Piše: Lucija Ljubić

Naslovna fotografija: Eliza Gerner kao Mirandolina, C. Goldoni, 1947.

Prvi susret Elize Gerner s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu zbio se 1934. godine na školskom izletu. Tada su somborski đaci gledali uprizorenje Shawova komada Važno je zvati s Ernest, a Tito Strozzi bio je redatelj i glavni glumac u toj predstavi. Eliza Gerner rođena je u uglednoj građanskoj obitelji u Somboru, kao kći dobrostojećega poduzetnika Jánosa Gernera i Rósze Bagyon Gerner. U Somboru je maturirala na Trgovačkoj akademiji 1938. Njezin drugi dolazak u Zagreb vezan je uz početak studija na Ekonomskoj komercijalnoj visokoj školi. I u to vrijeme nastavila je odlaziti u kazalište, a u svojim se uspomenama sjeća da je Strozzija gledala u predstavi Braća Karamazovi.Ratne okolnosti prisilile su je da studij nastavi na Ekonomskom fakultetu u Budimpešti gdje je diplomirala 1942., a kao vrsna studentica stekla je ondje 1943. godine i doktorat pod naslovom Socijalno usmjerene odredbe u najnovijem poreznom zakonu. Na postdoktorskom usavršavanju bila je u Heidelbergu usred Drugog svjetskog rata. Govorila je nekoliko stranih jezika i isticala se svojim obrazovanjem.

Kad se vratila u Sombor, radila je kao bolničarka u partizanskoj bolnici, a poslije rata pridružila se amaterskom kazalištu, što obitelj nije odobravala. Prema vlastitom priznanju u knjizi Osvrnuh se sjetno(Zagreb, 1988.), zbog zanesenosti kazalištem rasprodala je gotovo svu svoju djevojačku opremu darovavši je kazalištu kojemu je posuđivala i komade namještaja i svoju odjeću. U svjetlu tadašnjih društvenih i političkih odnosa izbor glumačkoga poziva bio je složeniji no što se iz glumičinih memoara može razabrati. Kazalište je bilo „beskorisna rabota“, gluma su bile „notorne gluposti“ i bilo je potrebno „nešto ozbiljno raditi i zarađivati novac“, kako je tvrdio glumičin otac. Međutim, kad je 1946. godine pokušala u Zagrebu nostrificirati stečene diplome, njezina je molba odbijena. Tada je Strozzija ponovno gledala na sceni u Krležinim Gospodi Glembajevima, kad je Dujšin tumačio staroga Glembaja, Strozzi Leonea, a Bela Krleža barunicu Castelli. Dojmio je se i u Balzacovu Mercadetu i u Goldonijevoj Krčmarici Mirandolini. Ljubav prema kazališnoj umjetnosti ponukala ju je da se pridruži amaterskom kazalištu u Somboru, gdje je 1946. godine tumačila Tatjanu u Čehovljevu Jubileju i Ženu u drami Duša koja se vraća kući mađarskoga književnika Lajosa Zilahyja. Iste je godine počela nastupati u profesionalnom Gradskom pozorištu i ondje je ostvarila dojmljive uloge Elize Doolittle u Shawovu Pigmalionu, Goldonijeve Mirandoline i Krležine Laure U agoniji – a čini se da su te uloge bile presudne za njezinu glumačku karijeru jer su joj osigurale samopouzdanje i trasirale put prema zagrebačkom HNK-u.

Somborski kazalištarci pozvali su Strozzija da nastupi u njihovoj predstojećoj predstavi U agoniji, a Eliza Gerner ponovno je otputovala u Zagreb, ovaj put da poznatome glumcu i redatelju osobno prenese poziv, ali i da ga zamoli da s njom prostudira ulogu: on je bio Križovec, ona Laura. Iako je otputovala nakratko, u Zagrebu se zadržala gotovo tri mjeseca. Strozzi je gostovao u predstavi u veljači 1948., a njegov je nastup izazvao veliku pozornost tako da su ulaznice za sve predstave bile rasprodane. Započela je ljubavna veza koja je obilježila dvije kazališne karijere, a njome je nastavljena i obiteljska loza Strozzijevih. Kad je došla u Zagreb, postala je članicom Dramskog studija koji je pri zagrebačkom HNK-u vodio Tito Strozzi te je predavao glumu. Ranko Marinković predavao je dramsku književnost, Slavko Batušić povijest kazališta, Mila Turić hrvatski jezik, glazbeni odgoj Milo Cipra, a psihologiju Vladimir Filipović.

Poslije završenog tečaja Eliza Gerner pristupila je audiciji s ulogom Laure iz drugog čina. Povjerenstvo u sastavu Ivo Vuljević, Ferdo Delak, Fedinand Roje, Ivo Tijardović, Ranko Marinković i Ljubo Hartl u zapisniku je donijelo svoje mišljenje: „Eliza Gerner je neosporan glumački talent, koji će se solidnim radom razviti u prvoklasnu glumačku silu. Za jednu početnicu vlada nevjerojatno dobro glasovnim materijalom u svim registrima, koji su jako široki i bogati. Dikcija izvrsna, čista i jasna, tek u snažnim dramatskim frazama ponešto nejasna, što će se lako svladati obukom u Studiju. Jezikom vlada savršeno dobro u pogledu artikulacije i akcentuacije. Tekst donosi inteligentno, proživljeno i ekspresivno te djeluje glumački prirodno, uvjerljivo i snažno. Mišljenja smo da je u cijelosti premašila naša očekivanja i da će u novom kolektivu Dramskog studija nesumnjivo postići velike rezultate, te je prema tome znatan dobitak za naše kazalište“.

U Dramskom studiju prvi je put nastupila kao Katarina u Ostrovskijevoj Oluji. Premda je pohvale požeo Sven Lasta kao Tihon (Katarinin suprug), kritika je u nastupu mlade glumice prepoznala izražajne mogućnosti svladavanja širokog raspona emocija, od radosti do bola i tuge. Zbog kazališnih i izvankazališnih zbivanja 1948. Dramski se studio raspao, a Tito Strozzi i Eliza Gerner postali su članovi Narodnoga kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci. Eliza Gerner ondje je nastupila u Strozzijevim režijama kao Laurenzija (L. de Vega, Ovčji izvor), Eliza Doolittle (G. B. Shaw, Pigmalion), Suzana (Beaumarchais, Figarov pir) te u režiji Anđelka Štimca kao Mira u Božićevu Povlačenju. U knjizi Tragom mojih scenskih ostvarenja (Zagreb, 2011.) Eliza Gerner osvrnula se na ulogu Suzane koja je, prema glumičinu mišljenju, bila njezina najuspjelija kreacija u riječkom kazalištu jer se tada otvorila prema gledateljima i oslobodila se vlastitih sumnji: „Kada u ulozi nađemo sebe i uspješno je ostvarimo, čini nam se kao da počinjemo živjeti životom drugog bića. Kao da se izvlačimo iz vlastite kože, napetost u nama popušta i igru obogaćujemo nijansama. U toj konstelaciji glumac postaje prirodan. Ta transformacije je zapravo čar glumačke umjetnosti.“

U jesen 1950. Eliza Gerner i Tito Strozzi vratili su se kao bračni par iz Rijeke u Zagreb i u Hrvatsko narodno kazalište.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta