
Piše: Lucija Ljubić
U gradiću Litovelu u Moravskoj rođena je 3. kolovoza 1850. godine Marija Ružička, kći Leopolda i Tereze, rođene Mauler, a krštena je 5. kolovoza kao Marija Tereza. Njezin otac Leopold, podrijetlom Poljak, bio je glazbenik bez stalnog zaposlenja, a obitelj je živjela u skromnim materijalnim uvjetima. U Litovel je svratila njemačka kazališna družina u kojoj se zatekao i Josip Freudenreich koji je Leopolda Ružičku potaknuo da se pridruži orkestru zagrebačkoga kazališta, pa je Marija Ružička u dobi od nekoliko mjeseci s roditeljima došla u Zagreb. Poslije nekoliko godina obitelj se, radi osiguranja boljih materijalnih uvjeta, preselila u Varaždinske Toplice, gdje je Leopold pronašao činovnički posao, no uskoro se Leopold razbolio i umro a Tereza se s kćeri Marijom vratila u Zagreb. Djevojčica je u Varaždinskim Toplicama završila četiri razreda škole, a po dolasku u Zagreb upisala se u djevojačku školu koju je vodila Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i koju su pohađale učenice skromnijega socijalnog statusa. Među ostalim djelatnostima, redovnička zajednica održavala je tradiciju pripremanja školskih predstava, a sudeći prema tvrdnjama glumičinih suvremenika, djevojčica je već tada iskazivala interes za glumu i osobito se isticala u pjevanju.
Majka ju je dala na glazbeno školovanje u Glazbeni zavod, gdje su u to vrijeme postojali smjerovi klavira, violine, violončela i pjevanja. Marija Ružička učila je pjevanje, najprije kod Emanuela Simma, a potom kod Vatroslava Lichteneggera koji je održavao nastavu budućim slavnim pjevačicama kao što su Irma Terputec, Matilda Mallinger i Ema Vizjak, a kod njega je učila i Ilma Murska (pravim imenom Ema Pukšec). Kao mlada djevojka Marija Ružička nastupala je na završnim učeničkim produkcijama koje su se održavale u kazališnoj Redutnoj dvorani, a imala je i nekoliko važnijih solističkih pjevačkih nastupa. U dobi od samo šesnaest godina, dok se pripremala zatražiti stipendiju za predstojeće usavršavanje, a uoči ispitnog nastupa na kraju pjevačkoga školovanja 1866. godine, Marija Ružička oboljela je na glasnicama i morala je odustati od planirane pjevačke karijere. Iako ju je ta činjenica obeshrabrila i potresla, djevojka se ipak nije željela udaljiti od kazališta. S druge strane, među polaznicama pjevanja bilo je djevojaka koje su, dijelom zbog tjelesne predispozicije, a dijelom i zbog preuranjenih nastupa, pretrpjele oštećenja glasnica, što im je poslije otežalo ili posve onemogućilo gradnju pjevačke karijere tako da je u povijesti hrvatskoga kazališta moguće naići na više glumica koje su svoje školovanje započele kao pjevačice a nastavile kao dramske glumice, poput primjerice Ivke Kralj.

Tereza Ružička uzdržavala je sebe i kćer radeći kao švelja, a putovi su se obitelji Ružička ponovno isprepleli s onima Josipa Freudenreicha koji je neumorno radio na korist hrvatskoga glumišta bez obzira o kojem od područja bila riječ, ponajviše kao glumac, redatelj ili dramatičar, a svojim je poznanstvima uspijevao privući u kazalište glumce i glumice. Tereza i Marija Ružička tada su stanovale u Jurjevskoj ulici, a jednoga dana potražio ih je Leopoldov prijatelj Josip Freudenreich. Marija Ružička zaintrigirala ga je svojim glasom i osobnošću pa je nagovorio njezinu majku da je dovede u kazalište na probu. U jesen 1867. započela je djevojčina poduka u Freudenreichovoj priručnoj, neformalnoj glumačkoj školi, a Marija Ružička debitirala je već u prvim danima siječnja. Naime, sve do kraja 19. stoljeća i Hrvatske dramatske škole koju je 1896. godine osnovao tadašnji intendant Stjepan Miletić, dotadašnja glumačka izobrazba svodila se na nekoliko tjedana ili mjeseci, početnici su rano nastupali, kadšto su odlazili u inozemstvo, a često su se iskušavali i u putujućim družinama. Glumački ansambl koji se stalno mijenjao, osipao i na neodređeno vrijeme dopunjavao, uz loše je materijalne uvjete i skromne glumačke plaće narušavao kontinuitet kazališne djelatnosti, pa je u kazalište valjalo stalno privlačiti nove članove. Osim toga, glumački je poziv u društvu bio zazoran, pa su djevojke i žene u 19. stoljeću nerado stupale na scenu i opredjeljivale se za glumački poziv.

Nakon profesionalizacije hrvatskoga glumišta članovi su se ansambla regrutirali iz drugih, često nižih građanskih zanimanja. Pritom su glumice bile u znatno nepovoljnijem društvenom položaju od svojih muških kolega, a nerijetko su radile i za manje honorare. U kazalištu su debitirale rano, više ih se dotad prehranjivalo šivanjem, a samo je manji broj dolazio iz donekle uglednijih djevojačkih škola. Međutim, hrvatski su preporoditelji, na čelu s Dimitrijom Demetrom, budućim glumicama i glumcima namjenjivali ne samo kazališne uloge nego i posebnu društvenu zadaću pronositelja domoljubnog oduševljenja. Nastupajući u predstavama oni su ne samo održavali kazališni kontinuitet nego su reprezentirali i hrvatski kulturni identitet, posebice hrvatski jezik koji je tek 1860. i službeno zaživio na zagrebačkoj pozornici. Stara garda sintagma je koju su autori kazališnopovijesne publicistike skovali za umjetnike što su radili u starom zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu, a od 1895. nastavili su nastupati u novoj kazališnoj zgradi. Marija Ružička-Strozzi svojim udjelom u hrvatskom glumištu ostavila je neizbrisiv trag i kao glumica i kao domorotkinja koja je sav svoj radni vijek ugradila u zagrebačko kazalište, ostajući jednom od najznamenitijih pripadnica stare garde.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. rujna 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta