Piše: Branka Primorac
Kad zavirimo u službenu biografiju Rade Perkovića, u kojoj stoji da je bio svestran umjetnik – glumac, redatelj, pisac, osnivač umjetničkih družina, dakle organizator i promicatelj umjetnosti – moramo se pitati kad je stizao odvojiti vrijeme za sve to i u svemu biti iznadprosječan. Neosporno je bio čovjek goleme energije i pun ideja koje nisu ostale samo na tome. Dokaz su manifestacije koje je osmislio i osnovao, počevši od onih najranijih iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, poput splitske pozornice Varoš i Teatra dokumenata (poslije Dramski teatar). Kasnije, s početka hrvatske države, 1991. inicirao je, osnovao i potom dugi niz godina ravnao Festivalom hrvatske drame Marulićevi dani, danas jednim od najznačajnijih kazališnih festivala hrvatske dramske riječi na nacionalnoj razini. Uza sve to bio je izvrstan Sanaderov zamjenik, a poslije njegova odlaska u politiku i ravnatelj splitskog HNK u dva mandata, organizator i sedam godina voditelj Splitskog ljeta. Ne zaboravimo ni Pasionski teatar.
A počeo je kao glumac.
Glumačku školu završio je 1961. u Sarajevu, a glumački je zanat do 1963. brusio u Narodnom pozorištu u Zenici, iz kojeg je ubrzo prešao u HNK Split. Tu ga pamte kao odličnog Edeka u Mrožekovu Tangu, Brindsleya u Shaffarovoj Crnoj komediji, u više uloga u Držićevim komedijama te kao Bukaru u kultnoj Brešanovoj satiri Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja.
Umjetnički nerv ostvario je u književnosti, a kasnije i u režiji.
Pokojni Marin Carić, hvaljeni redatelj, tako je 1976. dramatizirao i na scenu postavio Perkovićev tekst Kako osvojiti ženu (1973.), monodramu s istim naslovom kao što ga nosi knjiga. „Posrijedi je sočna, skaredna, ali duhovita zmešancija, naoko seksistička, ali koja onako lukavo ismijava nadobudnost muškog roda…“ U redateljske vode upustio se sa svojim prezimenjakom Vlatkom Perkovićem (Klis, 1936.), doktorom kazališnih znanosti, dramaturgom, teatrologom, redateljem koji je sigurno u vrijeme kad su pripremali Kulu babilonsku Drage Roksandića, imao iskustva u režiji. Poslije Kule babilonske Perković je počeo režirati samostalno. Jedan od komada kojeg se prihvatio bio je Otrujmo moju ženu A. Roussina, potom i scenskih kolaža Satirično zabavište za odrasle, Teatar iza zastora i Šampion, koje je sam osmislio. Prije tri godine, već u mirovini, uz veliku alkarsku godišnjicu redateljski je podupirao prikaz bitke Opsada Sinja 1715. Iz naslova predstava jasno se iščitava žanrovska opredijeljenost i golema energija koja ga je krasila i u visokim godinama.
Perkovićevo intendantsko razdoblje u HNK Split (1992–1998.) pamti se po kvalitetnim izvedbama i velikoj posjećenosti. Teške 1992. godine, kad se svakodnevno bježalo u podrume, splitska teatarska kuća zabilježila je rekordnih devedeset tisuća posjetitelja i čak pedeset i jednu opernu izvedbu. Na programu su bile i neizostavne operete Mala Floramye i Splitski akvarel, bez kojih bi repertoar kazališta u mjestu kojem se tepa „ča je pusta Londra kontra Splitu gradu“ bio beskrvan. Teatarski sladokusci cijenit će i činjenicu da u repertoarnoj politici nije zaboravio grčke tragedije, koje se rijeko izvode na našim pozornicama. To govori o čovjeku koji je promišljao teatar i dao mu najširi mogući raspon – od komedije do tragedije, od opere do operete. Tako široko gledanje na sadržajno lice jednog kazališta poklapa se s opisom Perkovićeva karaktera koji se nekima milio, nekima ne, a koji je, uz neke ograde, u povodu njegove smrti ispisao Tomislav Čadež u Jutarnjem listu. Vidio ga je „dobrom dušom, uvijek u povišenom tonu, balzacovski raspojasana, krupna, vitalna, izravna“. „Takvi ljudi“, kaže Čadež, „ako i načine kome zlo, požale brzo“.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. prosinca 2020.