Piše: Sanja Nikčević

Kako je moguće da se danas kazališna predstava koja je lijepa, koja govori o važnim temama, koja pokazuje da svijet ima i treću dimenziju (duhovnu dimenziju, transcendenciju ili Boga), predstava u kojoj likovi shvate svoje pogreške i isprave ih – proglašava „kičastom“, „lažnom“, „stereotipnom“, i svakako „nevrijednom“? Takve predstave poručuju da čovjekov život ima smisla unatoč problemima i uče nas kako živjeti, što u životu odabrati, jer nam pokazuju tragične priče (na pouku), komične (na ohrabrenje) i zato djeluju na nas vrlo specifično: proživljavajući tuđe sudbine, pročišćavamo naše negativne emocije (doživljavamo takozvanu katarzu), a dajući nam neke odgovore na važna pitanja, afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti. Te nam predstave ispune oči ljepotom, obogate mozak značenjem, ali i dotaknu dušu govoreći o onom vječnom u svijetu i u nama, onome što je duhovno ili transcendentno (što znači nastavlja živjeti i nakon naše smrti). Kako je moguće da se njihova didaktična pouka danas tumači kao „prisilno dociranje“, „lažna slika svijeta“ ili „podilaženje publici“ iako nas takve predstave čine boljima i jačima, potiču nas na promjenu sebe ili borbu u teškim situacijama?

Kako je moguće da se, s druge strane, predstave koje plakatno (ili dvodimenzionalno) govore o svijetu bez smisla, namećući nasilje ili zlo ljudske naravi kao prikaz svijeta, veličaju kao vrijedne? One nam šalju drugačiju poruku: da svijet nema smisla, da su pozitivne emocije (ljubav, prijateljstvo, sreća, radost…) nemoguće, dobrota nepostojeća, ljepota umrljana, a svaka sigurnost (predstavljena kroz institucije koje štite temeljne ljudske vrijednosti – od obitelji do Crkve) lažna. Iako svi znamo da na svijetu ima i dobra i zla, upravo se ovaj prikaz svijeta veliča kao „istinit“. Kako je moguće da se one veličaju kao hrabre jer „razotkrivaju licemjerje društva“, čime će „promijeniti svijet na bolje“, iako se nakon njih osjećamo ili uvrijeđenima ili ranjenima ili obeshrabrenima, a u svakom slučaju slabima i nemoćnima da išta promijenimo nabolje?

Moguće je zato jer u europskoj umjetnosti danas vladaju tri lažne teze. Prva je da je prava umjetnost neovisna od politike i društva, odgovorna samoj sebi, uz jedina dva zahtjeva: mora biti istinita i hrabra kritika društva i proizlaziti iz iskrene inspiracije (osjećaja) umjetnika. Druga je da je umjetnički kanon (dakle popis onih najvrednijih djela u europskoj umjetnosti) vječan i da je njegova kvaliteta neupitna jer je djelima imanentna, što znači da kriteriji vrijednosti po kojima ga procjenjujemo proizlaze iz njega samog. Treći je da je sadašnji kanon, odnosno umjetnička glavna struja, posljedica evolucijskog razvoja umjetnosti, dakle da je to najnovije i najbolje što imamo u našoj civilizaciji a da je ono staro prevladano i s pravom odumrlo.

To je službeno tumačenje i kanona i umjetnosti koje smo usvojili ne samo mi u Hrvatskoj, nego vlada u cijeloj Europi i svuda se nameće na isti način. Ponajprije i najvažnije kroz obrazovanje, a onda i kroz medije, kazališne repertoare, kroz pisanje teoretičara, kroz izjave umjetnika, čak i kroz izjave publike (ako ih netko službeno pita). I sama sam dugo vjerovala u to, ali sada, nakon pola stoljeća bavljenja suvremenim kazalištem i desetogodišnjeg proučavanja povijesti drame i kazališta, odgovorno tvrdim (i dokazujem u znanstvenim i stručnim tekstovima koje izlažem na znanstvenim skupovima i objavljujem u časopisima) da niti jedna od te tri točke nije točna. U ovom tekstu dokazujem da je kazalište (ono takozvano glavne struje) uvijek povezano s društvom, ne samo zato što je HNK u Zagrebu osnovao sabor s jasnom ulogom definiranja i učvršćivanja nacionalnog identiteta nego i zato jer je kazalište kao umjetnost krenulo iz svetog. I to u dvije najvažnije epohe naše civilizacije: i u antici i u srednjem vijeku, a kazalište je bilo doslovno sveto 15 stoljeća.

Dokazujem da drama ili predstava uvijek u sebi nosi poruku koja je posljedica svjetonazora/politike koju autor zastupa i da je to objektivna kategorija, a ne vrijednost djela. Svjetonazor određuje naš odnos prema onome iznad nas onome oko nas i nama samima i ima neku svoju hijerarhiju vrijednosti koja je upravo ono po čemu se jedna civilizacija razlikuje od druge. Kršćanski je svjetonazor vladao u Europi 20. stoljeća, a ja dokazujem da je glavna struja kazališta afirmirala njegovu temeljnu hijerarhiju vrijednosti (ljubav, dužnost/ služenje, poslušnost) u glavnim epohama (srednji vijek, barok, građansko kazalište).

Novi svjetonazor, zvan sekularistički, pojavio se u 19. stoljeću i borio sa starim upravo uz pomoć umjetnosti, a onda je nakon Drugog svjetskog rata zavladao. Dokazujem da smo u cijeloj Europi uspostavili vladajući kanon vrijednih djela isključivo prema poruci koja se djelom šalje. Vrijedno je ono što afirmira sekularističku hijerarhiju vrijednosti (istina, ali svijet bez duhovne dimenzije; kritika društva koja će nas poboljšati i pobuna koja će pojedinca osloboditi). Iz kanona je izbačeno sve (epohe, žanrovi, autori, djela) što nosi bilo kakvu afirmaciju svijeta oko nas ili duhovnu dimenziju svijeta, dakle Boga.

Kritika i pobuna bez duhovne dimenzije svijeta nakon sedamdeset godina vladavine dovela nas je do slijepe ulice u kojoj je kazalište danas i do situacije opisane na početku. Besmisleni krik i bijes, beznadežna slika svijeta, izgubljeni pojedinci bez ikakva izlaza, to su poruke koje se hvale bez obzira na imanentnu kvalitetu predstave ili drame. Teme sve uže, predstave sve praznije ili okrutnije i nije čudo da publika bježi. Što je najgore, vladajuće kazalište ima novac, festivale, nagrade, ali nema publiku. Kazalište koje danas vlada u glavnoj struji nitko ne voli. Publika je pobjegla i stalno se govori o tome da se mora obrazovati (jer je glupa) i odgojiti (jer je valjda neodgojena!) da se vrati! Ni kritičari/teoretičari koji brane to kazalište ne vole ga gledati. Meta-teorijski jezik (u prijevodu – nerazumljivi jezik) posljedica je bijega teorije jer ni teoretičari sami ne znaju kako obraniti vladajući kanon, pa idu u različite sitnice (npr. jedno se vrijeme nosilo opisivanje raznih varijanti proba i redatelja), skretanja, druge znanosti (kazalište je postalo sociologija), rastežu se i dokidaju definicije (sve je kazalište i ništa nije kazalište) ili se tvrdi suprotno od onog što se zdravim očima vidi a razumom spoznaje (da je prikaz okrutnog silovanja na sceni razotkrivanje licemjerja društva!) itd. Takvi nerazumljivi teoretičari i kritičari hvale vladajuće predstave: zato jer slijede trendove i svjetonazorske okvire poslušni i u strahu da ne izgube poziciju, društveni i znanstveni ugled ili ne znaju za nešto drugo pa doista misle da je to što vlada najvrjednije.

Već dugo sam umorna od vladajućeg kazališta, ali za razliku od publike ne mogu odustati od kazališta jer mi je kazalište previše važno. Oduvijek vjerujem da se čovjek treba baviti onim što voli i zagovarati ono u što vjeruje. Cijeli moj profesionalni život kazalište/drama sadržaj su mog posla (i kao novinarke i kritičarke, organizatorice, teatrologinje, urednice, profesorice…) isključivo zato što ih volim. Volim gledati predstave, to je moja ovisnost; volim pisati o njima, to je moja potreba. Jednostavno, nisam se mogla odreći kazališta samo zato što su predstave glavne struje bile takve. Nisam mogla ni odustati od pisanja zato što je vladajuća teorija upala u krizu nerazumljivog jezika i govorenja ni o čemu. No, problem je u tome što ne mogu pisati o onome što ne volim, niti zagovarati ono u što ne vjerujem. Zato sam počela tražiti ono što volim. Srećom, toga je bilo na rubovima glavne struje.

Ne smeta mi što je današnje kazalište u slijepoj ulici, ali ne volim kad me uvjeravaju da je slijepa ulica – autoput. Zato sam se okrenula prema nazad i pogledala što je izbačeno iz kanona te otkrila pravo blago (pisce, žanrove, djela…) koje sada želim otkriti i drugima. Naime, ono što je izbačeno iz kanona kao da je izbrisano, teško je doći do tih drama, za njih znaju samo uski stručnjaci, a ni oni se ne usude pohvaliti ih protiv vladajućeg kanona, kazališta se ne usude postaviti ih, a kad to naprave, kritika ih napada zbog izbora pa ih onda obično izvrću ili osuvremenjuju, zapravo izvrćući i poništavajući njihovu poruku.

Zato pokrećem biblioteku gdje ću drame koje volim objavljivati s teorijskim okvirom u kojem ću usporediti ta djela s kanonom i pokazati da ako se ide prema imanentnim kriterijima, onda i ona imaju pravo postojanja na sceni jer su kvalitetna i kazališno živa. Idem po znanstvenim skupovima, govorim i pišem o tome kako smo zaglavili u slijepoj ulici i što smo i kako putem izgubili. Cilj mi je osvijestiti (teoretičare, medije, praktičare…) da imamo pravo na drugačije kazalište od ovog koje vlada, da imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u kazalištu koje govori o smislu života i pročišćava uz pomoć katarze na kraju jer je to bio temelj kazališta 25 stoljeća, kršćanski svjetonazor 20 stoljeća a ovo vlada 70 godina. Umjetnost se razvija kroz smjenu epoha, pa računam da će i ovo proći.

Atena: početak kazališta iz svetog obreda ili poduka i pročišćenje

U antici su oduvijek postojali putujući glumci, zabavljači po trgovima, ali ono što danas smatramo kazališnom umjetnosti nastalo je iz rituala posvećenog bogu Dioniziju kada je uz svećenike i zbor koji su pjevali pohvale Bogu, glumac počeo glumiti boga Dioniza. To je u početku izazvalo šok jer je glumac unutar nekog rituala (Istine) predstavljao nekog drugoga, dakle lagao. Međutim, glumljenje Boga uskoro je usvojeno kao konvencija i od 5. stoljeća pr. Kr. kazalište je službeno postalo dijelom Dionizijevih igara i dostojno ušlo u sveti ritual jer se na drugi način (dramskim sredstvima, odnosno prikazivanjem radnje) govorilo o tadašnjoj vjeri, mitološkom sadržaju.

Kazalište je bilo važna državna stvar – sam vladar Atene (arhont) birao je tekstove za izvođenje, a bilo je i jako skupo. Financirala ga je država i bogati građani koji su imali godišnju obvezu učiniti nešto za svoj grad; u istom financijskom rangu bilo je organizirati kazališne igre i/ili opremiti ratni brod! Glumiti su mogli samo ugledni atenski mladići, a i pisci su morali biti i talentirani i najugledniji pripadnici društva (Eshil je bio slavljen i kao ratnik, Sofoklo je bio državnik, a i Euripid izrazito obrazovan i ugledan).

Prisutnost publike također je bila važna (kazališta su imala nekoliko tisuća mjesta i ravnopravno su dolazili predstavnici svih plemena), njezino mišljenje (birala je pobjednika), ali i njezino dolično ponašanje. Svetost kazališnog čina dokazivao je pravi žrtvenik u sredini orkestre (prostora na kojem je glumio kor) na kojem se na početku igara prinosila žrtva bogu Dionizu, a svetost kazališta štitili su i zakoni, pa je tako kazna propisna zakonom za nerede u publici na igrama mogla biti i – smrt! Aristotel je, pak, definirao važnost sudjelovanja publike ne samo za svakog pojedinca u gledalištu nego i za zajednicu. Osnovnom svrhom kazališta proglasio je katarzu (ili pročišćavanje emocija publike) koja publiku osnažuje i jača i zato je kazalište smatrao iznimno važnim za ljudsko zdravlje i sreću.

Dakle, kazalište je u antici bilo ritualno, smatralo se važnim činom za dobrobit cijele zajednice, jer je služilo osnaživanju i svakog pojedinca u publici i cijele zajednice, potvrđivalo hijerarhiju vrijednosti njihova svijeta, prenosilo je najvažnije istine i podučavalo vjeri i načinu života u skladu s njom.

Srednji vijek: ponovni početak kazališta iz svetog ili hodočašće za predstavu

Ritualna funkcija kazališta ostala je identična i u drugoj temeljnoj epohi naše civilizacije, srednjem vijeku. Nakon što su u Europi zaboravljene traume izazvane rimskim kazalištem (koje više nije bilo ritualno nego oponašateljsko ili pak krvava zabava u kojoj su ubijali kršćane), u srednjem vijeku se kazalište ponovno rodilo i opet proizašlo iz svetog. Povijest kazališta nas uči da su iz dramskih tropa (dijaloga) unutar mise nastale kratke drame na latinskom (dramatizacije svetih priča) a iz njih se razvili autohtoni (samonikli) žanrovi – prikazanja (crkvena prikazanja ili skazanja, lat. sacre representationes). Prikazanja se dijele na misterije, priče o Isusu (često zvane muke ili pasije jer su najčešće vezane uz Uskrs); mirakule (priče o svecima, npr. Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika) i moralitete (moralni nauk ljudskog života od kojih je najpoznatiji Svatković). To je didaktično kazalište koje prenosi najvažnije istine i poučava o spasu duše u vjeri te primjerima pokazuje kako treba živjeti život na zemlji. I ono je bilo vezano uz blagdane (Uskrs, Tijelovo, svetačke proslave), a vrlo brzo je iz crkve izašlo na trg ispred crkve i ponekad osvojilo i cijeli grad.

Prikazanja su igrana istovremeno po cijeloj Europi na nacionalnim jezicima, a pisana su i/ili prevođena na nacionalne jezike s punom odgovornošću prema poslu ali anonimno, za slavu Božju. Puni procvat doživjela su u 14. i 15. stoljeću, kad su trajala po nekoliko dana (od 3 do 25 dana u francuskom gradu Valencienneu).Kao i u antici, bila bi to svečanost cijeloga grada, u organizaciji najviših predstavnika i vlasti i crkve, a skupe predstave financirala je cijela zajednica. Najveći financijski teret podnijele su bratovštine (udruge zanatlija) jer su se zbog prikazanja gradile vrlo komplicirane i bogate mansije (lat. kućice) u kojima su se odvijale pojedine scene iz Kristova života (pa bi pekari preuzeli posljednju večeru, zlatari poklonstvo mudraca itd…). Mansije su bile smještene u krug na trgu, a publika je obilazila od jedne do druge, ili su putovale na kolima kroz grad dok je publika stajala i gledala. U tim su predstavama sudjelovali svi – i izvođači (također amateri, ali su samo najcjenjeniji građani bili dostojni igrati svete likove) i publika koja je dolazila u gradove na predstave kao na hodočašće. Iako je priča, kao i u antici, bila poznata a likovi zadani, dramska napetost proizlazila je iz emotivnog sudjelovanja publike. Pouke publici o najvažnijim stvarima u životu (dobru, zlu, spasu duše), primjeri dobrog i lošeg ponašanja izazivali su i u prikazanjima katarzu koja je pročišćavala negativne emocije i osnaživala publiku. Dakle, kazalište je bilo ritualno odnosno sveto, i životno važno za život pojedinca i zajednice, punih petnaest stoljeća naše civilizacije.

Dvadeset stoljeća kršćanskog svjetonazora ili ljubav, služenje i poslušnost će nam donijeti sreću i spasiti dušu

Iako je funkcija kazališta ostala ista tijekom ovih dviju velikih epoha, velika promjena dogodila se na razini svjetonazora. Mitologiju kao vjeru antičkog svijeta u srednjem vijeku zamijenilo je kršćanstvo, a u europskoj kulturi od srednjega vijeka do 20. stoljeća vladao je kršćanski svjetonazor.

Svjetonazor definira naš odnos prema onome iznad nas (Bogu, životu nakon smrti), onome oko nas (svijetu, društvu, politici) i onome u nama (tko sam ja). Svjetonazor definira ulogu, svrhu i smisao tih triju razina u našem životu i vrlo je važan jer oblikuje naše mišljenje, određuje naše ciljeve i utječe na naše djelovanje. Ponekad je nevidljiv na prvi pogled jer su ideologije, politička uređenja, ekonomski odnosi vidljiviji i čini nam se da jače utječu na naše živote, jače djeluju na naše emocije, a svojim promjenama stvaraju kakofoniju. No, svjetonazor je u podlozi svega toga, uspostavlja osnovnu hijerarhiju vrijednosti jednog društva i upravo je on najmanji zajednički nazivnik neke civilizacije, ono što je zajedničko cijeloj Europi bez obzira na političke, ekonomske i druge razlike pojedinih zemalja. To je ono po čemu se razlikujemo od neke druge civilizacije.

Kršćanski svjetonazor je na temelju vjerskih istina (dogmi) uspostavio hijerarhiju vrijednosti. Na prvoj razini ono iznad nas je svijet u značenju svega što postoji (i nebo i zemlja), a osnovna karakteristika mu je smisao jer je svijet dio Božjeg nauma. Svijet je stvorio svemogući i dobri Bog kao dio svog plana i ima prema njemu odgovornost. Predstavnik te razine je Bog (Isus Krist, sin Božji), a osnovna vrijednost je ljubav jer je Bog iz ljubavi stvorio ljude, a Božji sin iz ljubavi smrću na križu te ljude otkupio.

Na drugoj razini zajednica oko nas je o državi kao zajednici ljudi koji nisu povezani rodom, a osnovna karakteristika joj je stabilnost (jer je uređena po pravednim i jasnim pravilima što proizlaze iz onog božjeg nauma), bez obzira na njenu veličinu (od grada i feuda do kraljevstva ili carstva). Predstavnik je kralj, a osnovna vrijednost je dužnost služiti podanicima koje mu je Bog povjerio, čime kralj na ljudskoj razini odslikava Isusovu odgovornost prema onima koje mu je Bog povjerio.

Na trećoj razini odnos prema nama je obitelj kojoj osoba pripada i unutar koje se ostvaruje, a osnovna karakteristika joj je čast ili doličnost. Predstavnik te razine je otac kao zaštitnik obitelji, a osnovna vrijednost je poslušnost osobe osnovnim temeljima obitelji.

U tom svjetonazoru cilj ljudskog života je spas duše, a svaka osoba (bez obzira na kojoj se razini dužnosti zatekla i koje je talente dobila) mora raditi ono što je dostojno, pravedno i dolično (od sina Božjeg do onog najnižeg na društvenoj ljestvici). Sreća se postiže razvijanjem ljubavi u sebi, ljubavi zbog koje možemo izvršavati svoje dužnosti, biti odgovorni i poslušni kako nas je naučio sam sin Božji, Isus Krist. Život osobe je uvijek podređen višim idejama i ciljevima i uvijek se postavlja pitanje: što netko može ili treba napraviti za dobrobit uže ili šire zajednice? Iako nam danas sve tri vrijednosti (ljubav, služenje, poslušnost) izgledaju kao prisila i ludost, osoba se u tom društvu osjeća zaštićenom na svim trima razinama. Ako se i dogodi neki pojedinačni poremećaj ili nepravda, osoba zna da će na nekoj od te tri razine pravda biti zadovoljena, makar i nakon smrti.

Povijest kazališta ili afirmativne i oponašateljske epohe

Povijest kazališta (i umjetnosti) dijeli se na velike epohe, vremena u kojima je cijela Europa dijelila iste umjetničke konvencije sadržaja i forme, a niz započinje antikom i traje do danas te možemo dokazati su-utjecaje i povezanost sa svim prošlim epohama.

U povijesti kazališta, od srednjeg vijeka do druge polovine 20. stoljeća, većinu vremena vladale su prema kršćanskom svjetonazoru izrazito afirmativne epohe koje su ga odražavale na sceni, s time što se tijekom povijesti mijenjao odabir prikaza dominantne razine hijerarhije vrijednosti (što je slijedilo i promjenu odnosa moći u društvu). Srednji vijek je u spomenutim prikazanjima prikazivao prvu razinu jer su na sceni bili Krist i sveci. Druga razina dominira na sceni u baroku koji prikazuje kraljeve i plemstvo (Calderonovo paradigmatsko djelo Život je san), a treća razina je dominirala u građanskoj drami 18. i 19. stoljeća u melodramama, pučkim komadima, dobro skrojenim komadima i sl., koji govore o obiteljskim problemima (npr. Freudenreichovi Graničari).

No, u svim tim djelima i epohama u podtekstu je ista hijerarhija vrijednosti i isti svjetonazor koji šalje specifično kršćansku poruku od četiri elementa. Prvo: drama prikazuje svijet kao Božji naum, dakle smisleno mjesto pod budnim okom dobrog Boga Svevišnjega i s čovjekom kao dijelom tog sustava. Drugo: u tom svijetu postoji svima jasna razlika između dobra i zla. Treće: junak ima pravo izabrati između dobra i zla jer postoji slobodna volja. Čak i kad je junak nevina žrtva koja ne može izbjeći zlo, može odabrati kako se nositi s time (hoće li mrziti i osvećivati se, oprostiti, preboljeti, itd.). I četvrto: izabere li zlo, junak ima mogućnost izlaza, jer ovim svijetom vlada dobri i milosrdni Bog.

Te su osobine svijeta zadane u srednjem vijeku i potvrđene u njegovim žanrovima: da je Bog dobar rekla su nam prikazanja govoreći o Kristu i njegovoj žrtvi; kako se treba postaviti prema dobru i zlu pokazali su sveci u mirakulima; a kako izići iz zla izbora naučio nas je moralitet (priznanje grijeha, pokajanje, ispovijed…). Kasniji žanrovi su prikazivali junake druge i treće razine svjetonazora (kraljeve i obične obitelji), ali je poruka ostala ista.

U umjetnosti su isticani pozitivni primjeri (koji su uspijevali napraviti dobar odabir) kao poticaj, a negativni (koji nisu uspjeli) kao opomena. Bez obzira na probleme junaka ili na vrstu kraja (sretan ili tragičan), sve što se prikazuje na sceni u tim afirmativnim epohama služi na pouku života (didaktička funkcija književnosti) i osnaživanje publike (ritualna funkcija) pročišćenjem emocija ili katarzom koju je još Aristotel smatrao osnovnom svrhom kazališta.

No, i sretan kraj i katarza sama, kao i didaktika i ritualno, uvijek se doživljava iz pozicije slijeđenja hijerarhije vrijednosti (i u antici) koja je u kršćanstvu ljubav/ služenje/poslušnost iz dužnosti/odgovornosti/doličnosti i ostvarenja osnovnog cilja glavnog junaka i svih nas (spasa duše). Te su poruke nosili žanrovi koji su vladali u vremenima afirmativnih epoha, pa je zato kazalište tada bilo doslovno životno važno, a svi su ga mogli pratiti i razumjeti jer je govorilo o temeljnim vrijednostima društva iz vladajućeg općeprihvaćenog svjetonazora.

Oponašateljske epohe ili nije umjetnost za svakoga

Smjena epoha i razvoj bilo koje umjetnosti u Europi zbiva se po načelu suprotstavljanja. Tako su se tim izrazito afirmativnim epohama suprotstavljale tzv. oponašateljske epohe. Iako je i dalje u društvu vladao kršćanski svjetonazor, uzor tih epoha bio je u nekom drugom umjetničkom sustavu, najčešće antici (renesansa i klasicizam) te u predkršćanskim, ali ne grčkim mitovima (romantizam). Zato što u tim epohama umjetnost više nije bila ritualna nego je imala neku drugu funkciju (zabava, obrazovanje…), one su uvele elitizam publike i razdvojile je na obrazovanu i neobrazovanu. U renesansi se moralo poznavati rimsku i grčku mitologiju, a često i latinski jezik. Međutim, problem nije bio samo u znanju, nego i u hijerarhiji vrijednosti drugog svjetonazora koji su dramatičari uvodili unoseći u djela drugi umjetnički sustav. Tako je oponašanje antike uvelo u kršćanske drame bogove koji nisu nimalo dobrohotni i milosrdni, sudbinu koja dokida slobodnu volju junaka i time relativizaciju dobra i zla. Naravno da takvi tekstovi nisu imali široku publiku.

Kazalište i publika branili su se od toga onim što vole – u renesansi je cvala komedija del arte a najpopularniji komad usred klasicizma u Francuskoj bio je barokni Cid, kojeg je publika obožavala a kritika i teorija napadale.

Sekularizam dvadesetog stoljeća ili razum, kritika i pobuna će nas osloboditi

Kao što je srednji vijek bio veliki civilizacijski lom u odnosu na prijašnje vrijeme, tako je krajem 18. a onda u 19. stoljeću s prosvjetiteljstvom i sličnim pokretima započeo drugi veliki lom u cijeloj Europi: promjena svjetonazora. Kršćanskom svjetonazoru suprotstavljao se novi, ateistički, koji najčešće zovemo sekularizmom. U njemu je hijerarhija vrijednosti drugačija.

Na prvoj razini je razum (potpomognut s Aristotelovih pet osjetila: vid, sluh, njuh, opip i okus) temelj tumačenja svijeta, a znanost je njegova predstavnica jer je sve podređeno spoznaji svijeta kao takvog. Svijet je krenuo iz ničega, ali se razvija evolucijom prema višim i razvijenijim oblicima, a Bog je proglašen neznanstvenim i protjeran u privatnu sferu. Istina je dominantna vrijednost te prve razine, a znanstvenik je glavni predstavnik Istine i glavni tumač svijeta.

Na drugoj razini svijet oko nas postaje ne više država s jasno uređenim pravilima i raspodjelom odgovornosti, nego društvo koje je amorfno i kod kojeg se teže određuje i odgovornost i dužnost (Tko zapravo odlučuje u demokraciji? Od koga očekujemo da riješi probleme društva – od siromaha do čišćenja snijega?). Kritičnost je postala dominantna vrijednost u odnosu prema društvu iz uvjerenja da će kritika kao istinito i objektivno (dakle: razumsko i znanstveno) prikazivanje društvenih problema i mana naporima samih ljudi, uz pomoć znanosti i tehnologije, dovesti do poboljšanja društva odnosno njegova napretka. Glavni predstavnik te razine je hrabri intelektualac.

Na trećoj razini ja više nije osoba (u odnosu prema nekome – bilo najbližima, bilo Bogu) nego pojedinac, dakle jedinka sama na ovome svijetu jer je u potpunosti nestala obitelj kao mjesto zaštite i ostvarenja pojedinca. Vrijednost treće razine je pobuna jer će samo tako pojedinac ostvariti cilj treće razine: vlastitu slobodu. Pobuna pojedinca ide protiv onog što je prije bilo simbol zaštite osobe na sve tri razine: Bog, vlast, obitelj.

Pojedinac je postao središte svijeta i sve je podređeno njegovu boljitku, a opći cilj svih triju razina je sreća pojedinca na zemlji koja će se postići napretkom društva (koji će omogućiti fizičko blagostanje) i razvojem ljudske svijesti koja će rezultirati oslobađanjem od starih zabluda (o Bogu i nekim drugim nametnutim temeljnim vrijednostima) i pobunom protiv bilo kakvog ograničavanja slobode. Iako ni želja za dobrobiti pojedinca, ni potraga za istinom, ni kritika društva u kojem živimo nisu novost, novi svjetonazor istinu spoznaje isključivo razumom, dobrobit pojedinca ostvaruje se isključivo unutar materijalnog svijeta a kritika kreće od ideje da Boga nema. Umjesto Božjeg nauma postavljena je evolucija napretka kao prirodni razvoj od jednostavnijih i manje vrijednih prema kompliciranijim i vrjednijim oblicima i tako se tumače sve tri razine, pa se i ateizam smatra napretkom ili evolucijom misli u odnosu na vjeru.

Novi svjetonazor nije zavladao odjednom – bio je to dugotrajan proces od više od stotinu godina s početkom u 18., tijekom 19. stoljeća i u prvoj polovini 20. stoljeća. Tekao je usporedno s nekim drugim društvenim tokovima i događanjima, kao što su formiranje nacionalnih država, opismenjavanje, industrijalizacija i slično, pa nam lako promakne ta svjetonazorska borba koja se svjesno i namjerno vodila uz pomoć književnosti. Bitka je bila vrlo ozbiljna jer je novi svjetonazor udarao na temelje shvaćanja svijeta i izazivao silovit otpor. Upravo zbog nadiranja novog svjetonazora početkom 20. stoljeća u cijeloj Europi pojavio se vrlo jak pokret literature s izrazito kršćanskom porukom, nova protureformacija, koja se ponovno počela baviti onom prvom razinom vrijednosne hijerarhije (odnos prema svijetu i smislu svijeta kao Božjeg nauma).

Umjetnički glasnogovornik sekularizma je realizam koji je u 19 st. proglasio da je umjetnost od rituala postala znanost, umjetnici su postali ne samo fotografi društva nego i znanstvenici – kirurzi koji će odlučno zarezivati u loše tkivo društva, oslonjeni na suvremene znanosti (psihologiju, sociologiju, filozofiju…). Cilj je kritikom društva osvijestiti publiku koja će reagirati (pobuniti se!) i promijeniti ga nabolje (dakle postali su ujedno i oni hrabri intelektualci), ali bez katarze jer je ona nemoguća u svijetu koji nema duhovni okvir. Umjetnost u ovom sustavu treba potaknuti onog koji gleda na promjenu svijeta oko sebe prema njegovim potrebama i stavovima (nekad razumu a danas osjećajima).

© Sanja Nikčević, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. listopada 2020.