Razgovarala: Branka Primorac

Nedavno ste u matičnom kazalištu Kerempuh obilježili 35 godina umjetničkog djelovanja monodramom Sve što sam prešutjela. Pritom ste dobili važno priznanje HDDU-a za doprinos hrvatskom glumištu i kazališnoj umjetnosti. Je li Vas to iznenadilo?

Svi se mi koji se bavimo ovim poslom nadamo ovakvom priznanju. To je korak do nagrade za životno djelo i daje smisao svemu onome što sam do sada radila. Oduševljena sam i sretna da je moj rad prepoznat od strane relevantnih autoriteta u našem poslu. To je najveće priznanje koje možete dobiti od kolega i jedan od motiva zašto sam glumica. To je smisao i nagrada za velik trud, za neprospavane noći za mene kao i za sve druge umjetnike koji se bavimo kazališnom umjetnošću.

Sav prihod od predstave namijenili ste udruzi Nismo same za pomoć ženama oboljelima od raka. Mediji su odlično popratili događaj, na predstavi je bilo uzbudljivo i dirljivo. Vjerujem da ste zadovoljni.

Bilo je uistinu dirljivo. Sve se sjajno uklopilo. Moja predstava kao kruna velikog rada – čemu nas je učio profesor Tonko Lonza – i svrha u koju je otišao sav prihod od prodaje ulaznica.  Nije to ni prva ni posljednja moja takva aktivnost, čak ne bih rekla humanitarna nego ljudska potreba. Drago mi je da su u jedno spojeni moja dva jubileja – dvadeset godina u Kerempuhu te trideset i pet godina od diplome na ADU i pomoć ženama oboljelima od raka. Moram spomenuti s tim u vezi trenutke koji su krucijalni za moju karijeru. Onoga dana kada sam diplomirala, a pamtim 26. lipnja 1986. cijeli život, istu večer otišla sam na snimanje filma Od zlata jabuka u kojem sam igrala glavnu ulogu Renatu. Te godine proglašena sam najpopularnijom glumicom u bivšoj državi, koja je tada imala 25 milijuna stanovnika. Poduprijeti udrugu Nismo same za akciju Nisi sama, ideš s nama je nešto što je moj dug i dug mojih kolega za privilegij i ljepotu našeg poziva. Uspjeh ovog humanitarnog projekta je moj uspjeh, kao i uspjeh drugih ljudi, poput PR-ovaca iz PR agencije Millenium koji su napravili čudo da obavijeste publiku o predstavi. Mi jako ovisimo jedni o drugima, mi jedni drugima trebamo i to je idealan spoj koji se ovdje dogodio. Imali smo sreće, ali ne kaže se bez razloga da sreća prati hrabre. Velik odaziv bila je nagrada svima nama za  trud. U tome je ljepota bavljenja ovim poslom. Stvarno je bilo dirljivo. 

Monodrama Sve što sam prešutjela Vaš je autorski projekt. Nastala je prije pet godina za Vaših 30 godina na sceni. Što je glumicu natjeralo da se bavi dramskim pismom? Koliko dugo se rađao tekst i koliko je bilo teško pisati o vlastitu životu?

Glumci su često autori u angažiranom teatru. Mi smo obrazovani tako da možemo nadopunjivati i korigirati tekst. Shvatila sam da smo mi dobri u tome. Otvoreni smo prema aktualnom trenutku, uvijek u trendu, etide i improvizacije nam dobro idu, empatična smo bića. Prepoznajemo nepravdu. Zato volim stil i programsku orijentaciju Kerempuha, satiru, ironiju i humor kojima dopiremo do publike. Istodobno se smiju, razumiju i propituju o čemu govorimo, kamo idemo i što nas čeka u budućnosti. Mi umjetnički kreiramo današnji trenutak. Kad pitate kako mi je išlo pisanje monodrame, moram neskromno reći da mi je oduvijek pisanje išlo dobro. O mojim se radovima pričalo na fakultetu. Znala sam da dobro pišem, moji tekstovi od školskih klupa dobivali su ocjenu pet plus. U nekim ozbiljnim godinama, kada sam upisala postdiplomski doktorski studij iz komparativne književnosti, teatrologije i izvedbenih umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, malo sam se uplašila mladih ljudi oko sebe. Onda sam pomislila – ako je dobra moja dopuna dramskih tekstova za predstave redatelja poput Anice Tomić i Andraša Urbana, uz životno iskustvo koje imam, onda mogu napisati cijeli vlastiti tekst. A imala sam što reći. Mi glumci smo tako odgajani da smo konstantno u igri. Zanimaju nas mnoge stvari, čitamo više od prosjeka, naučeni smo da uvijek propitkujemo život i aktualni trenutak. To daje rezultate.

Asistentica na predstavi je Vaša kolegica iz Kerempuha Anita Matić Delić. Iz Vaših izjava može se zaključiti da je mnogo više od tehničkog lica. Koliko je ona važna za nastanak i narav teksta, a koliko redatelj Ivan Leo Lemo?

Sve što sam prešutjela je moj autorski tekst, a svi oko mene bili su mi potpora i pomoć. Zahvalna sam dizajneru Igoru Kelčecu koji je osmislio plakat, Aniti koja je stalno vrlo emotivno bila uz mene, što mi je puno značilo. Lemo je puno pomogao u dramaturškom razvoju teksta, iako nije mogao stalno biti uz nas. Morao je kao samostalni umjetnik raditi na više projekata. Pomoglo mi je to što sam znala što hoću a što neću. Sve je nastajalo i izlazilo iz moje glave, ja sam sve vodila.

Dosad ste izveli komad šezdesetak puta na raznim pozornicama i u različitim gradovima. Je li to točan podatak?

Ne mogu potvrditi koliko ih je točno bilo. Nisam imala novaca da platim recimo osobu koja će kao inspicijent u kazalištu voditi evidenciju koliko je do danas bilo predstava pa ne znam točnu brojku, ali predstava je odigrana više od šezdeset puta.

Odasvud dolaze pohvale. Jeste li mislili da će Vaš projekt doživjeti takav uspjeh, da će Vam promijeniti život, kao što ste rekli u jednom intervju? Kako Vam je promijenio život?

Nisam imala financijskih sredstava za cijeli niz poslova koji čine produkciju jednog projekta. Koliko je to produkcijski za mene bio veliki izazov potvrđuju riječi jednog kolege koji mi je poručio da neću uspjeti jer je to prevelik zalogaj za ženu. Ne zato što on nema povjerenja u žene glumice nego što je to uistinu veliki zalogaj. Sve sam radila sama, vozila sama na predstave, postavljala scenu, odijevala se i šminkala sama, odigrala predstavu od pedeset i pet minuta, poslije sve to sama raspremala i opet vozila natrag kući. Poslije prve predstave, pretpremijere koja je bila u Smokvici na Korčuli, zvala sam spomenutog kolegu iz kuće prijateljice u Veloj Luci i rekla: Ma, šta ne može žena?! Može! Ali imao je pravo, izuzetno je teško, bila sam u skoro neizvodivim situacijama. Moja monodrama nema glazbu, ja nemam zabavni program, ja nisam zabavište, a ljudi se smiju i plaču. Kažu da  diram u dveri duše. Naučio me moj divni profesor Lonza još na prijemnom veliku stvar: „Nisi, Begovićka, ti na sceni zato da plačeš i smiješ se, već da publiku dovedeš do katarze”. To me vodilo cijelo vrijeme.  

Koliko ste u monodrami glumica, a koliko Mia Begović?

Bila bih previše bahata kad bih rekla da nekoga zanima moj život. Ovo djelo nastajalo je kao autorsko djelo. Prvo sam mislila na publiku. Otvarala sam se u ime drugih. U delikatnim situacijama nisam spominjala ničije ime, ali sam znala da nema te obitelji i te osobe koja nije vodila rat sa sobom ili s drugima kao što sam ga ja vodila. Ako nisam postigla da moj tekst bude opće ljudski, onda djelo nije spremno za izvedbu. Htjela sam zadovoljiti osnovno, a to je da se ljudi prepoznaju u tekstu. Moja sudbina je prebanalna i prebukvalna, zato mi je drago da je ljudi prihvaćaju kao svoju.

Kako Vam je predstava promijenila život? 

Nije lak kontekst o kojem govorim u monodrami. Bila sam seksualno ucijenjena. Prva sam progovorila o seksualnom zlostavljanju prije pet-šest godina kad se dogodila premijera moje predstave Sve što sam prešutjela. Nažalost, malo je igrala u Zagrebu da bi netko reagirao. Nevjerojatno da nije primijećen moj istup, javni istup glumice u godinama o toj prešućivanoj temi, iako su mnogi znali da sam zaustavljena u poslu zbog mog odlučnog NE! Monodrama je nastala zato jer sam bila ucjenjivanja neigranjem. Ali ja se ne dam ucijeniti. Nisam postala glumica zato da budem nešto što je na margini društva. Nije mi bilo lako, bila sam slobodna umjetnica i samohrana majka. Nisam u počecima imala stalni angažman. Nije bilo jedno ucjenjivanje, bilo ih je mnogo. U kulturi, u Hrvatskoj. Prepoznavanje poruka iz mojeg autorskog teksta u inozemstvu i u Hrvatskoj, ali posebno u inozemstvu, bilo mi je fascinantno. Vani me doživljavaju kao divu, a onda čuju iskrenu priču. Što je diva? Diva je žena koja se usudi reći – ne, unatoč egzistencijalnim nedaćama. Priznanje koje je došlo od HDDU-a zaliječilo je rane.

Vi ste otvorena, iskrena osoba, često u medijima i zbog glumačkog i privatnog života. Koliko je na sceni glumica koja glumi drugu osobu, a koliko Mia Begović?

Nisam ja akter svih motivirajućih situacija koje koristim u predstavi. U nekima su sudjelovale neke moje prijateljice. Dogodilo se i događa se isto raznim ženama. Sve češće slušam iste priče, pa i od novinarki. Žene šute. Meni je to dalo ideju za tekst, zato je to autorsko djelo. To nisu moje priče, ali prolaze kroz mene, jer ljudi se s Mijom poistovjećuju. Htjela sam pokazati da možemo biti i snažni i slabi, uzeti život u svoje ruke i realizirati svoju viziju. Kad sam otvarala udrugu radi predstave imala sam u džepu 200 kuna, a za registriranje sam potrošila 167. Ostatak je bio za kruh, a brinula sam se za dijete i mamu. Pritom nisam odustala od sebe ni od poziva koji obožavam. U monodrami sam sebi dala dovoljan odmak da mogu biti samokritična i samoironična.

Budući da se osim Vašeg života i života drugih žena u monodrami dotičete aktualnih zbivanja, jeste li od njena nastanka otprije pet-šest godina mijenjali tekst ili naprosto improvizirate?

Ništa nisam mijenjala. Nisam morala. Ništa se na našim prostorima nije otada promijenilo. Toliko je sve isto i aktualno da me katkada hvata strah. Poslije premijere kompetentna osoba, moj mentor, rekao mi je da je moja monodrama pravi odgovor na pokretanje i postojanje doktorskog studija koji pohađam. Nema većeg komplimenta od toga, nema ljepšeg i snažnijeg motiva da igram dalje ovu monodramu. Kažu da moćno osvještava žene. Na svjetskom festivalu najjačih svjetskih poduzetnica u Tuzli, gdje je sudjelovalo tisuću i pol žena, nakon predstave dio njih ostao je popričati o tome što se događa ženama širom svijeta. Nisam mogla vjerovati. Bilo je žena odasvud, različitih kultura i nacionalnosti, iz Amerike i Australije. Ne  mislim da mičem stvari s mjesta, nitko nije toliko samouvjeren. Rekla sam Aniti Matić – nisam Goethe, ali prepoznajem što se događa, pa i na globalnom nivou i to želim reći svojoj publici. Jer ja to živim, moje prijateljice žive. Nisam se vodila političkom situacijom nego našom šutnjom. Šute žene zaokupljene celulitom, ali i životom, i ja sam jedna od njih. Ali šute i muškarci. I tako svi sebe dovode u problem.

Sada radite na doktoratu. Usred pandemije polagali ste ispite. Imate li ambicije baviti se pedagoškim radom? Ili će doktorat biti samo za Vaše zadovoljstvo?

Prepoznajem aktualnost. Može biti savršen tekst na tu temu, može redatelj tražiti od nas angažman, ali ako ne prođe kroz nas, to ne živi na sceni i ne lijepi se za publiku. Tek tada postaje realno i sjedinjeno s realnim vremenom. To je jedna od postavki mog znanstvenog rada. Vrijedno radim na doktoratu koji mi omogućava dodatno promišljanje. Ništa mi ne donosi u financijskom smislu. A ja ga baš želim. Toliko toga znam kao i moje kolege. A kad me pitate je li doktorat zato jer možda imam ambiciju baviti se pedagoškim radom, moram jasno reći – ne. Imam ambiciju biti kulturni ataše. Bila sam već pitana da budem kulturni ataše od Berlina do Sarajeva. Zahvalila sam jer volim svoj posao, a sad mi je malo žao. Svugdje sam u okruženju dobrodošla – znaju da volim svoje ali poštujem i tuđe. Zovu me na gostovanja, i ne samo gostovanja s monodramom. Već su me dva puta zvali za predsjednicu žirija Teatara na raskršću u Nišu, pored najvećih kazališnih legendi. Bilo je i drugih poziva, npr. na beogradski FEDIS – bila sam počasna gošća, pa na Festival umjetnosti i tolerancije u Labinu. To što sam htjela, sada živim. I mogu više, znam da mogu puno. Mislim da mogu doprinijeti u građenju mostova između različitih kultura.

Tko je smislio privlačan naslov?

Parafrazirala sam naslov Zašto sam vam lagala naše velike književnice Julijane Matanović. Ostala sam zapanjena od ljepote i boli tog romana. Dugo sam se oporavljala od te knjige. Onda sam se našalila s naslovom umjetnice Matanović i njezino Zašto sam vam lagala postalo je moje Sve što sam prešutjela. Dalo mi je genijalnu mogućnost za podtekst i parafraziranje.

Krenimo malo u prošlost. Vaša nesretno stradala sestra Ena, starija tri godine, odabrala je istu profesiju. Nastupe s njom na pozornici okarakterizirali ste najljepšim razdobljem u Vašoj glumačkoj karijeri. Je li vam bila potpora?

Nije ona meni bila samo potpora, bila mi je genijalna partnerica. „Zar te nije strah igrati sa mnom“, rekla mi je jednom. „A kako tebe nije strah igrati sa mnom“, odgovorila sam. Ono što je meni bilo važno jest to da je Ena obožavala igrati sa mnom. Bio mi je to veliki kompliment. Bila sam mlada i glumački nevješta bez obzira na amatersko iskustvo. Ona je tada već bila velika glumica. Njezina je energija bila zarazna, zna to publika – ona  je vratila publiku u teatar. Meni se jako igralo s tom glumičetinom, voljela sam s njom ukrstiti znanje i talente, biti na sceni – ne jedna protiv druge nego za istu stvar, za istu momčad. Svi igramo za predstavu.

Nedostaje li Vam? Što najviše?

Nedostaje mi prepoznavanje i njezino iskreno razumijevanje za isti posao. Mi smo bile klan ne da uspijemo nego da trajemo. Vodila nas je ista maksima: nigdje ne mogu biti tako dobra kao u svom jeziku. Što se emocije tiče, nedostaje mi njezin poljubac na mom obrazu. Vrelina njezinih usana. To mi nedostaje. To nismo oduvijek radile. Počele smo pred kraj njezina života, kao da je predosjećala.

Vrlo mlada igrali ste glavne uloge na filmu, radili u svim zagrebačkim kazalištima i na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, gostovali u inozemstvu, dobili važne nagrade. Koje su Vam najdraže?

Spomenula sam već jednu s glumačkih početaka iz 1986., onu za najpopularniju glumicu u bivšoj državi. Bila je to velika stvar za mladu glumicu, iako sam bila nagrađivana i kao amater. Zanimljivo je to što je moja popularnost izašla iz teatra. Rijetka sam glumica koja se nikada nije skidala. Odbijala sam sve uloge u kojima je isključivo moje tijelo moralo biti u funkciji glavne uloge. Za neke mi je čak žao, npr. za film Lepota poroka Živka Nikolića. Kao Dalmatinka ne bih se mogla nositi s tim. Čak i kasnije. Na primjer Ena se skinula, i sjajno je napravila odlično napisanu rolu u Padu Italije. Ja jesam priželjkivala takvu ulogu, ali nisam dobila tako dobru ponudu kao ona. 

Koje su još Vaše uloge bile nagrađene?

Na Dubrovačkim ljetnim igrama dobila sam Nagradu Orlando za Goetheovu Ifigeniju, jednu od najljepših, ali sigurno najveću žensku ulogu ikad napisanu. Ponosna sam na ulogu grofice Lehotske u Tajni krvavog mosta M. Jurić Zagorke u izvedbi Glumačke družine Histrion na Opatovini, za koju sam proglašena Najhistrionkom u prvoj sezoni Zagrebačkog kulturnog ljeta. Na međunarodnom festivalu monodrame dobila sam prvu nagradu u Bitoli i sada priznanje Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

U glumačkoj biografiji imate sedamdesetak glavnih uloga, producirali ste vlastitu predstavu, upisali postdiplomski studij. Što je još u planu?

Sada pišem nešto što se nastavlja na suradnju s udrugom Nismo same, što ima veze s ljudima kojima je teže nego nama. Ne bih o detaljima tog projekta, a ni onim ulogama u serijama koje mi se nude dok ne potpišem ugovor.

Da, serije. Među prvima ste još prije dvadesetak godina prihvatili uloge u prvim telenovelama Villa Maria, Zabranjena ljubav, Ponos Ratkajevih. Danas rijetki glumci odbijaju igrati u tzv. soap-operama. 

Radili smo sjajne stvari i čast mi je da sam sudjelovala u nečemu što je bilo prvo i što je proglašeno najboljim na svijetu na Međunarodnom festivalu telenovela u Barceloni. Nagrađena je soap-opera Villa Maria  meksičke redateljice Alicije Carvajal i produkcijska kuća AVA. Također, obožavam humoristične serije. Taj stil mi odlično leži i kad se osvrnem, u takvima sam najviše nastupala. Osim u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. lipnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije