Piše: Snježana Banović

U feljtonu o zaboravljenim heroinama našega glumišta došao je red i na najuspješniju po kriteriju širine odigranog repertoara, omiljenosti kod kritike, kolega i publike. Sve je u toj dugoj karijeri išlo pravocrtno – od početaka glatko kao iz djevojačkih snova, pa do završnog akorda bez uobičajene drame i gorčine. Teško se stoga i u pomnijoj pretrazi novinskih arhiva pronalazi iole stroža kritika na scensko umijeće popularne glumice, od milja zvane Hafnerica, rođene u obitelji gostioničara u plodnom spačvanskom kraju, pod pravim imenom Marija Gabriela Haffner.

Njezin, i za ono doba iznimno široki repertoar, danas je nezamisliv, a kretao se u dijapazonu od šiparica i likova s dna preko seoskih djevojaka i žena, ali i kapricioznih kaćiperki pa do niza kraljevskih figura, ali i demonskih ljubavnica i fatalnih žena svake vrste (što joj je bio omiljeni žanr) i na kraju do niza uloga majčinskih figura i dostojanstvenih starica. Svima je pristupala studiozno, svjesna svojih velikih prednosti: lakoće u transformaciji i prirođene virtuoznosti dikcije. Imala je „ekstatični i radosni glas“, napisao je kritičar Branimir Livadić. Milan Begović pak će već s prvim njezinim ulogama primijetiti da je kadra prikazati cijelu lepezu emocionalnih tonova prelazeći lako i prirodno „iz tuge u smijeh, iz očaja u strah uz snatrenja, u bolnu realnost“. 

No, životne prilike koje su je i odvele iz slavonskoga sela Vrbanje u Zagreb u početku nisu izgledale obećavajuće. Marija Gabrijela, još u djetinjstvu prozvana Elom, rano je ostala bez oca Ivana, seoskog gostioničara, potom i majke Marije, rođ. Magoši, uskoro i bez imetka, pa uz podršku starije sestre i šogora dolazi u Zagreb na školovanje u trgovačku školu. Kazalište kraj kojeg prolazi svakodnevno za nju je potpuno strani, ali toliko privlačan svijet – u startu će ga (isprva tajno, bez znanja obitelji) osvojiti ogromnim talentom, urođenim šarmom i predanim radom te potom rasti i sazrijevati usporedo sa svojim brojnim ulogama, usavršavajući se godinama privatno u Zagrebu, a povremeno (uz pomoć moćnoga supruga) i u inozemstvu – Berlinu i Parizu. No na početku, kao „obična smrtnica“ iz provincije, bez veza i poznanstava u kazališnim i vladajućim krugovima, nije mogla ni pomisliti na stipendiju koja je pripadala odabranima, a nije ni znala kako doći do tada traženih pedagoga koji su glumu podučavali privatno u svojim kućama. Najtraženiji su bili istaknuti kazališni prvaci Sofija Borštnik, Dragutin Freudenreich, Ivo Raić i Milica Mihičić, no do njih nije bilo lako doći, a još je teže bilo financirati njihove satove.

Za siromašnu malu trgovkinju iz Slavonije nije na početku bilo velike nade – morala je učiti sama, tajno, bez znanja obitelji koja nije priznavala glumačku profesiju kao životni izbor i put. No, ako je nedostajalo novca i podrške za glumačku izobrazbu, nije nedostajalo upornosti. Vježbala je ta živahna osamnaestogodišnjakinja (cijelu 1909. godinu) sama ulogu Anđelije u Vojnovićevoj drami Smrt majke Jugovića (samo pet godina poslije odigrat će u glasovitoj Raićevoj režiji Kosovku djevojku) pa se u proljeće 1910. napokon odvažila i „plaho pokucala na vrata direkcije Drame“ iza kojih je stolovao autoritarni direktor Josip Bach, strastveno zaokupljen svim kazališnim poslovima, među inima i pedagogijom. Odmah je odveo Elu u pokusnu dvoranu na audiciju da je posluša u izabranoj ulozi, olakšavši joj valove treme koji su se u njoj pokrenuli kad je shvatila da je nastupio taj za nju sudbonosni trenutak. Bilo je strašno, poslije se prisjećala – dvorana ju je progutala, činila joj se da je velika kao trg oko kazališta, no kad je napokon završila, Bach je uskliknuo: „Vi ste ono što mi trebamo!“

Odmah nakon položene audicije kod Josipa Bacha, Eli je dodijeljena učiteljica glume. Bila je to članica dramskog ansambla, ujedno i prva tragetkinja toga doba i iskusna pedagoginja Sofija Borštnik.[1] Nakon lekcija iz osnova glume kod Sofije, usavršavanje nastavlja kod Dragutina Freudenreicha koji ju usmjerava ka zahtjevnom francuskom konverzacijskom repertoaru salona. Potom prelazi na satove kod uvažene pedagoginje i „dobre vile“ mladih snaga teatra Milice Mihičić, koja ih je sve usmjeravala prema suvremenom repertoaru. Toliko je zavoljela Elu da joj je sama šivala prve kostime i poklanjala ukrase i nakit. Uskoro se mladoj učenici otvara prilika iz snova: Bach je prebacuje na glumačke pouke kod velikoga Ive Raića kojem je ona, nakon niza učenika koje poučava klasičnom repertoaru, prva učenica i koji je sprema za skoru ulogu Ofelije. S njim će razviti „do najljepših mogućnosti svoj talent“ i poslije odigrati niz uloga u kojima će njih dvoje često biti pokretači dinamičnih bračnih trokuta. Od prve uloge pa do njegove prerane smrti 1931. godine, Raić će biti ne samo njezin omiljeni partner, nego i redatelj. Trogodišnje školovanje kod prvaka glumišta Ela Hafner završava uspjehom na audiciji i to upravo za ulogu Ofelije (premijera glasovite Raićeve režije Hamleta zbila se 3. studenog 1913., u naslovnoj je ulozi nastupio Hinko Nučić), a njezin je debi bio tako uspješan da ju je nakon premijere već u garderobi čekao ugovor o angažmanu koji potpisuje s intendantom Vladimirom Treščecom Branjskim.

Kritika, kao i publika koju je odmah osvojila, već u 1. činu nagradila ju je frenetičnim pljeskom na otvorenoj sceni – uzdiže je u nebesa: „Jučer smo osjetili na pozornici trepet krila prave, čistokrvne, rasne umjetnice“, „Njezin je nastup bio nesumnjiv kao što je nesumnjiv i njezin talent“ itd. Unisone pohvale oduševljenja redale su se sa svakim njezinim nastupom. U doba tih prvih zapaženih uspjeha udaje se, u proljeće 1919., za Dušana Gjermanovića, kotarskog službenika, budućeg jugoslavenskom režimu odanog vijećnika kraljevskog sudbenog stola i dosmrtnog člana moćne masonske lože Pravednost (istoj je npr. pripadao i Ivan Meštrović i brojni pripadnici tadašnje društvene elite. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1]Sofija BORŠTNIK, rođ. TURK, umjetničko ime ZVONARJEVA (Ljubljana, 15. svibnja 1868. — Zagreb, 3. prosinca 1948.). Nastupala još kao djevojčica u slov. amaterskim družinama te u dramskoj sekciji ljubljanske Čitalnice, gdje upoznaje budućeg supruga i budućeg glumačkoga velikana Ignacija – Ignata. Usavršavala se kod Josipa Šmahe u Pragu te Alexandra Strakoscha u Beču, potom u Ljubljani postala članica Dramatičnoga društva. Interpretirala je glavnu ulogu u povijesnoj predstavi Veronika Deseniška Josipa Jurčiča, kojom je Dramatično društvo 29. rujna 1892. otvorilo novo Deželno gledališče u Ljubljani. U tijeku dugogodišnje karijere nastupala je na slovenskim, hrvatskim pozornicama, srpskim i bugarskim pozornicama, glumila i na njemačkom. U Zagrebu je prvi put gostovala 8. ožujka 1894. kao Marguerite Gauthier u Gospodi s kamelijama A. Dumasa, a od jeseni iste godine zajedno sa suprugom angažirana je u Miletićevu ansamblu. Od 1905–07. članica je Narodnog teatra u Sofiji, od 1907. do 1910. u Ljubljani, 1911. u Osijeku, od 1913–18. opet je članica zagrebačkog kazališta te potom 1918–22. ljubljanske Drame. U Zagrebu, gdje je posljednji put nastupila 1926., živjela je do kraja života, gotovo zaboravljena. Odigrala je u karijeri više od 200 uloga.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. lipnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta