Razgovarao: Borna Vujčić

Marjan Nećak primarno je skladatelj, ali od 2013. nadalje upušta se i u kazališnu režiju te je u raznim ulogama autorski potpisao više od 200 predstava. Režirao je tekstove nagrađivane na četrdesetak festivala, a povod ovom razgovoru je Marul za režiju predstave Kabaret Kaspar Tene Štivičić u produkciji  Drame Slovenskog narodnog gledališča. Nećak je također osnivač makedonskog Moving Music Theatre (MMT), kojim je okupio umjetnike iz cijelog svijeta, vođen mišlju da scenska umjetnost nadilazi jezične razlike.

Po struci i iskustvu ste skladatelj, a dobili ste nagradu za režiju. Osjećate li se i kao redatelj te odgovara li Vam kad Vas netko tako naziva?

Režiju nisam studirao na akademiji, ali u kazalištu bogami jesam, i ostat ću student do kraja karijere. Kad sam završio školovanje za skladatelja, nisam postao skladatelj, nego kad sam napisao djela – tako i s režijom.

Režirali ste tekst koji je u svojoj apstrakciji neka vrsta eksperimenta Tene Štivičić, koja se u pisanju obično oslanja na konvencionalnu dramsku strukturu. Koji je bio Vaš dojam prilikom prvog čitanja teksta ove autorice, poznate po njezinog britkoj ironiji?

Rijetko me privlači književna dramaturgija. Jednostavno drugačije čitam dramske tekstove i dugo mi treba da se odlučim raditi nešto što je već napisano. Obično sam stvaram koncepte ili zadajem teme na koje dalje pisac ima potpunu slobodu biti kreativan. Tena Štivičič je dramska spisateljica koja se prije nije bavila Music Theatreom, pa je moj koncept Kaspara prihvatila kao sasvim novi način pisanja glazbeno-dramskog djela.

Na konceptu smo radili više od dvije godine, a ona je nakon toga imala godinu dana da napiše tekst. Njezin talent za pisanje stihova je beskonačan, njezina poezija s lakoćom prelazi u dramsku formu pa ponovo u stih. Tena nekakvim čudesnim načinom stvarajući plimu i oseku u dramaturgiji, daje snažnu koloritnost i mogućnost poigravanja sa strukturom djela – a meni s glazbenim stilovima. Iskreno, osobno uopće ne doživljavam Tenin tekst kao apstrakciju, nego kao suvremeni libreto glazbenog teatra.

Kako biste rekli da ste postavili predstavu? Koje autorske postupke i alate ste iskoristili?

Bavim se Music Theatre kazališnim stilom koji traži sasvim drugačiju i dulju pripremu nego što je slučaj u dramskom kazalištu. Tako sam i u ovom projektu nakon finaliziranja teksta zaronio u skladanje glazbe, a samim time u režiju, jer kod režije je upisan u glazbi. Moj način rada u kazalištu je jako sličan filmu; glazba je većinom finalizirana najmanje mjesec prije prve probe pa glumci dođu pripremljeni još na samom početku. Na prvoj mizanscenskoj probi najvažniji scenski elementi, scenografija, videa, kostimi su pripremljeni da bi se istražile sve mogućnosti. Jako je važno da taj prostor glumcima postane njihova intimna arena, a ne stres koji dolazi sedam dana do premijere i ostane prostor u kojem se oni snalaze ili najčešće ne snalaze.

Svakako da biste ovakve uvjete dobili, trebate imati dobro pripremljen plan i razumijevanje producenata, a da budem iskren, do sada svugdje gdje sam radio imao sam podjednake uvjete.

Kabaret Kaspar je tekst koji daje puno mogućnosti za inscenaciju. Imate osam likova – intelektualaca „koji su doslovno pregorjeli od rada u konzumerističkom svijetu te se sada pokušavaju barem nakratko vratiti korijenima svojih predaka” s potpuno različitim karakterima, a i jednog mirnog nevinog divljaka koji ih na samom početku samo promatra i ispituje svojim osjetilima. Dali smo si vremena istražujući postupke i načine interpretacije dramskog teksta koji metafizički prelazi u glazbeni jezik, načine pokreta. Sve to nam je pomoglo da izgradimo jedan duboko promišljeni kazališni izraz predstave.

Osim autorskog tima koji me pratio posvećeno, ključni su glumci za koje moram spomenuti da su bili predani i kreativni. Nakon svake naporne probe osjećali smo se umorno zadovoljni. Najvažnije je iznenaditi sebe. Ako ne iznenadite sebe, onda to ide krivim i čvrsto trasiranim putem ka već viđenom!

Pokušavam radit pametno, a ne previše. Mislim da ne gnjavim glumce – oni to osjete i daju maksimum.

Možete li pojasniti pojam Music Theatre?

To je stil glazbe i kazališta koji je proizlazio kao posljedica odumiranja klasične opere krajem dvadesetog stoljeća u Europi. Mlađe i srednje generacije skoro da nisu uopće posjećivali operu. Najbrojnija publika bila je u dobi iznad šezdeset godina. Činjenicom da se trebalo nešto promijeniti, nastao je festival u Rotterdamu Opera Dagen, gdje su skladatelji, dramaturzi i redatelji radili niz godina na radionicama istražujući nove forme opere. Prezentirali su je posebno mladoj publici preko manjih i većih eksperimentalnih projekata i tako su uspostavili sasvim novi stil glazbe, koji se u osnovi ne razlikuje od već poznate klasične opere.

Baza Music Theatrea je u osnovi dramski tekst, gdje glazba i tekst imaju podjednaku ulogu u djelu. Glazba ima potpunu slobodu mijenjati stilove uz svakakve dramaturške mogućnosti koje nudi tekst, primjerice glazba baroknog stila lako prelazi u electro house, pa u gregorijansko pjevanje…

Imao sam sreću da još od samog početka sudjelujem i pratim razvoj Music Theatrea, iz kojeg sam puno naučio kao skladatelj, i svakako kao redatelj. Music Theatre je danas jedna od najpoželjnijih formi u svim većim europskim kazalištima.

Žanr kabareta je sugeriran u samom naslovu. Jeste li ga ispoštovali, subvertirali ili nešto između?

Naslov „kabaret” je samo metafora. Glazba plovi kroz različite žanrove, ne sugerirajući kabaret. Naprotiv, sugestivno ga zaobilazi… Miris kabareta protkan je isključivo u dramskim kulminacijama koje su obojene britkom ironijom.

Predstava prati sudbine nekolicine likova na izoliranom otoku, koji pokušavaju pobjeći od svakodnevice. Mislite li da je želja za bijegom zastupljena među kulturnjacima i u čovječanstvu općenito i kako ste autorski pristupili tom motivu?

Osobno smatram da je zdravo što češće distancirati se od svakodnevice, detoksicirati se, resetirati duh i tijelo. Živjeti u svijetu gdje ne znate što je istina a što je laž, glupost i dekadencija na svim nivoima društva – sve to postaje prenaporno i neizdržljivo. Ali još je važnije ostati čvrsto na zemlji i suprotstaviti se svim tim nepogodama društva, a najbolji način da sudjelujete u toj borbi jest raditi svoj posao najbolje što znate. Danas svi imaju stavove o politici, zdravstvu, ekonomiji, a jako često i kulturnjaci – demokracija ne znači anarhiju stavova. To što imamo mogućnost izraziti svoj stav preko socijalnih mreža ne daje nam za pravo da postanemo sveznalice i da non-stop blebećemo i kritiziramo. Vrlo rijetko se ponudi rješenje o nekom problemu. U predstavi prije samog kraja intelektualni kolektiv nateže se oko toga tko bi trebao Divljaka uzeti pod svoje, kolonizirati ga i prisvojiti. A onda, kad bi se vratili na kopno u svoju realnost, hvalili bi se svojim podvigom ja imam to, to je moje…  Stvar kulminira kada ubojitim jezikom ističu jedni drugima njihove mane, a za to vreme Divljak ode s otoka njihovim čamcem. Oni ostanu sami. Jedan od motiva predstave je točno to.

Kabaret Kaspar je kritička oštrica onima koji misle da imaju pravo na drugog, pa makar smatrali da je to samo stav na socijalnim mrežama, jer mediji i socijalne mreže su najjače i najopasnije oružje današnjice.

Predstava je nastala u produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča. Kakvo biste ocijenili da je u toj kući stanje i biste li rekli da su Vas kao autora dostatno primili?

Ljubljanska Drama je kazalište s kojem surađujem dugi niz godina – najprije kao skladatelj, a onda i kao redatelj sa suvremenom operom Djevojčica sa žicama, gdje sam bio koautor teksta zajedno s Majom Hrgovič. To je bila predstava koja se zadržala na repertoaru pet sezona, gostovala je na puno festivala i osvojila niz nagrada. Iz mog iskustva, bez ikakve skromnosti, to je najprofesionalnije kazalište u ovom dijelu Europe, u kojem se radi kreativno i nadahnuto. Glumački ansambl je sjajan, tehnički personal je educiran i posvećen poslu.

Koje buduće projekte spremate?

Trenutno radim glazbenu predstavu za djecu Cvrčak i Mrav po tekstu Saše Eržen u produkciji Lutkovnog Gledališča Maribor. Imat će premijeru početkom 11. mjeseca. SIijedi glazba za balet Primordium s koreografom i redateljem Massimilianom Volpinijem u HNK Zagreb, koja treba imati premijeru početkom 2024. Nakon toga režiram Koltesov tekst Dan ubojstva u priči o Hamletu u Narodnom Kazalištu u BitolI, a krajem 8. mjeseca opet slijedi suradnja sa spisateljicom Sašom Eržen s kojom radimo na mjuziklu Djeca po motivima poeme Little Orphant Annie Jamesa Whitcomba Rileyja u koprodukciji Talijanske drame HNK Zajc Rijeka, Slovenskog stalnog gledališča Trst i Kazališta Koper.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. srpnja 2023.