Piše: Lucija Ljubić

Marija Ružička-Strozzi sa svojim je glumačkim partnerom Andrijom Fijanom nastupila u velikom broju uloga, a u povijesti hrvatskoga kazališta najčešće se navode uloge u djelima Williama Shakespearea. I u kazalištu na Markovu trgu i u novoj kazališnoj zgradi tumačili su mnoge Shakespeareove parove: Romea i Juliju, Otela i Dezdemonu (Otelo), Hamleta i Ofeliju (Hamlet), Benedikta i Beatrice (Mnogo vike ni za što), Basanija i Porciju (Mletački trgovac), Tezeja i Hipolitu (San Ivanjske noći), Leonta i Hermionu (Zimska priča), Antonija i Kleopatru, Koriolana i Volumniju (Koriolan).

Kako je napisao Slavko Batušić, zajedno su nastupili u Sofoklovim tragedijama Elektra i Antigona ali i kao Eshilovi Klitemnestra i Agamemnon. U klasičnom repertoaru bili su u Racineovoj Fedri te Schillerovoj Mariji Stuart i Razbojnicima, no najviše su uspjeha imali u salonskoj konverzacijskoj drami: „Ona i Fijan imali su neki poseban čar i sjaj, što ih je izdvajao od drugih tadašnjih odličnih naših dramskih umjetnika. Oni su se međusobno savršeno nadopunjavali, jedno je postajalo veće uz drugo“ (1950.). Zajedno su nastupali, primjerice, u Sardouovim djelima Dobri prijatelji, Fedora, Domovina, Theodora, Odetta i Gismonda (glumica je za tu predstavu potpisana i kao prevoditeljica), u Ohnetovu Knezu Sergiju, u Prijatelju žena Dumasa sina, u Brieuxovu Crvenom talaru,ali i u Osamljenim ljudima G. Hauptmanna. O njihovoj uigranosti svjedoči i više nastupa u komornim dramskim djelima pa je zanimljivo da su nastupili kao Muza i Pjesnik u predstavi Listopadska noć prema pjesmama Alfreda de Musseta. Na premijeri Ibsenove Nore 1888. godine u režiji Adama Mandrovića glumili su Noru i Helmera. Devet godina poslije Fijan je tumačio Ibsenova Johna Gabriela Borkmana, a Marija Ružička-Strozzi interpretirala je ulogu Elle Rentheim. Kad je Fijan bio Byronov Manfred, Marija Ružička-Strozzi bila je Gorska vila. U hrvatskom repertoaru zajedno su nastupali u Tomićevu Barunu Franji Trenku, Kumičićevim Poslovima i u Tucićevoj Buri. Bili su još Vila i Gundulić u Vojnovićevu Gundulićevu snu ali i Teuta i Dmitar Hvaranin u uprizorenju Demetrove Teute 1904.

U svome Spomen-spisu u proslavu šezdesetogodišnjeg umjetničkog djelovanja najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi uz prikaz njezine epohe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1868 – 1928 Antonija Kassowitz-Cvijić pisala je ushićeno o tom glumačkom paru. Sljedeći odlomak možda najbolje ilustrira s kakvim je oduševljenjem zagrebačka publika hrlila u kazalište kad su u predstavi nastupali Marija Ružička-Strozzi i Andrija Fijan: „Predestinirani gospodari naše pozornice! Najsavršenija harmonija i ljepota! Oboje visokog uzrasta, crne valovite kose, koju bi jedino u krajnjoj potrebi prekrili vlasuljom, dugih, tamnih trepavica povrh plamenih očiju, izrazita profila klasičnih linijȃ, prirodjenih aristokratskih kretnjȃ u bezbrojnim mogućnostima. Zato nisu bili vrsni, da glume seljake. Dva vrela srca, dva još vrelija temperamenta, dvije lako zanosljive i upaljive duše. Najveća, zapravo nevidljiva ljepota bila je u njihovu grlu, jednako zvučnom od tihog vrelog šapta kroz sva crescenda do elementarnog krika. Svaka riječ, svaka rečenica bila je muzilno-zvučna fraza, koja bi se jasnim valovima širila sve do krajnje galerije, te silnim, dubokim učinkom pala na prijemljive duše publike. U tragediji bili su patetični kao grčki stihovi, u salonu do krajnosti koketni i zavodljivi osebujnim šarmom, naročito u finoj francuskoj komediji, koju su najvoljeli.“

August Šenoa od prvih je nastupa pratio karijeru mlade Marije Ružičke. Premda je bio razmjerno strog kritičar, vrlo je malo predstava u kojima je nastupila ta glumica, bez obzira je li riječ o brojnim veselim igrama ili manje brojnim tragedijama, a da on ne bi pohvalio njezin nastup. Možda je najkritičniji bio prema njezinu povremenom nepoštivanju hrvatske ortoepije. Tih je godina na zagrebačkoj pozornici bilo više glumica i glumaca kojima hrvatski jezik nije bio materinji pa se, sudeći prema Šenoinim opaskama, nerijetko čulo „liudi“ umjesto „ljudi“ ili „khako“ umjesto „kako“.

Kad je pisao o Romeu i Juliji 1877., predstavi korisnici Marije Ružičke-Strozzi, Šenoa nije bio oduševljen predstavom. U kazališnoj kritici ponovno je istaknuo važnost jasnog i razumljivoga govora na sceni, naglašavajući da je on nužan bez obzira kakvo se djelo izvodilo. Prema njegovu sudu, u predstavi su najbolji bili Marija Ružička, Julka Jovanović (dojilja) i Adam Mandrović (fratar Lovrinac). U nastavku je zapisao: „Julija gđe Ružičke bijaše cjelovita umjetnička slika, puna poezije. Riječ za riječju kanula je bistro, jasno i glasno, svaki pokret bijaše naravski, svaki mig karakterističan, svaki izraz osjećaja i strasti karakterističan. Gđa Ružička nije se samo zanijela u deklamaciju, već je usto prikazivala cijelom dušom. Što više puta rekosmo, velimo i opet – gđa Ružička je umjetnica“ („Vijenac“, 20. I. 1877.). Fijanov nastup tada ga se nije dojmio.

Analizirajući glumački stil toga vremena Branko Gavella ustvrdio je da „i kod Fijana i kod Strozzijeve nije se zapravo moglo govoriti o nekoj naročitoj tehnici, o nekom glumačkom zanatstvu, kod njih je glumstvo bilo zaista dio njihove somatske i duševne prirode. Isto bi tako bilo upravo besmisleno stavljati njihov glumački način pod lupu realizma ili nerealizma. Oni su svojim najsvjetlijim kreacijama upravo svojom povišenošću nad sitničavim, formalističkim realizmom, pogađali ton umjetničke istinitosti, koja je u svojoj obuhvatnoj cjelovitosti gotovo isključivala mogućnost da bi se pojavio neki nedostatak motivičnih detalja stvarnosti.“ (Hrvatsko glumište, 1982.)

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta