Obljetnicu ste proslavili u rodnom Umagu, upravo na svoj pedeset i deveti rođendan. Kao da ste praizvedbom Faustova Mefista, kojeg je režirao Vaš sin Marko Juraga, istodobno zatvorili i otvorili tri poglavlja: zatvorili ste peto desetljeće života, proslavili ste četrdeset godina umjetničkoga rada i autoritet redatelja povjerili sinu.

Jubilej sam obilježio na umaškoj pozornici, gdje sam prije više od pedeset godina doslovno ostao bez teksta: povjerili su mi da izgovorim stihove pjesme Moja mati, ali dalje od prvog stiha nije išlo, uza sav napor profesora Brstila, koji mi je uzaludno dobacivao tekst. Nakon svih tih godina, našao sam se na toj istoj pozornici u predstavi Faustov Mefisto, s oba svoja sina. Prema Markovoj redateljskoj koncepciji dramaturginja Mira Muhoberac razradila je i nadogradila tekst predstave, a u ovoj kazališnoj priči je i moj mlađi sin Lovro koji sa svojim Faust-bendom i završava predstavu.

Sve češće umjetnici proslavljaju svoje obljetnice izvan matičnih pozornica, pa čak i u drugim gradovima. Slažete li se da je to pogrešno?

Naravno da je pogrešno. Ali, moram reći, osobno sam dobio svaku podršku svoje matične kuće: Fausta ćemo izvesti na pozornici zagrebačkoga HNK u svibnju. I tu su tri slavlja: obljetnica, potom dvadeset godina mojega rada baš u zagrebačkome HNK, gdje sam upravo u svibnju došao iz GK Trešnje u sezoni 1998/99. A Fausta ćemo igrati na Lovrin devetnaesti rođendan, koji s bendom zaključuje predstavu. Kažem, ima nažalost primjera kada izostanak slavlja s matične pozornice znači nešto posve drugo. Ta je pogreška unutar one najveće: ne razmišlja se o kontinuitetu. Izostanak kontinuiteta svake vrste vidim kao poguban. Nisam siguran je li takvo što namjera ili slučajnost.

Koji biste period unutar svih ovih godina glumačke karijere izdvojili kao umjetnički najpoticajniji i najkreativniji?

Izdvojio bih period devedesetih. Tada se trebao dogoditi moj maksimum, ali nekako mi je bilo neprilično baviti se karijerom u trenutku kad smo istodobno nosili uniforme, kad je zemlja bila velikim dijelom pod okupacijom i kad smo se bojali za svoje živote. Znači, devedesete do kraja, do mog prijelaza iz Trešnje u HNK, uključujući i Fausta iz 2000.,trebale su biti maksimum. I bile su, ali u okvirima mog odnosa prema vremenu i prostoru. Ako biram vrhunac, najveća potvrda i najveći doseg bio je rad s Christianom Colinom 1994. u ZKM-u na predstavi Roberto Zucco te rad s Jean-Michelom Bruyereom na predstavi Budi se lijepa iz 1993. u Teatru &TD. Tu sam doživio novo uspostavljanje kazališnih odnosa, drukčije smo gradili priču, ne samo u mjerilima Zagreba. Radio sam s ljudima koji su predstavljali tadašnji i budući vrh europskog modernog kazališta. Bruyere je doslovce radio iz nađenoga materijala u prostoru u koji je došao, a Christian Colin me upoznao kroz rad sa zagrebačkim studentima glume jer sam im zatrebao u &TD-u kao Otac u Mrtvoj svadbi. Odmah potom, pozvao me da radim naslovnu ulogu u predstavi Roberto Zucco u ZKM-u.

Osim Roberta Zucca i Slikara / Brata u Budi se lijepa, u Vašoj biografiji ističu se uloge Alan Ford iz Trešnje, potom Porfirogenet i Svi osvajači iz Svrhe od slobode, zatim Fernado Krapp, a tu je i Nepoznati iz Puta za Damask. Kakvo je Vaše današnje sjećanje na njih?

Nezaboravno. Alan Ford u režiji Ladislava Vindakijevića bio je iznimno zanimljiv rad: po prvi put radili smo strip na sceni, htjeli da ostane strip a opet da bude kazališna predstava. Malo smo se pripomogli poigravanjem i ironiziranjem mjuzikla, što je davalo poletnost svemu. Do generalne probe bilo nam je jako teško jer nismo znali ide li naš Alan Ford u pravom smjeru ili ne. Ali, već kod prvog susreta s publikom doživjeli smo najveći uspjeh. Pozivani smo na gostovanja unutar ozbiljne konkurencije predstava iz cijele ondašnje države. To je doista bio veliki uspjeh. Ta je predstava mogla ostati malo bolje zabilježena u našim analima, jer primjerice kad je ZKM postavioAlana Forda, najavili su ga kao prvog. Za mnom, u ulozi Alana Forda, žene su morale ludjeti – jer je tako napisano u svim oblačićima. Tomislav Martić, Vida Jerman, Božidar Košćak, Miroslav Supanc kao Šef, Dragan Sučić kao Jeremija, Senka Bulić kao Margo, Višnja Babić kao Brenda, Ranko Stojić kao Bob Rock i Pero Juričić kao Broj Jedan, Žarko Savić koji je letio po cijeloj pozornici bez ikakve sajle – nezaboravno.

Kada ste igrali Porfirogeneta u predstavi Svrha od slobode u ratnom Zadru, jeste li znali što se sve dogodilo oko praizvedbe davne 1971. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Da, bio sam svjestan što sve ide uz Svrhu od slobode i koja je njezina povijest. Na drugi način, ali istom snagom, bilo je jako hrabro postavljati je upravo u Zadru u srpnju 1995., prvenstveno zato što sam na to gledao kao na pokretanje kazališnog života u Zadru koji je bio u ratnom okruženju. Davor Žagar pozvao je mene, mladog Mladena Vulića, kolegu Rumora i cijeli ondašnji omladinski studio kojeg je vodio. Sve se, dakle, događalo u srpnju 1995. Premijera je, naravno,došla pod upitnik jer su pokrenute aktivnosti oko Oluje, pa su neke kolege otišli na front. To je bilo prelijepo iskustvo, vrlo pozitivno, s puno želje da uspijemo. I uspjeli smo. To je ustvari bilo prvo ljeto zadarskoga kazališnog festivala. Volim kad se stvari poklope, kada se pokaže da su bitne, dragocjene za točno određeni trenutak i prostor u kojem nastaju.

Nepoznati u Na putu za Damask, Fernando Krapp – biste li i njih ostavili u  biografiji kao posebno istaknute uloge u Vašem opusu?

Da, svakako. Fernando Krapp bila je prva predstava koju sam radio s redateljem Ivicom Kunčevićem, a tu su bili i Jelena Miholjević, Matko Raguž te Željko Mavrović. Iz Kunčevićeve i moje suradnje na Fernandu Krappu proistekao je poslije i Faust u HNK-u Zagreb, Hedda Gabler u Osijeku, Vučjak u Varaždinu. Iz današnje perspektive, sve to zahvaljujemo baš toj zanimljivoj predstavi – Fernandu Krappu. A Nepoznati je početak suradnje s Mladenom Vukićem s kojim sam poslije radio i Filipa Latinovicza i Banket u Blitvi. Meni predstave nisu samo predstave. Predstave su mi događaji u životu koji su ispunili moje prostore, gdje sam s novim poznanstvima i novim iskustvima otvorio nove cikluse. Zaljubljujem se u svaku predstavu u kojoj sudjelujem, bez izuzetka. Ponekad, lijepo mi se poigrati tako da odsviram samo jednu notu u nečijoj kompoziciji, s velikim veseljem. Također se rado sjećam rada na predstavi Art Yasmine Reza: Zijad Gračić i ja imali smo početkom osamdesetih, još iz studentskih dana, poseban, takoreći filozofski odnos. Nismo ga nikada spominjali, ali iza te predstave postojao je neki život i iskustva na koja smo se oslanjali dok smo dešifrirali probleme koji nastaju između ta dva ili tri prijatelja u predstavi. Takva je atmosfera bila prekrasna, zapravo laboratorijska, a i danas nam je žao što smo ju zapostavili, što je ne igramo. Poslije svake izvedbe osjećali smo se kao da smo bili na najboljoj terapiji, a takvo je djelovanje Art imala i na publiku.

Kreirali ste dvadeset i devet filmskih te petnaest televizijskih uloga. Koje od njih izdvajate kao posebne?

Od filmskih uloga izdvojit ću kao najdražu ulogu u Ogrestinu filmu Krhotine. To je film koji je imao ono najbitnije: vrijeme. Zatim, tu je svakako Sokol ga nije volio: film je uslijedio odmah nakon predstave, a izdvajam ga ponajprije zato što je Fabijan Šovagović jedan od stupova kazališta kakvo sam htio raditi u životu. Tu je i Mirotvorac – imao sam prigodu sudjelovati u procesu nastajanja filma u holivudskoj produkciji, od predprodukcije do rada na setu s vrhom svjetske filmske industrije. I za kraj, film Cijena života, zato što je te godine bio jedini film koji je snimljen a nikada nije prikazan u konkurenciji na Puli jer te 1994. nije bilo festivala.

Velike su se promjene dogodile od vremena kad ste bili mladi umjetnik. Počevši od Vašeg sina, redatelja Marka Jurage, što Vam se čini – kakav senzibilitet nose najnovije generacije kazališnih umjetnika i koje zamke na njih čekaju?

Marko ponajprije nosi veliku ljubav prema kazalištu, a to je istodobno njegova vrlina i mana, jer ljudi su većinom naučili raditi pod čizmom a ne oči u oči. I to se odnosi na svih, ponajmanje na glumce. Imali smo zajedničke profesore – Batušića, Vončinu, Munitića, Sršena. Ipak, Akademija se promijenila. Kazalište kod Hrvata ne vodi brigu o kontinuitetu zagrebačke škole režije i kontinuitetu rada mladih ljudi. Živimo u vremenu kada su većina redatelja stranci ili glumci. Nisam siguran koliko je to dobro za budućnost hrvatskoga kazališta. Ako je to samo faza, onda malo predugo traje. Ipak, najvažnije za mlade umjetnike jest da sačuvaju sebe u svemu, da pronađu balans između lakoće kojom se danas postiže vidljivost i potrebe da se pretjerano relativizira. Predugo sam vjerovao da je sumnja najvažnija stvar u životu, da sve treba neprestance preispitivati. Nekad treba prihvatiti zaključak do kojeg si došao i staviti točku. 

© Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. studenog 2020.