Razgovarala: Narcisa Vekić

30.5.2024. – „Ivan Ćaćić je glumac koji je svojom prisebnošću i produhovljenošću olakšao nenamještenom radošću življenja i borbe s toli bolnim situacijama s kojima se prosječni građanin naše domovine svednevice susreće. Iznimna zahtjevnost kako režije, tako nepreglednog teksta kojega je sam iznio svojom dragocjenom umjerenošću i koncentracijom postavljen u glumcu zapravo nesklone zadatosti znalački je odglumio i proživio na radost gledatelja čudo koje ispunjava plemenitim divljenjem svakog sudionika. Hvala Ivanu!“ – obrazložio je ocjenjivački sud 31. Festivala glumca svoju odluku da Nagradu Fabijan Šovagović za najboljeg glumca dodijeli Ivanu Ćaćiću za ulogu Josipa Matijevića u predstavi Jom kipur ili pomirenje HNK-a u Osijeku, u režiji Želimira Mesarića.

Čestitke na nagradi! Kako se osjećate? Nagrade za najboljeg glumca na ovom festivalu za većinu glumaca imaju posebnu težinu.

Hvala lijepa na čestitkama. Prevladavaju osjećaji zahvale i ponosa. Mnogim sam ljudima zahvalan što sam uopće došao u poziciju baviti se ovim poslom, mnogo je utkanih u tu nagradu. Ne znam za druge, ali za mene ima posebnu težinu, jer sam Vinkovčanin koji je odrastao uz Festival glumca, a nagrada koja se zove po najvećem hrvatskom glumcu i koju dodjeljuju kolege glumci stoga ima doista posebnu težinu.

Što vas je privlačilo, plašilo, motiviralo u radu na ulozi?

Prije svega, pročitao sam sjajan Ivanin roman. I odmah sam se pitao: kako ću ja to? Osjetio sam ogromno strahopoštovanje prema zadatku. Želim si takve uloge. Ovdje je Josip u tih 10 seansi s psihijatrom morao proći trnovit put na kojem je spoznao da oslobođenje dolazi s oprostom. On jest oprostio prvo neprijatelju, zatim svojemu ocu, no nije samomu sebi. Ta unutrašnja previranja i pucanja i sakupljanja samoga sebe pred publikom su velik izazov, barem su meni bila. A svaki je izazov motivirajuć. Ovom sam ulogom sebe kao kazališnog djelatnika, da ne kažem umjetnika – jer to je riječ koja se često zna zloupotrijebiti, pogurao izvan nekih svojih okvira i nekako još malo kazališno i ljudski odrastao. I ona u mom, još uvijek nevelikom glumačkom opusu stoga ima najvažnije mjesto.

Kako ste se pripremali? Koliko je uloga bila izazovna emocionalno i fizički? Jeste li razgovarali s nekim bivšim braniteljem?

Iščitavao sam roman jer Ivana je sve napisala. Razgovarao sam s jednim predivnim psihijatrom koji nam je jako puno pomogao. A branitelja znam mnogo – moj otac je branitelj. Mnogo toga utkanoga u Josipa dugujem i svomu ocu. Pogledao sam mnoge dokumentarce na temu logora i Domovinskog rata i nadahnulo me kako su ljudi govorili o svojim iskustvima. Govorili su čisto i nepatvoreno, s nekim ironijskim odmakom. Zbog toga njihove nedaće zvuče još bolnije, još vam jače prodru u srce i um. Josip mnogo čita, iščitavao je Bibliju i ta njegova produhovljenost inspirira i drago mi je da sam se otisnuo na to putovanje i s njime shvatio mnogo toga i u svezi sebe i svijeta u kojem živimo. Koliko god emocionalno i fizički teško bilo.

Što Vam je bilo najdraže, a što najteže u ovoj predstavi i ulozi?

Ta zahtjevnost i vrtlog emocija kroz koje moram proći, a da ne pretjeram bio je izazov, a kako mi kažu da sam uspio u tom, onda mi je to i najdraže što nosim iz te predstave.

Je li uloga promijenila Vaš pogled na Domovinski rat, važnost mentalnog zdravlja, ali i stigme koju još uvijek nosi u društvu?

Nije ga promijenila nego ga je dodatno učvrstila. Trebamo i dalje govoriti o ratu i žrtvama koje je on odnio. Mnogi su iz tog rata izašli s teškim duševnim ožiljcima i moramo im dati da govore, da se oslobode. Inače, kako kaže i dr. Romić u predstavi: čovjek pukne zbog neke nevažne sitnice i otvore se mnoge Pandorine kutije. Ne treba nam to. Svakoj se temi treba pristupiti ozbiljno ako ima potrebe da se o njoj govori. Kamo sreće kad bi si ljudi priznali da nisu dobro i da o tom razgovaraju sa stručnim osobama. Mislim da bi nam svima bilo lakše.

Rekli ste da Vas je redatelj posložio i drilao. Ima li Želimir Mesarić neke posebne vještine? Razlikuju li se u radu stariji i mlađi redatelji?

Istina, to sam rekao. Njegova posebna vještina je posvećenost glumcu, rečenici, odnosima, pauzi, jednom osmijehu, pogledu. U vremenu kada je to u radu na predstavi iznimka, moram onda to i izdvojiti. Gavellin je učenik i ništa ne prepušta slučaju, osobito u radu s glumcem. Mitspiel je nešto preko čega se olako prelazi u kazalištu, a to je ono najbitnije. Suigra među glumcima, pa onda i s publikom. Zato sam ga nazvao Guardiolom, a on nas malom Barcelonom. Tako nam je bilo lakše. Mi suigramo, a on (nas) trenira.

Što vam je najvažnije kada birate projekte na kojima ćete raditi? Mislim pritom na one izvan kazališta (ali i u Vašoj matičnoj kući).

Bitno mi je da me redatelj želi i vidi u toj ulozi i predstavi te da ćemo zajedno moći kreirati. Uvijek je bitno i s kim igraš, ali ponekad se treba prepustiti, jer kroz rad čovjeka još bolje upoznaš pa i to da se moraš s nekim drugim igrati i njemu se prilagoditi je isto ono što te negdje pomiče u ovom poslu. I to volim. U svom kazalištu ne biram, sretan sam da igram.

Kako biste opisali svoj pristup glumi i što smatrate ključnim za uspjeh?

Ne znam. Kad bih to znao, nazvao bih se Čajoslavski i izdao knjigu o metodi glume. Veliki sam radnik i radoholičar i svakom zadatku pristupam jednako ozbiljno, ali to bi morali drugi potvrditi. Meni se to pokazalo ključnim. Rad, rad, rad.

Kazalište se suočava s nizom izazova koji su posljedica promjena: društvenih, ekonomskih i tehnoloških. Često se bore s nedostatkom financija. Pandemija je dodatno pogoršala situaciju. Kako se to odražava na motivaciju glumaca?

Opet mogu govoriti samo o sebi i svom iskustvu. O tom kako i koliko se financira kultura mogli bismo nadugo i naširoko. Ja sam iskreno sretan da radim, jer kako sam i na Akademiji za umjetnost i kulturu vanjski suradnik, imam uvid da je mnogo mladih ljudi koji su isto tako talentirani i naporno rade a ne znaju što će nakon akademije. S te strane, neću se žaliti.

Je li smanjen posjet kazalištima?

Ljudi danas teško izlaze iz svojih domova kada im je sve dostupno na jedan klik. I sami kreiraju svoj sadržaj, odnosno što će gledati. Danas je pošast tih aplikacija i programa koji vam nude zabavu u svega par minuta nekakvog videa i koncentracija ljudi je svedena na minimum. Kako da budu koncentrirani na predstavu od dva i pol sata, to su izazovi s kojima se moramo nositi. Ali mislim da tu živu emociju koja se događa upravo sad pred vama i koju ne možete pauzirati nego je morate pratiti i upijati sada i ovdje ne može ništa zamijeniti. Barem meni ne može.

Mnogi kritiziraju kazališta zbog nedostatka inovacija i zastarjelog repertoara, koji ne privlači širu i mlađu publiku.

Da to znam riješiti, bio bih intendant ili ministar kulture. Što znači inovacija? Da im uvedemo daljinske upravljače, da nas mogu pauzirati ili zaustaviti ili premotati? Da gledaju predstavu preko mobitela i stavljaju nam na glavu preko aplikacija magareće glave dok glumimo da bi njima bilo zanimljivije? Klasični repertoar može biti uzbudljiv, jer je u njemu upisano sve, kao što i nove drame ako su dobre opet podsjećaju na klasiku. Neka si daju priliku i uživaju u kazalištu, pa bio to Shakespeare, Moliere itd. Ako ih ne zanima emocija, iskren smijeh, izravan doživljaj, ne znam kako im pomoći. Volio bih da znam.

Zadržavanje talentiranih glumaca, redatelja i drugih kreativnih profesionalaca može biti teško zbog konkurencije iz filmske i televizijske industrije, gdje su plaće često veće. Kako to komentirate?

Možda u nekoj sredini gdje je produkcija puno veća nego kod nas. Tko hoće, neka snima. Tko hoće, neka igra u kazalištu. Mojem izričaju kazalište je draže i bliže. Za sada.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru i želimo puno uspjeha u daljnjem umjetničkom radu.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. svibnja 2024.

Autor naslovne fotografije: Jasenko Ćutuk