Autorica fotografije: Vesna Zednik

Pedesetu obljetnicu umjetničkog rada Žarko Potočnjak proslavio je 30. listopada 2018. u Dramskome kazalištu Gavella monodramom Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka prema komadu Eberharda Streula. Josip Bizjak, kazališni rekviziter, neostvareni je umjetnik i kazališni fanatik. Kada publika unatoč otkazanoj predstavi ne napušta dvoranu, on ostaje sam na sceni i započinje igru kojom otkriva svijet iza kazališnih kulisa.

Zbog čega Vas je privukao upravo ovaj njemački tekst s kojim se izvorno proslavio austrijski glumački velikan Otto Schenk?

Otto Schenk – veliki glumac, pjevač, zabavljač, preuzeo je tekst uvrstivši sve iz svog okruženja u predstavu. Dakle, priča o rekviziteru samo je baza, a sve drugo su istinski doživljaji iz njegovog okruženja i života. Pavo Marinković donio mi je prvu ruku prijevoda, a ja sam mu kazao da mi je to sasvim dovoljno jer sam ga tretirao kao predložak u koji ću uvrstiti dijelove iz vlastitog života. Oblikovao sam zgodnu predstavu u kojoj ima trenutaka što će ih prepoznati samo osobe za koje su napravljeni, ima i općih kazališnih trenutaka, a ima i ponešto za sladokusce.

Vaš Josip Bizjak, slovenski Veliki Dan Jožeta Dobrnika, Scenski radnik iz Priredbe Ilije Zovka, Harwoodov Garderobijer – priče su oslonjene na takozvanog kazališnog gubitnika preko kojeg zavirujemo u tajnu privrženosti kazališnom poslu.

Mislim da je u kazalištu daleko više gubitnika nego dobitnika. Svatko tko je zakoračio u kazalište, samim tim korakom već je gubitnik. Nikada se ono koliko će on uložiti ne može ni jednom četvrtinom vratiti, ali dobijemo iznimno puno u emotivnom, duhovnom smislu.

Kad ste spoznali ovo o gubitku?

Shvatio sam da mi je u kazalištu ugodno, veselo i zabavno ali da se to nikako ne može isplatiti, pogotovo u ovako maloj zemlji. Ekonomska strana kulture uvijek je na dnu. Možda se dogodilo nešto iznimno one godine kad smo stvarali Histrione – bio je to čudan impuls koji se rijetko kojem glumcu dogodi u životu.

Profesor ste scenskoga govora studentima glume na Sveučilištu Libertas. Vaši scenski počeci bili su popraćeni riječima Vaše majke Erminije – da je i Tito Strozzi „dost znal vleči na zagrebački“ i da to publiku nikad nije smetalo.

Na samim počecima karijere govor mi je bio problematičan. Bilo je to vrijeme čiste scenske štokavštine. Moji dragi profesori Tonko Lonza i Zlatko Crnković naučili su me govoriti. Upravo zahvaljujući njima, u čast njihovome trudu kojeg su uložili u mene, drago mi je da sam položio i docenturu. Nadam se postati izvanrednim profesorom. Drago mi je da sam se pozabavio scenskim govorom.

Nakon Akademije, Vlado Štefančić angažirao Vas je u kazalištu Komedija gdje je Vaša plaća bila, doznajemo, 820 tisuća dinara. Nakon samo tri godine prešli ste u Dramsko kazalište Gavella na tri puta manju plaću.

Točna je priča o 820 i 280 tisuća. U Komediji sam imao mjesečno po trideset i pet predstava. Bilo je to vrijeme osnivanja Zagrebačke škole mjuzikla koja nikada nije zaživjela do kraja. Sa Štefančićem je otišla i ta mogućnost. Igralo se puno i plaća od 820 tisuća bila je impozantna. Predstave su bile rasprodane i po godinu dana unaprijed. Bio je to period kad je opereta prelazila u mjuzikl. Štefančić je mudro napravio takvo kazalište, zajedno s Kabiljom, Grgićem, Prohaskom. Mislim da je savjetima puno pomogao i Paro, imajući dragocjeno američko iskustvo.

Vi ste iz Gavelle u HNK namjeravali otići na samo dvije godine?

Tako sam se dogovorio sa Krešom Dolenčićem, koji je tada upravljao Gavellom. Međutim, Žorž me bacao iz predstave u predstavu, pa kad sam se trebao vratiti u Gavellu, već sam bio toliko involviran u HNK da nisam mogao. A iz Gavelle su otišli i Marija Kohn, i Pero Kvrgić, i Semka Sokolović Bertok i Božidar Boban. Bila je smjena generacija. Dolenčić je na ta mjesta doveo grupu mladih glumaca a ja sam u HNK-u stekao nove prijatelje.

Zašto je Domagojada bila predstava s kojom ulazite u plejadu hrvatskih glumaca koji će ispisati povijest hrvatskoga kazališta, kako bilježi teatrološki zapis?

S Domagojadom trojca Senker – Škrabe – Mujičić dobili smo Zlatnu masku na MESS-u 1976. za najbolju predstavu. Domagojada je bila bazirana na pučkoj igri komedije dell’ arte. Međutim, rezultat nije bio geg komedije dell’ arte, nego filozofska, politička misao koja je stajala iza toga. Koristiti geg, zabavu i atrakciju da bi se ispod toga provukla ozbiljnija misao – to je bila osnovna ideja nas u Histrionu.

Želite otvoriti glumačku radionicu na svojem imanju pod Okićem. Kako Vam možemo pomoći da date mladima sve ono što trebaju?

Tu je pitanje odluke, hrabrosti i stvari koje moram razriješiti sam sa sobom. Ako i kada to uspijem, onda će iza toga svaka dobra rečenica i posjet biti vrlo korisni. Oko toga sam razgovarao s Parom na našim jutarnjim kavicama. Za glumačku radionicu na mojem imanju rekao je: „Vjerujem da i ja spadam u red profesora koji bi mogli održati radionicu.“ To mi je bilo drago i to je bio znak da bi on tako nešto podržao.

Spomenuli ste Georgija Para, a dragocjeno je Vaše iskustvo s četvoricom redatelja, članovima neformalnog kartela Gavellinih sljedbenika.

Žorž je čovjek koji mi jako nedostaje – bili smo prijatelji. Bio je bez dlake na jeziku, svaku pretencioznost srezao bi odmah u prvom koraku. Nedostaje mi izniman impuls, sa suptilnom, razrađenom glumačkom školom koju je imao Dino Radojević. Iz današnje perspektive, to vidim kao senzacionalno – svoj impuls prenio je na mene i na Duška Valentića, ali očito nismo bili osobe koje bi to predale dalje. Zna se za školu Koste Spaića, Violićevu, Žoržovu, ali ne i za Dinovu školu. To je bilo nešto najsofisticiranije, nešto što se oslanjalo na najmodernije izraze u Europi i svijetu. Kosta je imao ovo što Vi kažete – mir. Imao je čudan stav, malo von oben…

Imao je i automobil jaguar.

Tko bi na Akademiji imao dobru probu, dobio bi krug vožnje u jaguaru oko HNK-a. „Ti si danas bio dobar, sjedni kraj mene i idemo jedan krug!“ Imao je osjećaj za humor, znao je ucijepiti taj bitan dio zajedništva, ali bio je i čovjek koji je od glumca tražio zanatsku spremu i da tu zanatsku spremu zna talentom pretočiti u glumačku vještinu i emociju. Kod njega sam dobio prvu glavnu ulogu u Talismanu. Režirao je do najsitnijega pokreta ruke. Vodi me do fotelje na sceni, sjednem u fotelju, a on kaže: „A sad, dragi moj Potočnjak, sad tu zaspeš pa možeš radit’ kaj god hoćeš.“ U jednome trenutku on pogleda a ja spavam stojeći na glavi s nogama u zraku. Onda me pozvao i rekao: „Potočnjak, sad te vodim na kavu i ja ti slobodno mogu reći – ti si postal’ glumac.“  Zatim Božidar Violić, koji kao pedagog i redatelj strahovito nedostaje. Žorž sa svojim američkim iskustvima piknuo nas je i svi smo pokušali nešto napraviti od svojih života.

Želja Vam je napisati knjigu o periodu kojeg ste proveli u DK Gavella. Naveli ste da je taj period zanemaren s teatrološke strane.

Govorimo o osamdesetima i devedesetima u Dramskome kazalištu Gavella. Naglasio bih osnovnu ideju tog kazališta. Riječ je o zajedništvu. Ta se riječ stalno provlačila tih dvadeset godina kroz Gavellu. Što je to uopće – zajedništvo na pozornici? Analiza je duboka i daleko se može otići – od teze da je glumac glumcu vuk, do toga da je zapravo svaka dobra gluma na pozornici s partnerom – ljubavna scena, ali zajedništvo je bazična točka koja je nosila Gavellu tih godina kad je bila svjetski teatar. Danas više ne postoje u našem kazalištu veliki epizodisti, glumci koji rade uloge kao što to rade Pero Kvrgić ili Marija Kohn – najočitiji primjeri od kojih sam učio. Ima takvih ljudi koji jednostavno traže da se o njihovom radu glasnije govori. Da ne govorimo o Emilu Gladu, Ivu Ficiju, Mati Ergoviću, o Semki Sokolović. Danas se cijeni glavna uloga, a ovo drugo će odraditi za plaću.

Je li to zbog osobne taštine, uprave ili nove sociološke kategorije Me Generation?

Trebalo bi to sve dobro zavrtjeti, pa doći opet do one najvažnije riječi zajedništvo. Svijet se promijenio, međutim, mislim kad bi danas postojala ondašnja Gavella – ta bi veza u kazalištu bila još čvršća. Naša povezanost sezala je do portira. Imali smo portire koji su pisali pjesme, možete li vjerovati? Od portira do kralja, a naš kralj na Dubrovačkim ljetnim igrama – Božidar Boban kao Eduard II. na Lovrijenac nije smio ići pješice. Mi smo ga nosili. Nezamisliva je bila naša ljubav prema njemu.

Na svojim tekstovima kazališnih komada upisujete šifre, znakove i šumu vlastitih didaskalija. Što ste sve šifrirali u tekstu Titona, najnovije predstave u kojoj nastupate?

Kod Titona imam puno strelica. Strelica je znak da se ide prema naprijed. Međutim, drška – donji dio, tijelo strelice jako je kratko. Znači, impuls postoji, ali kako je tijelo strelice kratko, to znači i da je moć realizacije slaba. 

Kada pogledamo luk uloga koje ste ostvarili počevši od Galićeva filma Prikupljanje hrabrosti iz 1966. do uloge Titona, što osjećate?

Osjećam da hoću još! Jednostavno bih još!

© Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. studenog 2020.