Piše: Snježana Banović

Naslovna fotografija: Mila u objektivu supruga Franje Mosingera, glasovitog zagrebačkog fotografa.

Operetna subreta i dramska glumica čije ime danas izvan najužih teatroloških krugova ne govori gotovo ništa, potvrđuje u punom smislu pravilo o prolaznosti scenskog trajanja od kojeg se, paradoksalno, ispisuje kazališna povijest, grade mitovi i raspredaju legende. Danas je gotovo nemoguće razumjeti i djelić pozornosti koju je u međuraću privlačio naš zvjezdani prostor operete, najpopularniji scenski žanr u nas, s kraja 19. i u prvoj polovini 20 stoljeća, a koji je usto znatno pridonosio i financijskom samoodržanju kazališta i koji je širom Europe stvarao brojne obožavane zvijezde tj. operetne dive i prvake.

U ovom je nastavku riječ o jednoj takvoj zvijezdi. Ona pripada velikom nizu operetnih umjetnika s dugim karijerama, velikim talentom, šarmom i scenskom vještinom bez kojih naša opereta ne bi zasigurno dostigla svoje zlatno razdoblje. Uz Veru Misitu, Eriku Druzović, Ružu Cvjetičanin, Acu Biničkoga, Margitu i Dejana Dubajića, Milana Šepeca, Zlatka Šira… neizostavna je pojava Mile (krštene kao Milena Helena Magdalena) Popović (ud. Mosinger) rođene u Gradecu kraj Vrbovca, koja je posjedovala baš sve što opereta traži od izvođača: glas, stas, pokret, glumačku virtuoznost, smisao za stil, zavodljivi talent za improvizaciju, prirođeni šarm i zabavljački dar. Jedna je od rijetkih koja je uspješno, kad je za to došlo vrijeme, prešla u dramski fah, trajući u njemu desetljećima.

Iako oca Vilka, rođenog Varaždinca, učitelja pa školskog nadzornika nije bilo lako odobrovoljiti da pošalje kćer na školovanje u Zagreb, uskoro je, na nagovor majke Sabine, rođ. Humel, učinio za Milu sudbonosan korak: dobivši posao u Zagrebu gdje je obitelj uskoro preselila, dopušta joj upis u školu Glazbenoga zavoda, pa ona postaje učenica iznimno cijenjene Nade Eder-Bertić.[1] Prvi put je pred publikom nastupila na završnom ispitu 1914. godine, a potom se neko vrijeme usavršava u Austriji, u Bad Ischlu. Dvije godine nakon završetka školovanja, Mila debitira u Osijeku kao Stazi u Kálmánovoj Kneginji čardaša. Osim u opereti, gdje nastavlja pjevati velike subretske uloge među kojima ističu se Straussov Orlovski u Šišmišu, Offenbachove Liza u Svadbi pod svjetiljkama i Orest u Lijepoj Jeleni, Friderike u Leharovoj istoimenoj opereti (u kojoj je glavno muško lice J. W. Goethe), nekoliko je puta gostovala u operetnim izvedbama u Narodnom pozorištu u Beogradu a nastupala je, kadgod bi se ukazala prigoda, i u sporednim ulogama u operi. U njih uglavnom uskače kao zamjena, s tek pokojim omogućenim pokusom: Esmeralda je u Prodanoj nevjesti, Anina u Traviati, Pastir u Tosci, Vila u Zrinjskome, Camilla u Louise, Kate Pinkerton u Madami Baterfly. Prema potrebi čak pleše i manje role u baletima. Nakon ukinuća osječke operete 1918. godine, snalazi se vješto i u drami. U svom novom repertoaru uglavnom igra mlade salonske ljubavnice, a ostaje zapisano da je s posebnim šarmom tumačila Moliēreove junakinje.

Ipak, u Osijeku se ne zadržava dugo, već 1920. vraća se u Zagreb na angažman, gdje ostaje gotovo četiri desetljeća. Isprva je – sve do otvaranja kazališta na Tuškancu 1923. godine, angažirana u Drami.

Iste se godine (26. rujna 1923.) u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža udaje za Franju Mosingera (1899 – 1956), vlasnika poznatog zagrebačkog fotografskog ateljea, a vjenčao ih je obiteljski prijatelj, križevački župnik Žiga Perkić. Mosinger, s kojim će biti u braku do kraja njegova života, bio je sin Rudolfa, utemeljitelja fotografskog ateljea Mosinger sa sjedištem u Ilici 12. Školovan u Beču, preuzima obiteljski fotografski atelijer 1918. godine, kad se nakon očeve smrti vraća u Zagreb te u našu fotografiju unosi avangardne inovacije – i umjetničke i tehničke. Preko supruge Mile ulazi u kazališne krugove pa snima mnogobrojne portrete umjetnika, koristeći se krupnim planovima i neobičnim rakursima. Fotografirao je i Josephine Baker prigodom njezina posjeta Zagrebu 1929.godine. Te su fotografije obišle svijet. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Nada EDER-BERTIĆ (Varaždin, 26. siječnja 1885. — Zagreb, 4. travnja1937.), sopranistica i jedna od najboljih pjevačkih pedagoga pjevački pedagoginja međuratnog razdoblja u Hrvatskoj. Diplomirala je pjevanje u Beču 1906., kada debitira u gradskom kazalištu u Strasbourgu ulogom Ane u operi H. Marschnera Hans Heiling i gdje je potom angažirana solistica. Nakon nekoliko godina uspješnih nastupa prekida umjetničku karijeru zbog udaje i živi u Lovranu do 1915., kada se vraća u Zagreb i predaje solo-pjevanje u školi HGZ, a od 1921–1937. na Muzičkoj akademiji. Odgojila je naraštaje velikih pjevačica, među kojima su osim Mile bile Nada Auer, Ida Juranić, Ančica Mitrović, Vera Misita, Vilma Nožinić, Marija Podvinec, Ludmila Radoboj, Nada Tončić, Karla Schlehan…

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. rujna 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice