Razgovarala: Mihaela Devald Roksandić

Iva Vitić Gameiro prvakinja je Baleta HNK-a u Zagrebu. U posljednjih desetak godina istaknula se brojnim velikim i glavnim ulogama koje je otplesala na matičnoj kazališnoj sceni, a publika ju pamti po ulogama Julije, Giselle, barunice Castelli, ali i mnogim drugima. Iva je zagrebački đak, a Školu za klasični balet na Ilirskom trgu završila je 2004. te je već kao izuzetno mlada pokazala talent i potencijal koji je obećavao. Usavršavala se na Tanz Akademie u Zürichu, dvije sezone plesala je u Portugalskom baletu da bi se na koncu vratila u Zagreb, zajedno s Guilhermeom Gameirom Alvesom, svojim plesnim ali i životnim partnerom. U internacionalnom okruženju baletnih ansambala u kojima, kako na hrvatskim tako i na svjetskim pozornicama, usporedo plešu strani i domaći plesači doprinoseći tako umjetničkoj raznolikosti, Ivu Vitić Gameiro možemo promatrati i kao (trenutno) jedinu aktivnu hrvatsku baletnu prvakinju. Taj sada već kronični deficit domaćeg plesačkog kadra, koji s vremenom postaje sve izraženiji, neminovno se nametnuo i kao jedna od tema ovog razgovora, pa i u kontekstu Nagrade hrvatskog glumišta.

Do sada ste dobili već četiri Nagrade hrvatskog glumišta, što Vas svrstava u red najnagrađivanijih umjetnika općenito, a uz Edinu Pličanić ste i najnagrađivanija balerina. Za koje uloge ste do sada nagrađeni?

Prvu Nagradu glumišta dobila sam za Baletni triptih, u kojem smo izvodili koreografije Williama Forsythea, Nacha Duata i Ronalda Savkovića; drugu sam dobila za ulogu u predstavi Johannes Faust Passion Milka Šparembleka i Giselle, objedinjeno; treću sam dobila za ulogu Julije, pa bi ovo onda bila četvrta. Pritom sam dvije dobila u kategoriji mladog umjetnika, a dvije u kategoriji glavne ženske uloge.

Po čemu je Nagrada hrvatskog glumišta drugačija od ostalih nagrada koje ste dobili i što Vam ta nagrada znači?

Svaka nagrada mi je važna i jako je lijepo vidjeti da je netko procijenio da ju svojim radom zaslužujete i da je nagradio trud, rad, a možda i neki napredak. U tom smislu nagrade su vrlo poticajne i daju na nekoj važnosti, iako je već i sama nominacija velika čast. Danas kada ih gledam na polici, volim se prisjetiti uloga za koje sam ih dobila.

Ova Nagrada je bijenalna pa bi joj to, u kontekstu hrvatske baletne produkcije, trebalo omogućiti veću relevantnost, no ipak možemo primijetiti da se imena laureata često ponavljaju. Mislite li da se to događa i zato što nagradu mogu dobiti samo hrvatski državljani, što automatski sužava krug mogućih dobitnika te što mislite o inicijativi da se nominacije omoguće i stranim plesačima koji su ravnopravni članovi naših ansambala?

Mislim da bi definitivno u našoj, baletnoj kategoriji trebali uključiti strane plesače jer, za razliku od opere i drame koji nemaju taj problem, mi naš repertoar ne bismo mogli održavati i izvoditi bez stranih plesača. Ovo pitanje dodatno ukazuje na tužnu situaciju u kojoj se nalazimo, a u kojoj ima sve manje hrvatskih plesača, što je također problem o kojem treba razgovarati i koji treba rješavati. Bilo bi naravno sjajno da nas je više i da je konkurencija među domaćim plesačima veća, no i tada bi u nominacije trebalo uključiti sve plesače koji sudjeluju u predstavama. Dakle, svi bi oni trebali biti kandidati za nagrade. Drugim riječima, za nagradu se trebaju kandidirati oni koji to svojom kvalitetom zavrjeđuju, bez obzira na to jesu li hrvatski državljani ili ne.

Nagradu ste dobili za ulogu Klare u Orašaru. Plesali ste premijeru pa možemo reći da je ta uloga na neki način i rađena za Vas. Zanima me kako je plesati glavnu ulogu u ovoj novoj verziji Orašara budući da su uloge Klare i Vile šećera, koje su do sada plesale dvije balerine, u Orašaru Vladimira Malakhova objedinjene?

Ono što mi se čini pozitivno u tom povezivanju je da se uspijete razigrati i zagrijati kroz cijelu predstavu pa u grand pas de deux uđete puno bolje pripremljeni. Kada sam recimo plesala samo Vilu šećera u prijašnjim verzijama, to je bilo izuzetno stresno jer čekate cijelu večer da dođete na red i onda imate tih svojih petnaest minuta koliko traje pas de deux, i svaka pogreška koja se dogodi je gotovo sudbinska jer ju nemate kada ispraviti. Tih petnaest minuta je sve što imate i to je ono što publika pamti. Ovdje plešete kroz cijelu predstavu i puno bolje se možete uživjeti u ulogu koja se postepeno razvija, a vi rastete zajedno s njom – od zaigranosti na samom početku pa sve do zrelosti i kulminacije na kraju predstave. Također, Klara sudjeluje u interakcijama s lutkama kroz cijeli drugi čin, tako da nemate kada puno ni razmišljati o svemu onom stresnom što vas čeka na kraju. No istovremeno, ova verzija je puno teža jer plešete kroz cijeli balet i praktički ne prestajete sve do samog kraja.

Kako ste se uspjeli uživjeti u dječju energiju Klare? Imam osjećaj da ste do sada više plesali dramske i neke emotivno nabijene uloge, a Klara je još uvijek mala djevojčica…

Jako volim uloge u kojima se mogu vratiti u djetinjstvo. Slična je bila i Wendy u Petru Panu. To sam nekako najviše ja… volim se zezati, volim se pomalo i glupirati i zaista mi nije bilo teško ući u taj svijet i pronaći djevojčicu u sebi.

Orašara plešete sa svojim suprugom Guilhermeom Gameirom Alvesom, koji je ljubimac zagrebačke publike. Znam da jako volite plesati zajedno, no zanima me koliko je to zahtjevno u emocionalnom smislu? Naime, kada plešete s nekim bliskim, tada ne proživljavate samo svoje korake nego i njegove. Pritom je sjajno kada sve uspije, no kako se nosite s nekim teškim trenutcima? Što kada partneru koji je ujedno i Vaš životni partner nešto ne ide od ruke? Koliko to može narušiti Vaš mir i koliko je iscrpljujuće?

To zaista nije jednostavno, iako imam osjećaj da mi je puno teže gledati Guilherma iz gledališta nego plesati s njim. Kada plešemo zajedno, naravno da želimo jedan drugome da nam sve uspije, no istovremeno smo si blizu i možemo si pomoći, a kada sam u gledalištu a on na sceni, tada je moja trema za njega puno veća. Kada pak plešemo zajedno, moram reći da se bez obzira na to što sam u karijeri imala zaista sjajne plesne partnere, najsigurnije osjećam u njegovim rukama. Imam u njega apsolutno povjerenje i možda sam s njim ipak malo sigurnija nego s drugima. Naprosto znam da je (i doslovno) iza mene i da će mi pomoći ako pogriješim te da će me izvući. Opet, nastojim ga što manje opteretiti da ga ne ubijem tj. da ne potroši svu snagu na mene.

S druge strane, u procesu rada znamo biti prilično oštri jedan prema drugome. Neki puta mi se čini da je Guilherme prema meni zahtjevniji nego prema drugim partnericama i da mi se obraća puno direktnije, no znam da je to zato što je naš odnos drugačiji, što imamo povjerenja jedno u drugo i znam da mi želi sve najbolje. Zato smo u zajedničkom radu izravniji nego kada radimo s drugim plesnim partnerima. Stalo mu je da na sceni dobro izgledam i da se dobro osjećam te da sve izvedem najbolje što mogu. Moram reći da je Gui u procesu stvaranja Orašara imao zaista puno strpljenja za mene jer sam bila u velikom stresu. Naime, Orašar je predstava koju svi uvijek željno iščekuju, oko nje se uvijek radi posebna pompa, također premijera sa sobom nosi neku drugačiju napetost, odgovornost je puno veća i tu je Gui imao puno razumijevanja, ali i živaca i pružio mi je zaista veliku potporu.

Priprema za predstavu je i inače proces prepun osobnih uspona i padova, proces u kojem gradimo samopouzdanje, borimo se s vlastitim demonima. Kakav je za Vas bio proces pripreme Orašara i u čemu ste tražili svoju snagu?

Najteže su mi bile neke gluposti koje mi ustvari ne bi trebale biti problem, no vjerojatno zbog stresa premijere, činjenice da je tu Vladimir Malakhov kojeg izuzetno cijenim, zbog očekivanja koje drugi imaju od mene, ali i očekivanja koja si sama postavljam te zbog želje da ne iznevjerim sve one koji su odlučili da baš ja plešem premijeru, dakle zbog svega toga znala sam u nekim momentima zablokirati. Kasnije shvatim da su to sve gluposti i da to nije bilo potrebno, no ja nekako pred sebe postavim tu nevidljivu barijeru koju ne mogu prijeći. Čim je premijera prošla, a i kasnije iz sezone u sezonu osjećala sam se sve sigurnije. Tom osjećaju sigurno pomaže iskustvo i sada kada gledam unatrag čini mi se stvarno nepotrebnim što sam toliko energije potrošila na prepreke koje si na neki način postavim sama.

Koliko je zahtjevno plesati premijeru? Je li to događaj u kojem možete uživati ili na neki način želite da premijera prođe kako bi onda u izvedbama koje slijede plesali za sebe i svoj gušt?

Mislim da svi želimo plesati premijeru jer je to stvarno poseban događaj. Premijera se pamti, tada svi dođu, dolaze kritičari – to je svojevrsni prestiž. No opet, radi se o zaista velikom stresu jer su na premijeri puno veća očekivanja, kao da cijelu pripremu prenesemo u tu jednu izvedbu. Čini mi se da je lakše plesati sve ostale izvedbe jer su puno opuštenije – tada više plešemo za sebe, a ne za druge kao na premijeri.

Orašar je predstava s najvećim brojem izvedbi, što znači da svake godine iste uloge pleše pet postava. Kako u tom smislu gledate na svoje konkurentice? Koliko je zrelosti potrebno da pomirite istovremenu želju da budete najbolji ili bolji od drugih, sa sposobnošću uživanja u izvedbi vlastite kolegice koja pleše istu ulogu? U filmovima o baletu su upravo ti konkurentski odnosi okidač za mračne zaplete (smijeh).

Pa kada govorimo konkretno o Orašaru, moram reći da sam zadnjih godina uživala upravo u toj našoj kolegijalnoj interakciji i baš nam je bilo lijepo zajedno jer smo si pomagale. S jedne strane upravo kolegice koje prolaze isto što i ti mogu ti ujedno najviše pomoći u nekim stvarima, a s druge strane jako je zanimljivo vidjeti kako od nas pet svaka ulogu otpleše na svoj način i kako je svaka drugačija. Čak moram reći da smo si u Orašaru pomagale i više nego inače i da smo si međusobno bile velika potpora.

Do sada sam u kontekstu Nagrade glumišta, ali i Orašara već razgovarala s Tomislavom Petranovićem i s Anamarijom Marković. Anamarija je na samom početku karijere, a Tomislav uživa u svojim zrelim plesačkim godinama… Vi ste točno negdje između njih dvoje. Kako gledate na ovo razdoblje svoje karijere u kojem ste još uvijek dovoljno mladi da plešete punim fizičkim kapacitetom, a opet imate značajno iskustvo i otplesali ste već mnoge uloge?

Osjećam veliku pozitivnu promjenu zbog činjenice da već imam neko scensko iskustvo, svjesnija sam nekih pogrešaka i znam kako ih popraviti. Želim reći da bih danas s ovim iskustvom neke uloge otplesala drugačije da ih radim iznova, iako naravno postoje uloge i predstave s kojima sam bila zadovoljna. Danas imam drugačiji pristup radu, možda zreliji i odgovorniji, puno više razmišljam i analiziram neke stvari, no istovremeno se osjećam ugodnije i sigurnije na sceni. Znam da ću se bolje snaći ako se dogodi nešto nepredviđeno i definitivno više uživam. Mislim da je ovo možda i najljepši dio karijere, volim svoju zrelost i želim iskoristiti taj osjećaj, pogotovo zato što sam svjesna koliko je naša karijera kratka.

Osobno ne volim postavljati pitanja o kraju karijere jer ne volim na plesačke karijere gledati kroz perspektivu ograničenja. Smatram naime, suprotno uvriježenom mišljenju, da i plesačke karijere mogu biti duge i da mogu prigrliti godine u svoju korist. No ipak, u jednom trenutku svi se moramo suočiti s krajem… Kako u tom smislu vidite svoju budućnost? Možemo li se emotivno pripremiti na taj trenutak?

Mislim da će mi to biti teško. Balet je za mene način života i ja zaista živim balet. I u privatnom životu teško mogu pobjeći od baleta jer smo suprug i ja zajedno u tome. Balet nije samo posao, to je nešto čime se baviš odmalena, nešto što te oblikuje i snažno utječe na sve aspekte života. Dakle, bez obzira na to što razmišljam o životu nakon baleta, ipak će mi sigurno biti teško prekinuti tu neku rutinu i sve ono na što sam navikla. Nedostajat će mi scena i mislim da se na taj kraj teško mogu pripremiti. Ono što za sada sa sigurnošću znam jest da bih htjela ostati u profesiji. Jako me zanima pedagoški rad i njime sam se već polako počela baviti.

Budući da se kaže da je podučavanje najviši oblik učenja, zanima me što ste sami naučili iz dosadašnjeg pedagoškog iskustva?

Pedagoški rad me zaista jako ispunjava i uživala sam u tome što se sve ono što pokušavam prenijeti iz svog iskustva odmah otjelovilo u praksi. Do sada sam zajedno s Ozanom Mirković pripremala za natjecanje našu mladu kolegicu Doru Blaić i bila sam neopisivo sretna jer je sve ono što smo joj na probama govorile, uspjela odmah primijeniti. Taj osjećaj da možete nekome pomoći i da taj netko grize i koristi to znanje je nevjerojatno inspirativan i poticajan. Baš u tom procesu mentoriranja za natjecanje shvatila sam da to želim raditi u budućnosti. Naučila sam puno i o komunikaciji s plesačima, o tome kako reći ono što treba popraviti, ali na poticajan način, o tome kako svako reagira na drugačiji način… Također, radeći s Dorom i gledajući ju na probama, kao da sam vidjela sebe u njoj pa sam kasnije te korekcije koje bih joj uputila, isprobavala i na sebi.

Uz klasični balet se često vežu neki pojmovi koje mi u baletu razumijemo kao pozitivne, no ovisno o načinu na koji ih gledamo, oni mogu imati i svoju negativnu stranu. Jedan od takvih pojmova je i perfekcionizam. Vidite li perfekcionizam kao faktor napretka koji pomaže plesačima ili faktor neprestane samokritike zbog koje se stalno korimo i nikada nismo posve zadovoljni s izvedenim?

Mislim da je to pozitivan pojam do onog trenutka dok ne postane negativan (smijeh).  Ne mogu zamisliti da mi je poslije predstave sve super i da sam potpuno zadovoljna izvedbom. Mislim da treba biti perfekcionist i težiti najboljem, jer mi smo ti koji idemo na scenu i trebamo se potruditi i publici pružiti ono najbolje od sebe. Ja sam osobno sama sebi najveći kritičar, no opet mislim da pritom ne smijem postati svoj neprijatelj. Zato je važno pronaći granicu i balans kako perfekcionistički zahtjevi ne bi postali izvor frustracije.

©Mihaela Devald Roksandić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. lipnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije