Intervju: DUŠAN BUČAN

Odnos između glumca i publike je ono što održava kazališnu iluziju živom

„Ako ja vjerujem u to što radim na sceni, ako čvrsto stojim iza svake rečenice i pokreta, ta energija će prijeći na gledatelja. On će skupa sa mnom to doživljavati.”

Razgovarao: Borna Vujčić

Objavljeno: 30. siječnja 2024

Dušan Bućan član je ansambla HNK Zagreb koji uz taj angažman uspijeva ostvariti i zapažene filmske te televizijske uloge. Njegov rad prate i razne nagrade, pa je tako svojedobno primio Nagradu Hrvatskog glumišta za iznimno ostvarenje mladog umjetnika do 28 godina za sudjelovanje u predstavi Proljetno buđenje. Prošle godine je drugi put u karijeri primio nagradu te institucije, ovaj put za najbolju sporednu mušku ulogu. Radi se o liku Sganarellea u Molièrevom klasiku Don Juan, izvedenom u produkciji HNK Zagreb, a tim predstave primio je nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

Kako biste objasnili da je pala odluka postaviti Don Juana danas?

Ako ćemo govoriti je li Don Juan danas aktualan, apsolutno jest. Govori o temama koje su vječne – uvijek postoji razlog zašto je nešto klasik ili lektira. Prisutne su teme koje se mogu protegnuti od Molièreovog vremena do sada, kao što je vječno pitanje međuljudskih odnosa. Molière je to pisao u vrijeme kad je postojao veliki sukob sa Crkvom – on je bio rana njima, ali i oni njemu. Tim komadom je napadao Crkvu, osuđivao je njihove postupke, a u originalu kraj komada nije trebao biti ovakav kakvim ga poznajemo. Don Juan je trebao ostati živ i nastaviti taj sukob, međutim Crkva je intervenirala i u to vrijeme je Molière morao upisati kaznu glavnom liku. U ono vrijeme je morao pristati na to, a pitanje je kakav bi komad bio u drukčijoj situaciji. Sa svim tim, Don Juan je prikazan kao moralni problem. Mislim da je i dandanas naš moral uvjetovan istom tom Crkvom s kojom je Molière imao probleme. Osim toga, po pitanju aktualnosti komada, prikazuje se Don Juanov odnos sa ženama, ljudima općenito, njegove laži i licemjerje. I danas je to aktualna i živa tema. Ljepota komada je u tome što je bezvremenska i dotiče se društva u kojem živimo.

U vrijeme kad je komad praizveden, bilo je kontroverzno da je glavni lik deklarirani ateist. Je li i danas sama ta odrednica problematična?

Ovisi u kojem društvu. Pitanje je u kojoj državi se komad postavlja i kakvo je ustrojstvo. U sekularnim državama će se najmanje baviti time i fokusirati se na motiv međuljudskih odnosa. One države u kojima je Crkva i kršćanstvo involvirano u društvo više će se baviti ateizmom. O pitanju koliko je predstava kvalitetna i iz pozicije struke uopće ne želim govoriti. Bitno je da se postavlja pitanje, između ostalog da se kopa po pitanju odnosa prema bogu i Crkvi. Mi kao društvo smo unazad 30 godina malo više ušli u religiju; smatram da se previše umiješala u društvena pravila. Ako je Hrvatska sekularna država, što i jest na papiru, moramo se držati toga. U kazalištu trebamo postaviti pitanja, a ako ova predstava uspijeva propitati, uspješna je.

Kakve su reakcije publike na samim izvedbama?

Znali smo da će postavljanje komada nekome biti napad i da im se neće svidjeti, ali po meni kazalište treba ostavljati snažan dojam. Nama su se ljudi u publici dizali i odlazili s predstave – to se događa na svakoj izvedbi. Mislim da je to sjajno, koji god bio razlog takve reakcije. Možda im smeta kako smo predstavili Don Juanov odnos prema vjeri ili pak nešto drugo, ali mislim da umjetnost bez ostvarivanja dojma nema smisla. To može biti mržnja ili ljubav, ali bitno je da postoji emocija. Ako smo to postigli s predstavom, uspjeli smo. Ljudi koji odlaze vjerojatno dolaze s pretpostavkom da bi kazalište trebalo biti lijepo, estetski događaj, dolaze uredno obučeni i uljudno pozdravljaju druge. Žele otići s lijepim dojmovima. Ne. To kazalište ne bi trebalo biti. Kad bi bilo, predstava onda postaje puki plakat.

Kakav je lik Don Juan?

Don Juan ne voli čovjeka. Ne voli čovječanstvo. To dolazi do izražaja u njegovom monologu o licemjerju. On itekako razmišlja o tome, propituje, želi naći odgovor. On zapravo želi da čovječanstvo bude drukčije, entuzijastično traži i pokušava naći bolje postulate za čovjeka, a ima i ideju što bi vjera trebala biti. Jer ipak, kad pojednostavimo stvari, vjera sugerira poželjne vrline: ne ubij, ne laži, ne poželi tuđu ženu… on neprestano pokušava opravdati čovjeka, ali stalno se ispostavlja da je čovjek u direktnoj suprotnosti s tim postulatima i to mu najviše smeta.

Možete li u tom kontekstu predstaviti lik kojeg glumite?

Sganarelle je narod. Don Juan se neprestano izruguje njegovoj površnosti. Sganarelle se predstavlja kao moralan, vjeruje u boga, smatra da 10 zapovijedi vrijede kao važna odrednica, neprestano priča o tome kako je bitan moral i odnos čovjeka prema bogu. Pa ipak, kad mu umre gospodar, pita se gdje je njegova plaća. Na neki način je personifikacija čovjeka koji kaže: ako se cijeli život molim bogu, idem u crkvu, slijedim pravila – gdje je moja nagrada? Ta nagrada bi trebala biti njegovo mjesto u raju, pa je prema tome njegova vjera uvjetovana: ako ja tebi dajem, očekujem nešto nazad. U neku ruku je Don Juan veći moralist od njega, jer Sganarelle je taj koji laže. Ono što on govori o moralu je naučeni moral, to je čista floskula. Da je zaista moralan, on bi na kraju žalio Don Juanovu smrt, a jedino žali za svojom nagradom, svojom budućnošću. Kako se to slaže s tim postulatima o kojima govori? To sigurno nije bezuvjetno, a trebalo bi biti.

Proces izrade predstave trajao je relativno kratko, 40 dana. Kako je izgledala izgradnja vaše uloge u tim zahtjevnim okolnostima?

Proces je bio odličan. Radili smo nas troje: Dejan Projkovski, Igor Kovač u glavnoj ulozi i ja. Sad glumim skoro 25 godina, radio sam svašta, ali nikad toliko intenzivno. Bilo je naporno, neki aspekti takvog rada stvarno su teški. Dizao sam se rano ujutro, vraćao se kući kasno navečer, ali s osmjehom na licu. Legao bih u krevet izmoren, ali sretan. Meni kao glumcu i Dušanu je to razlog zašto se bavim glumom. Bez tog osjećaja je to isti posao kao da u uredu sjedim za laptopom i da izlaze neki računi. To je ljepota tog posla.

Kako je Molièrevom klasiku pristupio redatelj Dejan Projkovski?

Htio je raditi integralno, odnosno izvesti cijeli tekst bez kraćenja, a tako smo na kraju više-manje i radili. Mislim da je to odlično. Htio je postaviti ta osnovna pitanja, dotaknuti se odnosa prema Crkvi i sl. On inače voli raditi tu vrstu vizualnog spektakla, a to mora biti podloženo dobrom glumačkom igrom, inače se svodi na lijepu sliku. Pokušao je napraviti isprepletenost u čvrstoj cjelini. On voli mračnije teme – većina predstava koje je radio obrađuju tamnu stranu čovjeka. I ovdje je pokušao izvući taj aspekt, pogotovo kad su u pitanju Don Juan i Sganarelle. Naravno da imamo komičnih momenata, ali puno manje nego što bi to bilo u drugim produkcijama.

Tekst se može podijeliti na dva dijela: realistična prva 3 čina i zatim nadnaravni momenti u drugom dijelu komada. Kako ste tome pristupili?

To je stvar samog Molièrea. Dejan je htio upravo na taj način prikazati komad. Kad smo radili, pitali smo se kako postići taj nadrealni moment, primjerice kad kip oživi – pitali smo se kako ćemo to izvesti. Na kraju smo kroz sam rad shvatili da ako ne postavljaš previše pitanja nego se prepustiš tekstu, to odjednom postane savršeno logično. Nemaš nikakvo opterećenje ili problem da će komad završiti kako završava. Vjerujem da i publika tako gleda. Između izvođača i publike odnos je krug: koliko izvođač daje, publika prima i vraća natrag. Dokle god funkcionira taj krug, funkcioniraju kazalište, izvođenje i iluzija. Ako ja vjerujem u to što radim na sceni, ako čvrsto stojim iza svake rečenice i pokreta, ta energija će prijeći na gledatelja. On će skupa sa mnom to doživljavati. Tada će nadrealni kraj biti savršeno realan.

Najpoznatiji motiv Don Juana je obijesni promiskuitet. On smatra da zavodeći različite žene njima zapravo čini uslugu. Koji je Vaš komentar?

Ja mislim da je on samo željan seksa. Ima potrebu skakati iz kreveta u krevet. Njegovo opravdanje je obična floskula. Kad se opravdava, publika se nasmije. Don Juan je također odrastao u određenom moralu koji je njemu nametnut, pa ima potrebu dati opravdanje. Što se tiče pogleda na promiskuitet danas, druge su tehničke okolnosti. Naš svijet trenutačno jako oblikuje tehnologija koja ubrzanim tempom mijenja društveno ustrojstvo, ako govorimo o seksualnosti i promiskuitetu. Jesu li društvene mreže utjecale na to da promiskuitet bude veći? Sigurno su ga olakšale. Čovjek je našao mogućnost da preko avatara i pisane poruke ima zid. Time se napravi štit i oklop iz kojeg možemo djelovati prema van. U takvim interakcijama dolazi štit na štit, oklop na oklop. Lakše je biti promiskuitetan s tim oklopom. Ako je posrijedi emocija, imamo jasniji odnos – jedan na jedan. Puno je teže maknuti oklop i govoriti oči u oči. Osjećamo međusobnu energiju. Tada nije lako skakati iz jednog kreveta u drugi. Gdje će nas sve to odvesti dalje? To ne znamo. Tehnologija je krenula u tom smjeru da je nezaustavljiva. Pitanje je koliko će moral i etičnost paralelno moći ići uz tehnologiju i pratiti je.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. siječnja 2024.