Razgovarao: Borna Vujčić

16.6.2024. – Antonela Tošić primila je na ceremoniji u sklopu 37. Marulovih dana drugu Nagradu Marin Držić za svoju dramu Bolna djeca u cvijeću. Veliko priznanje došlo je nedugo nakon njezine diplome s Odsjeka dramaturgije zagrebačke ADU, tijekom i nakon kojeg je dramaturški potpisala Noru u režiji Paola Tišljarića i Zločin i kaznu u suradnji s Vinkom Radovčićem. U ovom razgovoru Antonela Tošić objasnila je koncept svoje nagrađene drame čija se radnja zapliće Instagram prepiskom torcidaša i feministkinje, podijelila svoja dosadašnja iskustva rada u teatru, a i naglasila poziciju žene u umjetnosti te svijetu.

Junaci Vaše nagrađene drame Bolna djeca u cvijeću stavljeni su u jasnu opoziciju po pitanju svojih rodnih uloga i svjetonazora. Možete li ih predstaviti i objasniti svoje autorske namjere?

Likovi su odrasli u istom strogom, konzervativnom i opresivnom patrijarhalnom sustavu koji ih je oboje jednako oštetio, samo na drugačije načine. I kod jednog i kod drugog, traume vrlo brzo isplivaju na površinu, i oni ih ne skrivaju nego ih adresiraju, seciraju i kopaju po njima. Dok je jedan lik jedva dočekao bijeg od svoje traume, drugi je u potpunosti prigrlio svoju. To je utjecalo i na njihovo, dijametralno suprotno, ideološko pozicioniranje koje je nepremostivi jaz u njihovom odnosu, ali oni kroz neriješenu traumu ipak pronalaze zajedničku točku u komunikaciji. Ona je ujedno i katalizator i kočnica u njihovom odnosu.

Ne da je postojala opasnost od zalaženja u karikaturu, nego se i dogodila u prva dva drafta. I on i ona su isprva bili papirnate karikature likova dok sam ih pokušavala jasno ideološki pozicionirati, a onda sam krenula kopati po njima sve dok u njihovoj nutrini nisam pronašla ranjivost, ljudskost, empatiju i razumijevanje.

Dalo bi se naslutiti kako Vas je na pisanje potaknula sve veća zaoštrenost između muškaraca i žena, kao i razna oprečna stajališta o tome što te odrednice uopće znače. Koji je Vaš komentar na ove odnose u Hrvatskoj i kako mislite da teatar može djelovati u tom kontekstu?

Na pisanje su me zapravo potaknuli različiti mehanizmi manifestacije internaliziranog patrijarhata kod žena i djevojki u njihovom svakodnevnom životu. Jako mi je zanimljiv bio način na koji se jedno univerzalno žensko iskustvo odražava na različite načine.  Osim toga, tek se u zadnje vrijeme počelo govoriti o štetnosti patrijarhalnog sustava na muškarce. Suludo je i glupo uspoređivati ga s posljedicama koje trpe žene, ali mislim da je bitno te posljedice naglasiti. Pogotovo u današnjoj političkoj klimi i rastućem trendu povratka ultrakonzervativne desnice. Možda naivno razmišljam, ali mislim da teatar itekako može povoljno djelovati u tom kontekstu. I dalje se držim toga da je svako kazalište političko kazalište i kao takvo bi trebalo progovarati o problemima koje prepoznaje u svojoj zajednici – treba rezonirati s ljudima koji sjede u publici. Daleko sam od mišljenja da je kazalište pošta koja treba slati poruke gledateljima, ali da bi trebalo osjećati određenu razinu odgovornosti za sadržaj koji prikazuje – apsolutno.

Članovi žirija koji su nagradili Vašu dramu u obrazloženju su istaknuli kako je ona „vješto pisana Instagram para-jezikom”. Koji su bili autorski izazovi – kako u dijalogu, tako i u strukturi, pisati dramsku kroniku jednog odnosa a da se on ne odvija uživo?

Instagram kao medij komunikacije mi je savršeno poslužio za formu dramskog teksta koji progovara o nemogućnosti iskrene komunikacije. Dok se dopisujemo jedni s drugima preko Instagrama, zapravo se dopisujemo s nečijim avatarima, ne s njima samima. Virtualna komunikacija nikad neće moći zamijeniti onu uživo, ali je lakša, jednostavnija, dostupnija – možemo je odgoditi na neko vrijeme pa ponovno pokrenuti jednom kad odlučimo odgovoriti na poruku. U četiri oka tih odgoda nema. Likovi se skrivaju iza svojih avatara i drugoj osobi prezentiraju sliku sebe koju su sami stvorili. Trude se doimati onakvim ljudima kakvi žele biti, a ne kakvi uistinu jesu. Pisanje u okvirima Instagram para-jezika bilo je zabavan poligon za izražavanje najdubljih osjećaja i misli likova, ali kroz skraćenice, tipfelere, caps lockove, emotikone i seenove. Oni su prostor ograđivanja i obrambenih mehanizama, štite našu ranjivost, skrivaju je od svijeta. No bol koju likovi osjećaju i koja ih u konačnici zbližava, ne može zadržati čak ni čvrsta internetska fasada. Ona počinje curiti kroz nju dok vapi za olakšanjem. U tom trenutku avatari postaju ljudi od krvi i mesa.

Kako biste usporedili samostalan rad dramatičarke s onim kolektivnim, kada djelujete kao dramaturginja u živom organizmu kazališta?

Ogromna je razlika u iskustvu rada na jednom i drugom polju. Moram priznati da se u poziciji dramaturginje osjećam prirodnije i samouvjerenije prionem na rad, dok u funkciji dramatičarke još uvijek ponekad čujem glasić imposter-sindroma koji me pita: „Imaš li zapravo išta pametno za reći i napisati?”. U poziciji dramatičarke mi katkad još uvijek treba doza vanjske validacije – kad mi netko, čije mišljenje smatram relevantnim, pohvali neki komad teksta, onda ću povjerovati u njegovu vrijednost. No, svakom novonapisanom rečenicom, izvojevam malu pobjedu nad tim crvom sumnje. Dok je rad dramatičarke jedan samotni posao gdje si na vjetrometini vlastitih dvojbi i nedoumica, stvaranje predstave je kolektivni čin u kojem se granice pozicija i funkcija često prelijevaju jedna u drugu, zamagljuju se i spajaju. U kazališnom procesu nikad nisi sam jer se događa sinergija raznih autorstava (dramaturškog, režijskog, glumačkog, kostimografskog, scenografskog…). U kazalištu je naglasak, ili bi barem trebao biti, na zajedništvu.

Stoji li slučajnost ili namjera iza toga da je Vaš dramaturški rad mahom sazdan od klasika? Kako biste komentirali poziciju žene – pri čemu mislim i na pitanje autorstva i na poziciju lika, u klasičnoj književnosti?

Klasici su se nekako slučajno nakupili u mom CV-u. Slučaj je uglavnom bio takav da su redatelji koji su režirali te predstave unaprijed odlučili što žele raditi, a onda bi me zvali za poziciju dramaturginje. Ponekad kazališta redateljima predlože naslove, ponekad inzistiraju, ponekad redatelji sami zapnu za neki klasični naslov kojeg žele vidjeti u novom dramaturškom ruhu…. Ovisi od predstave do predstave. Ali da, zasad su me potrefili klasici i mogu priznati da zbilja uživam pronalaziti nova čitanja nekih kapitalnih djela svjetske književnosti. Na taj način ih i dalje održavamo živima, ali aktualiziranjem i smještanjem u određeni kontekst im dajemo neki novi život. Pogotovo što se tiče ženskih likova koji su mahom napisani jednodimenzionalno i puno plošnije od svojih muških pandana. Novim čitanjem i adaptacijom im dajem glas koji su im vlastiti autori ukinuli. No tu smo i dalje pri problemu inscenacije klasika napisanih, gotovo pa isključivo, perom bijelih sredovječnih europskih muškaraca. Da bismo smanjili jaz između zastupljenosti muških i ženskih autora na sceni, kazalište prvo treba dobro protresti. Onako, tektonski.

Kakvi su Vam autorski planovi za budućnost? Postoji li nova tema ili forma koju biste htjeli istražiti i postoji li nešto što je već u povojima?

Trenutno radim na dugometražnom scenariju za koji sam dobila potporu HAVC-a, tako da sam u kompletno drugom mediju, ali progovaram o sličnim temama. Radi se o prijateljstvu dviju žena iz kazališnog miljea koje, osim velike razlike u godinama, diferenciraju životna iskustva i iskustvo miljea kojem pripadaju. Uvijek pišem o temama bliskima meni i ženama u mom životu. Pišem stvari koje me privatno okupiraju, koje me tište, koje mi stvaraju konflikt u sebi samoj. Pišem ne bih li možda sebi pojasnila i približila neke stvari, a onda i ženama i djevojkama koje će to čitati. To je jedina misija koju sam zadala sebi kao autorici – lišena svake pretencioznosti i pokušaja prodavanja magle, ja samo želim pisati za curke. Bez obzira na ishod napisanog, dobio taj tekst Držića ili Pulitzera, ili pak završio u smeću nakon desetog drafta, svojim čitateljicama kroz svoje likove i rečenice uvijek želim poručiti samo jedno – curko, tu sam i čujem te.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. lipnja 2024.

Autor naslovne fotografije: Nikola Brboleža

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija