Piše: Marija Barbieri

(naslovna fotografija: Tito Strozzi, Maja Strozzi, Boris Papandopulo i Marija Ružička-Strozzi)

Podaci o životu Maje de Strozzi prije njezina dolaska u zagrebačku Operu 1910. prilično su oskudni. Rođena je 19. prosinca 1882. u Zagrebu. Otac joj je bio Ferdinand de Strozzi, potomak ugledne i nekad moćne talijanske obitelji Strozzi. Strozzijevi su u 15. stoljeću bili bogati firentinski bankari, a kasnije su stekli i plemstvo. Majka joj je rođena u Moravskoj kao Ružička i postala najveća hrvatska tragetkinja Marija Ružička-Strozzi. Roditelji su joj se vjenčali 1871. i imali su osmero djece, koja nisu sva preživjela. Iz matičnih knjiga škole Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda razabiremo da je Maja pod imenom Marija markiza Strozzi u školskoj godini 1894./1895. upisana kao frekventantica glasovira kao glavnog predmeta kod Emilije pl. Makanec (1851–1933), diplomirane studentice bečkog Konzervatorija, a u školskoj godini 1895/1896. već je redovita učenica kod Olge Voršak u drugom razredu prvog pripremnog tečaja. U školskoj godini 1896/1897. u trećem je razredu pripravnog tečaja na glavnom predmetu glasovir kod Emilije Makanec i istodobno je na zbornom pjevanju kod dirigenta, orguljaša i skladatelja Antuna Stöckla (1851–1902). Sljedeće školske godine 1897/1898. u prvom je razredu nižeg tečaja solo-pjevanja kod Maje Schneider, rođene Kiseljak (1855–1939), koji je prekinula zbog bolesti. Tisak navodi da je usporedo šest godina privatno učila kod prve hrvatske subrete Karoline Norweg-Freudenreich (1831–1903). S devetnaest godina priredila je prvi koncert u Glazbenom zavodu, na koji su se opširno osvrnule novine Hrvatska (br. 52), Agramer Tagblatt (br. 52) i Hrvatsko pravo (br. 1595). Bio je to njezin prvi nastup u Zagrebu, a već je prije, 1900. nastupila u Sarajevu (Agramer Tagblatt, g. 1900, br. 257) i Sisku (Obzor, 9. 1900., br. 234).

Zatim je otišla u Beč k tada najslavnijem bečkom vokalnom pedagogu Josefu Gänsbacheru (1829–1911). U autobiografiji Moj životni put Marko Vušković (1877–1960), naš veliki bariton i njezin čest partner, piše: „Gänsbacher je bio mnogim svojim đacima i mecena. Kad bi otkrio kakav talent s lijepim glasom, prvo pitanje koje bi mu postavio bilo je: posjeduje li materijalna sredstva za poduku. Ako bi se uvjerio da je pošten i da zaslužuje da mu se pomogne, svaki mjesec bi ga novčano pomagao. Među ovakvim đacima smo bili Maja Strozzi i ja. Mi smo bili njegovi ljubimci. Bilo je priredaba gdje smo skupa nastupali uz njegovu pratnju. Već je to bila velika čast, jer bi njegove đake uvijek pratio njegov korepetitor. Maja nije bila učenica Conzervatoriuma nego njegova privatna učenica. Postala je njegova ‘učenica ljubimica’.” Zašto nije bila učenica konzervatorija – ne zna se, ali pretpostavlja se da su je na koncertnim priredbama primijetili. 

Iz novinskih izrezaka sačuvanih u njezinoj ostavštini razabiremo da je debitirala u Wiesbadenu 1903. kao Marie u operi Oružar Alberta Lortzinga (1801–1851). Točnog datuma nema, ali drugi nastup, ili kako ga ona naziva – drugi debi, bio joj je u ulozi Rosine u Seviljskom brijaču 2. travnja 1903. Osvrti kritike bili su uglavnom povoljni. Hvalila se njezina prirodna scenska igra i izražajna mimika te vladanje koloraturnom tehnikom, kao i ljepota mezzavocea i piana. Godine 1904. priređuje solističke koncerte, 1905. kao gošća u Schwerinu pjeva Gildu u Rigolettu, a u Wiesbadenu dva paža: Urbana u Meyerbeerovim Hugenotima i Cherubina u Mozartovu Figarovu piru. Kritika ističe kako svojim pjevačkim umijećem i cjelokupnim nastupom zanosi publiku. Slijede Philina u Thomasovoj Mignon i 1906. Zerlina u Auberovu Fra Diavolu. Za koncert u Pragu 1907. dobiva očaravajuću kritiku, kakva će pratiti uglavnom sve njezine buduće nastupe u Zagrebu.

U međuvremenu se udala za Konstantina Papandopula (1876–1908) i dobila sina Borisa, našeg istaknutog skladatelja. U tisku je crtica da je godine 1907. na koncertu u Honnefu prigodom otvaranja tamošnjeg lječilišta nastupila kao Maja von Papandopulo Strozzi. Dalje iz sačuvanih kritika razabiremo da je u Gradskom kazalištu u Grazu pjevala Annu u operi Vesele žene windsorske Otta Nicolaia (1810–1849), Olimpiju u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Marie u Lortzingovoj operi Car i tesar, da je u veljači 1909. nastupila na praizvedbi vesele igre Svadbeno putovanje vojvode Philippsa (Herzog Philipps Brautfahrt) njemačkog pjesnika, prevoditelja i kritičara Hannsa von Gumppenberga (1866–1928), da je pjevala Leonoru u operi Alessandro Stradella Friedricha von Flotowa (1812–1883), Nuri u tada vrlo popularnoj operi Eugena (ili Eugènea) d’Alberta (1864–1932) U dolini i Ännchen u Weberovu Strijelcu vilenjaku. 

Vušković se u autobiografiji ne osvrće na taj dio njezina života i karijere nego samo nastavlja: „Ona je u Zagreb došla iz Graza, nastupala je kao umjetnica kakvu je Gänsbacher u njoj otkrio i ubirala je uspjehe, koje joj je on predskazivao. Bila je naša najbolja ‘Traviata’, odlična Butterfly i ‘Lakmé’“. U Zagrebu je Maja Strozzi prvi put nastupila 10. rujna 1910. kao Rosina. Novine Hrvatsko pravo pisale su 12. rujna: „Slavlje je slavila, bez sumnje, preksinoć gdja. Maja Strozzi, kći naše slavne tragetkinje. Kazalište se potresalo od pljeska i klicanja, da se začas opet uznese sladkoćom njezina grla i laganom koloraturom. Držimo da će se taj glas tek što no rieč razpjevati, jer je ovaj prvi put bio obavijen kao nekom laganom indispozicijom ili tremom. […] U gdje. Strozzi svaki gotovo glas odaje vrstnu školu. Za nju se može podpunim pravom reći: ona ‘znade pjevati’. Uz to je pojava odlična, nešto aristokratsko provejava njezinim kretanjem, igra joj neprisiljena, a iztaknuti treba i čistu vokalizaciju, koja se razabirala da i u valcerskom tempu, kad je pjevala Straussove ‘Proljetne zvuke’ kao umetak u II. činu.“ Rosinu će posljednji put pjevati 1934.

Mjesec dana poslije Rosine došla je Cho-Cho-San na reprizi Madame Butterfly. U Obzoru 15. listopada 1910. može se pročitati da je „gdja. Marija Strozzi pjevala Madam Butterfly i utjelovila u sebi prekrasnu zlatnu zaljubljenu japansku djevojčicu, koja se raztapa u beskrajnoj tihoj i bolnoj ljubavi. To bijaše zaista djelo umjetnice višega stila i zaokruženo klasičnom ljepotom umjetnosti i prikazivanja. Gdjica. Strozzi nema velike snage u grlu, ali imade velike čarobne snage u zvuku toga glasa i u otmjenoj umjetnosti njezinoj, koja se očituje u kreaciji male Butterfly. Više se savršene poezije ne može uliti u note, nego što je to ona učinila u onom ..Butterfly sad prokleta – ali ipak – sretna!…“ Kad je u svibnju 1911. na velikom gostovanju zagrebačke Opere u Splitu pjevala Cho-Cho-San, kritičar novina Sloboda, hvaleći visoku kvalitetu izvedbe, napisao je 10. svibnja između ostalog: „Svima je prednjačila gdja Maja de Strozzi u naslovnoj ulozi. Ugodan, topao i virtuozno školovan glas, koji samo u nižim registrima daje naslućivati neku sjetnu, u ovoj ulozi upravo simpatičnu klonulost, pa vanredna igra, dostojna majke joj, to su svojstva ove uzorne pjevačice, kojima je zanijela općinstvo i izmamila opće odobravanje. Njezina je Butterfly, jedinstveni himnus ljubavi i čežnje, ovjenčan svim čarom njezine pojave, tako, te ostaje upravo nezaboravan.“ 

Nakon tragične ljupke japanske gejše slijedila je Gretel u operi Hänsel und Gretel (Ivica i Marica) Engelberta Humperdincka i potkraj godine prva premijera – Gilda u Rigolettu s Ernestom Cammarotom (1861–1934) i Markom Vuškovićem pod ravnanjem Srećka Albinija (1869–1933) u režiji Iva pl. Raića. U Rigolettu će već u listopadu dva puta gostovati u Ljubljani kao markiza Strozzijeva. Hrvatska sloboda pisala je 31. prosinca 1910.: „A gdja. Strozzi nas je upravo oduševila. Tragika glumačke vještine je u njenom propadanju s umjetnicom, pa bijasmo čisto tronuti od zadovoljstva, kada nadjosmo gdju. Strozzi – majku u njezinoj kćerci: u divnoj, rosnoj, od svježine i mladosti drhtavoj graciji njenog kao suza čistog organa i u elegantnoj gospodskoj eleganciji pokreta, njene igre. I fizionomiju svoje majke ima ta puna budućnosti pjevačica, fizionomiju prave markize, ovalnu, izrazitu i burbonsku, dok ljubičaste, za pozornicu kao stvorene oči, majčino nasljedstvo, blistaju kao blaga svjetlost za melodioznost toga odabranoga i blagoslovenog grla.“ Slijedile su Margareta u Faustu, Philina u Mignon, kojom je očarala i publiku na gostovanju u Grazu 1912., kad je nastupila uz Georga Maikla (1872–1951), tenora bečke Dvorske opere, i Olimpija u Hoffmannovim pričama.

(Pročitajte sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. travnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija