, a ja vjerujem da ga nisam iznevjerila.

I naposljetku postali ste televizijska zvijezda, opće poznata u najširim slojevima, jednostavno „naša Ivanka”, kako o Vama govore. Jeste li zadovoljni da ste postigli toliku popularnost, nezamislivu kod umjetnika tzv. ozbiljne glazbe?

Sretna sam zbog toga. To je uvijek bio jedan od mojih osobnih ciljeva – prenijeti ljubav koju osjećam prema operi kao svojem životnom pozivu publici, a posebno mladima. Zato sam i pjevala po cijeloj Hrvatskoj, u svim mjestima, kazalištima, crkvama, domovima za djecu i starije, željela sam im približiti ljepotu i emocionalnost opere i to mi je uspijevalo. Davala sam sve najbolje, nisam šmirala. Nisam izigravala primadonu, bila sam samo Ivanka. Ako se iskreno daješ, uvijek ti se vrati, i vjerujem da se meni upravo to ostvarilo. Uvijek sam osjećala ljubav i privrženost publike i upravo to „naša Ivanka” mi je najdraže priznanje, kako karijere tako i osobna potvrda da je ono što sam radila i oko čega sam se trudila ostavilo neizbrisiv trag.

Jeste li zadovoljni svojom karijerom? Je li bila onakva kakvom ste je zamišljali? Koje su vam uloge bile najdraže u karijeri i zašto, a koje ste priželjkivali ali niste imali prilike pjevati?

Zadovoljna sam karijerom, ali sam mogla pjevati puno više opera. No to nije ovisilo o meni nego o direktorima opernih kuća. Velika želja bila mi je pjevati Violettu u Traviati, ta opera mi se nekako uvukla pod kožu. Ali sam svjesna da to nije bila moja rola i zapravo za tim ne žalim. Svaka predstava koju sam radila mi je draga i teško mi je odabrati najdražu. To je kao kada majku pitate koje joj je najdraže dijete. Svaku ulogu radila sam sa srcem, dušom, puno truda i posvećenosti.

© Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. siječnja 2022.