Piše: Snježana Banović
Prva Milina dramska uloga u Zagrebu bila je ona Elize u Moliēreovom Škrtcu (13. lipnja 1920.) s kojom nastavlja svoj uspjeli komediografski niz: preuzima odmah veću ulogu Marianne u istom komadu, potom slijede Martina i Beliza u Učenim ženama pa Gospođa de Sotenville u Georgu Dandinu. Naročito se ističe (u svojoj 15. ulozi) kao Anitra u Ibsenovu Peeru Gyntu u mladenačkoj režiji Tita Strozzija, u kojem je na sceni s tada nenadmašnim glumcem Josipom Papićem u naslovnoj ulozi, ali i s redateljevom majkom Marijom Ružičkom Strozzi, vjerojatno najvećom tragetkinjom u našoj kazališnoj povijesti, u ulozi Aase.
Do Drugog svjetskog rata nastupila je u mnoštvu velikih uloga, ali ravnopravno i u gomili manjih, kako je sama napisala u jednoj od biografija za dokumentaciju priloženu obnovama ugovora sa zagrebačkim kazalištem. U tuškanačkom kazalištu, koje je i bilo mišljeno za popularne žanrove operete i salonskih komedija, postaje operetna subreta – prvakinja. Od uloga koje su je proslavile, ističu se Josepha u Bijelom konju, Dolly u Moja sestra i ja, Ana u Tri mušketira (sve od Benatzkoga), zatim naslovne uloge u Abrahamovoj Viktoriji, Ravasiovoj Cincili i Liza u Kalmanovoj Grofici Marici. I dok ona ide iz uloge u ulogu – samo onih operetnih otpjevat će u razdoblju međuraća (1916 -1941) sveukupno 53, za to vrijeme njezin suprug (kao jedini u to doba) redovito održava samostalne izložbe, a u Zagrebu čak postavlja prvu kabinu s automatskim foto-aparatom (Fotomaton, 1930). Osim toga je i urednik fotografije u tiražnim revijama Cinema (1927 – 1941.) i Kulisa (1927. – 1935).
Od 1934. godine, kada na vrhuncu karijere prestaje s pjevanjem, Mila se posvećuje dramskim ulogama te ostaje još puna dva desetljeća u angažmanu, u kojem je uz niz problema i strahova zbog braka sa Židovom, ostala i tijekom rata. Naime, sve od početka proglašenja NDH, rasni su zakoni, osim ozakonjenja terora i progona ne-Hrvata radi „osiguranja rasne čistoće“, imali za cilj i poustašenje svih zaposlenika u ustanovama, a sve da bi se iz njihovih redova odstranili nepoćudni – dakle Srbi i Židovi, ali i drugi neprijatelji NDH. I dok su Srbi bili smetnja na „nacionalnom polju,” Židovi su prijetili na gospodarskom i kulturnom kao „najorganiziranija sila na svijetu” koja je „glazbu učinila divljaštvom, slikarstvo ruglom pravoj umjetnosti, kazalište izložbom gluposti i svinjarija”. Stoga su svi članovi Hrvatskog državnog kazališta (kako se u to doba zvalo zagrebačko kazalište) nehrvatskog podrijetla, ali i oni poput Mile, u braku s osobama nehrvatskog podrijetla, morali tijekom lipnja 1941. ispuniti formulare o podrijetlu – tzv. Izjave o rasnoj pripadnosti u kojima su se tražili podaci o roditeljima potencijalnih nevjernika, čak i o precima drugog i trećeg koljena, kao i o bračnim drugovima, njihovim roditeljima i djeci. Tako u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU postoji popis članova orkestra među kojima je bilo Čeha, Slovaka, Rusa, Nijemaca, Austrijanaca i Židova, koji su se redom svi izjasnili kao pripadnici rimokatoličke vjere. Usto su svojim molbama za posao u Kazalištu bili primorani dodavati podatke o vjeri i podrijetlu poput „rimokatoličke vjere kao što su i moji roditelji bili iste vjere”, „ispravan Hrvat”, „nacionalno svjestan Hrvat koji se nije nikada ogriješio o svoje hrvatsko nacionalno osvjedočenje” ili primjerice „čistokrvni arijevac”.
Stoga je i katolkinja Mila, u svojoj Izjavi potpisanoj 18. lipnja 1941., a da bi spasila sebe i muža od progona, napisala da je „u rastavi braka” od supruga Židova („po ocu i po majci“) koji je usto „sada u pokrštenju”. Sam je Mosinger u prijavi imetka ispunjenoj tjedan dana poslije, također napisao da je u rastavi, ali je Milu u brzini u drugim rubrikama naveo kao bračnu družicu. Prijavio je usto da je „obrtnik bez ateljea” (koji mu je bio oduzet) te da ima samo 1500 din, u odjeći i „instrumentima” još 3700. Franjo Mosinger uskoro mijenja ime u Slobodan Antunović i pridružuje se partizanima, gdje biva ranjen i gdje vodi fotografsku sekciju Agitpropa CK KPH u Otočcu, stvarajući fotografski dnevnik iz partizanskoga života koji ima sva obilježja dirljiva fotoromana. Njegova supruga Mila, iako kobne 1941. godine obilježava 25. godišnjicu života na sceni, ne želi ništa a kamoli takav značajan jubilej slaviti „za vrijeme fašizma“. Slavlja će u obitelji Mosinger morati pričekati sljedeće desetljeće. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. rujna 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice